Vr-IL. Djelatna Sila naše galaksije. Ona ulazi u nju kroz njezino središte. Crno Sunce. I ispunjava ju sobom.
Vril je sve, Vril je Mi, mi smo Vril.
Mi, koji smo u ovom svijetu ali nismo od ovog svijeta.
Nakon završetka vojnog mimohoda ponovno su sjeli u automobil i pridružili se koloni koja se kretala prema Berlinskom stadionu. Istom onom na kojem su se prije nešto više od godinu dana održale Olimpijske igre. Zdanje je bio impresivno okićeno zastavama, plamenicima na kojima je gorjela vatra, reflektorima. Velika pozornica za još jednu veliku predstavu. Jedan po jedan, automobili su se zaustavljali pred ulazom za visoke goste koji su se po izlasku penjali u počasnu ložu. Ostatak stadiona bio je već ispunjen do posljednjeg mjesta. Svjetina je hukala, stadion je kuhao, uzbuđenje u zraku moglo se rezati nožem. Na svakom koraku vijorila se crvena zastava s crnom svastikom u bijelom krugu. Sve je izgledalo veličanstveno i spremno za dolazak Velikog Vođe, njegove svite i gostiju. Marija je zastala na prolazu, pozvala ga da joj priđe, uhvatila ga za ruke i položila ih na ogradu koja je gledala prema centru stadiona.
"Pogledaj ovo! Osjeti."
Zatvorila je oči i duboko udahnula.
Udah je trajao dugo. Wolff je počeo osjećati kako mu trnci prolaze kroz ruke i penju se prema glavi. Osjećao je kao da udiše svu tu energiju koja je kolala prostorom. Marijin izdah usmjerio mu je trnce iz glave prema području trbuha. Svaki ciklus udaha i izdaha popravljao mu je raspoloženje, punio ga, činio snažnijim i moćnijim, samopouzdanje mu je raslo. Stajali su tako nekoliko minuta. Wolffu se već počinjalo vrtjeti od silne energije koja je prolazila njegovim tijelom.
"Što se dešava?" upitao ju je kad su se odmaknuli od ograde.
Govor Adolf Hitler, Berlin 1937. g.
"Pravi znalci nikada ne odbijaju ponuđeni obrok" nasmijala se.
"Jesi li se ikada zapitao zašto veliki vođe vole da im kliču prepuni stadioni?"
Nije sačekala njegov odgovor: "Gledatelji preplavljeni emocijama, izbacuju svoju energiju u prostor. Mi je možemo pokupiti i iskoristiti za druge svrhe" objasnila je, jednostavno i tako obično kao da objašnjava kako pokupiti jabuke koje su pale sa stabla.
"Pa ipak. Ovo nije naša zabava, pa bi se domaćini mogli naljutiti ako primijete da krademo njihov obrok" rekla je, kimnuvši glavom preko lijevog ramena.
Wolff je pogledao u tom smjeru i u svečanoj loži vidio čovjeka u crnoj uniformi kako ih promatra. Sada mu je već bilo očigledno da netko zna što Marija radi i da ih pomno promatraju. Sjeli su na svoja mjesta i zapalili cigarete. Službeni dolazak Fuhrera i Duce-a bio je predviđen za oko pola sata. Iako je bio kraj rujna, bilo je lijepo i sunčano. Temperatura je rasla, što od sunca što od mnoštva ljudi koji su se prepuštali svojim emocijama.
"Dakle. Sigurno te zanima i ovo." rekla je, pritom lagano raskopčavši dva gornja gumba na svojoj bluzi.
Wolff je progutao knedlu dok mu se pogled sam od sebe zakucao na njezine bujne grudi.
"Hahaha" glasno se nasmijala.
"Nisam na to mislila, iako, jasno je da te i to zanima" posegnula je za nečim što je obješeno o zlatni lančić bilo skriveno među njezinim dojkama.
Polako je izvukla medaljon koji joj je visio oko vrata. Crni medaljon sa zlatnim obrubom i zlatnom runom u sredini. Isti takav nosila je i Heide one noći. Njezin je bio srebrni.
"Uh, da, jasno", jedva je izustio, "zanima me. Što je to?"
"To je stara nordijska runa koja pokazuje simbol djelatne sile naše galaksije." odgovorila je.
"Vr-il. Ona ulazi u nju kroz njezino središte. Crno Sunce. I ispunjava ju sobom. Sa tom silom mi radimo, tj, točnije bi bio da ona radi preko nas", nastavila je, pruživši mu medaljon.
Bio je još topao od topline njezinog tijela.
"Vril je sve, Vril je Mi, mi smo Vril", nastavila je, "mi koji znamo kako, koristimo se njome za..." napravila je stanku kao da razmišlja ... "za razno razne stvari", na trenutak se namrštila.
"Članice društva u pravilu su žene, jer su žene otjelovljenje djelatne sile, otjelovljenje Vrila" zastala je i otpuhnula dim prema nebu, "iako primamo samo žene sa specijalnim sposobnostima, s vremena na vrijeme potrebni su nam i muškarci. Vrlo Jaki muškarci", namignula mu je.
"Samo zajedničkim snagama možemo pobijediti u Igri koja se cijelo vrijeme odvija na ovoj planeti. I ne samo na njoj".
Napravila je stanku i pogledala ga u oči. Koliko može razumjeti?
"Mi, koji smo u ovom svijetu ali nismo od ovog svijeta", nastavila je.
Teško ju je pratio razumom. Bilo je to previše informacija koje nije ni pokušao procesuirati. Ono što ga je iznenadilo su bili njegovi osjećaji. Ono što ga je iznenadilo su bili njegovi osjećaji. Sve je izgledalo poznato, kao da je to sve već i prije čuo, iako u njegovoj glavi nije postojalo sjećanje kada i gdje. Poput spužve upijao je svaku njezinu riječ, pogled, pokret. Nešto unutar njega govorilo mu je da je to, zasada, čisto dovoljno.
Huk na stadionu se pojačavao i uskoro se stadion pretvorio u vulkansko grotlo. Na atletskoj stazi se pojavio otvoren crni automobil. Svjetina je bila u transu. Na stražnjem sjedištu, uspravan, stajao je Adolf Hitler i desnicom pozdravljao mnoštvo koje mu je klicalo. Vjetar je jače zapuhao i zastave koje su dotada visjele, počele su snažno vijoriti kao da i one pozdravljaju i učestvuju u predstavi.
"Sada ga dobro promatraj. Njega, publiku i uzvanike. Ne zaboravi promatrati i svoje reakcije. Sve što čuješ, vidiš, svaki miris, okus i dodir. Sve je bitno," naredila mu je, uhvativši ga čvrsto za ruku.
Wolffu se činilo kao da se pretvorila u mačku spremnu na skok. Bila je potpuno usmjerena i netremice promatrala. Crte lica su joj bile kao u kamene statue. Jedva da je primjećivao njezino disanje a činilo mu se da ni ne trepće. Čvrst stisak njezine ruke koji je osjećao na svojoj natjerao ga je da se prepusti osjećaju da je sada snažno povezan s njom i da ga ponovno vodi prema nečemu što bi trebao vidjeti. Duboko je udahnuo, zatvorio oči na trenutak, usredotočio se na sva svoja čula i polako ih ponovno otvorio. Do ovog dana, svaki puta kada bi vidio ili slušao Hitlera padao bi u trans. Osjećao bi veliku snagu, hrabrost, predanost, apsolutnu poslušnost i odanost. Bez razmišljanja bi položio svoj život za tog čovjeka, za svoj narod, za Njemačku. Sada je bilo drugačije. I dalje je vidio te osjećaje i dalje bi bio povučen emocijama svjetine, predstave i cjelokupne atmosfere, ali bi tada osjetio stisak Marijine ruke koji, kao da ga je svaki puta izvukao da se ne utopi u toj bujici emocija. Čula su mu se ponovno izoštrila. Činilo mu se da čuje bolje, da vidi dalje, da osjeća mirise i okuse puno intenzivnije nego obično.
Govor je počeo. Hitler je bio u svom elementu. Vješto je govorio, gestikulirao, zastajkivao da pojača napetost publike, naglo nastavljao, mijenjao boju glasa, ubacivao emocije u ključne riječi. Potpuno je hipnotizirao masu i potpuno je podčinjavao svojoj volji. Govorio je o predanosti miru, ali je Wolff čuo poziv na rat, pozivao na razvoj i napredak ali je Wolff čuo poziv na uništenje i razaranje. Vikao je život ali je Wolff čuo povike smrti. Pogledao je ljude oko sebe. Da li i oni čuju i vide ovo? Oni su oduševljeno klicali i prihvaćali sve što je dolazilo s govornice. Da nije bilo Marije i stiska njezine ruke, bio je siguran da bi i on bio među njima, s njima i potpuno utopljen u gomilu. Bez svoje volje, bez sebe, bez ičega individualnog, kao običan mali zupčanik u dobro podmazanoj mašini koja se spremala sukobiti s drugom, isto tako dobro podmazanom mašinom. Sukob će biti do istrebljenja.
Hitlerovi ekstatični govori
U sljedećem trenutku preplavio ga je osjećaj tuge. Snažne i velike tuge. Tuge, koja se poput ljepljive mase, širila njegovim tijelom i zauzimala mu um. Osjetio je da će većina ovih ljudi uskoro umrijeti u velikim mukama, baš kao i milioni drugih diljem svijeta. Kao da je igra izgubljena i prije nego što je uopće naučio pravila. Prije nego što je uopće počela. Imao je osjećaj da gleda i vidi budućnost. Marijin stisak ruke ponovno mu je vratio pažnju u sadašnjost. Pažljivo je slušao i u isto vrijeme promatrao što se sve događa unutar njega. Počeo je primjećivati kako pojedine riječi koje je Hitler sipao sa govornice izazivaju fizičke reakcije u njegovom tijelu, grčenje mišića, stezanje u grlu ili želucu, naviranje suza na oči, ponos, bijes, ljubav, mržnju, inat, agresiju, strah, neustrašivost. Bila je to vrhunska predstava, vrhunska manipulacija, potpuno preuzimanje volje velikog broja ljudi. A Wolff je ovog puta, vođen Marijinom sviješću i stiskanjem ruke, uspio djelomično ostati izvan toga. Uspio ostati izvan toga dovoljno da bi jasnije mogao vidjeti što i kako to Hitler radi.
Govor je trajao više od dva sata, a Wolffu se činilo da je vrijeme proletjelo puno brže. Vidio je Hitlera kako pobjedonosno stoji za govornicom, uzdignute desnice.
"Zig!" netko je uzviknuo.
"Heil!" prolomilo se stadionom.
"Zig!!"
"Heil!!"
"ZIG!!!"
"HEIL!!!"
Osjetio je strahovit nalet energije koji je u njemu budio ushit, snagu, predanost, spremnost na žrtvu. Marijin stisak ruke kao da je sve to povukao iz njega. Kao da je usisala u sebe svu tu energiju koja je dolazila sa svih strana, prošla preko njega i završila u njoj. Hitler je zatvorio oči i kao da je i sam upijao tu istu energiju. Osjetio je kako se Marija trese. Pogledao ju je. I ona je imala zatvorene oči a kapci su joj podrhtavali od pokreta očiju ispod njih koje nije mogao vidjeti. Ubrzano je disala lagano razmaknutih usana, žila na vratu iskočila je, na njezinim obrazima primijetio je graške znoja a na rubovima očiju nešto što je ličilo na suze. Točno tako je izgledala je i Heide u trenutku vrhunca koji je doživljavala one noći kad je bio s njom. Još je jednom lagano zastenjala, duboko udahnula, zadržala dah i polagano izdahnula. Stisak ruke je popustio. Otvorila je oči, ponovno duboko udahnula, zadržala dah, prislonila svoju usne njegovima. On je spremno razmaknuo svoje usne za poljubac koji je, iako ni sam nije znao zašto, očekivao. U njezinim očima ponovno je vidio nešto što definitivno nije bila Marija. Taj pogled mu je parao mozak isključujući dio po dio i preuzimajući ga. U sljedećoj sekundi nije više ništa mogao osjetiti osim širine prostora, bez osjećaja za sebe, nju, situaciju, stadion, ljude. Ništa. Samo nešto golemo i snažno. Tada mu je ispuhala sav zrak iz svojih pluća u njegova. Osjetio je kako mu taj vreli zrak pali pluća, ulazi u krvotok, širi se po cijelom tijelu i navire prema vrhu glave. Imao je osjećaj da će mu glava eksplodirati, počeo je gubiti svijest. Sve je prestalo postojati.
Bljesak svjetlosti.
Tama.
Sljedeći bljesak. Iznenadni zvuk.
Tama.
Tišina. Dva bljeska jedan za drugim. Huk mnoštva ljudi.
Tama.
Tišina. Stadion ispunjen ljudima. Pljesak, vika i klicanje. Dašak vjetra na licu.
Tama.
Tišina. Za govornicom stoji čovjek u uniformi. Nešto govori a svjetina plješće. Udah, izdah. Osjet tamo sa desne strane. To je moja ruka. Netko je stišće. Ovo što sad vidim moje su noge i moja ruka na mom koljenu i ženska ruka preko nje. Tko je to? Glava se okreće na desno.
Lijepa žena. Te plave oči. Marija.
"Dobrodošao nazad", veselo ga je pozdravila.
"Što... što se dogodilo?" upitao je.
"Ništa strašno", odgovorila je uzimajući cigaretu, "malo si izgubio svijest".
"Malo? Kao malo? Jesam li se srušio?" pitao je.
Bio je zabrinut, ta nije valjda pao u nesvijest pred drugim ljudima, kako će se to odraziti na njegovu reputaciju, pomislio je, polako se vraćajući u svoju ulogu kapetana SS-a.
"Ne brini, dragi", nakrivila je glavu, "nisi pao u nesvijest nego si je samo izgubio".
Nije mu bilo jasno.
"Tijelo ti je normalno radilo, samo ti nisi bio u njemu. Ništa što ti se već prije nije dešavalo. Često", nasmijala se svojim zvonkim smijehom.
"Razlika je u samo u tome što si ovaj puta to i primijetio".
Uživala je zadirkujući ga. Njemu i dalje mu ništa nije bilo jasno.
"Opusti se" nježno mu je šapnula.
Wolff je, preplavljen dojmovima koje je danas doživio, jedva dočekao da ponovno sjednu u automobil. Nije se osjećao iscrpljenim, dapače. Tijelom mu je kružila snažna energija, osjećao se dobro, snažno i moćno, ali mu je u glavi bio kaos koji je to sve skupa kvario. Nije nikako uspijevao smiriti misli.
"Ne mogu", samo je procijedio.
"Što mogu učiniti da izbacim ovaj kaos iz glave?" upitao ju je.
Marija ga je pozorno pogledala.
"Zašto to želiš?" upitala je.
"Osjećam se kao da ću poludjeti", kratko je odgovorio.
"Ne znam što se događa. Imam osjećaj da želim iskočiti iz vlastite kože."
"Ništa neobično," primjetila je", "tvoj mozak je krut i okoštao. Cijeli si život naučio slušati jednu te istu priču a sada vidiš da, možda, postoji i neki drugi način gledanja na stvari koje se događaju izvan i unutar tebe".
Promatrala ga je ispod oka kao da ga proučava.
"Da" nastavila je, nakon stanke.
"Trebaš naučiti kako da ga brzo i efikasno utišaš kada podivlja od svih vanjskih i unutrašnjih utisaka koje primaš. Zatvori oči i sasvim se opusti. I prati moje vodstvo".
Jedva je dočekao da to kaže i kao poslušni pacijent prepustio se u njezine ruke. Vodila ga je a da on nije bio siguran da li izgovara riječi ili ih on čuje samo u svojoj glavi. Na kraju krajeva zar je bitno?
Osjećao je kako mu nešto što je sličilo zlatnoj niti iz palca lijeve noge penje uz list, but, preko kuka u trbuh. Isto to osjetio je i u desnoj nozi. Niti su se susrele u predjelu trbuha, povezale i zajedno nastavile penjanje. Polako je povezivala njegove grudi, vrat, bradu, vrh nosa, čelo i vrh glave. Osjetio je kao da je sam na planeti, pa sam u cijelom univezumu. Potom je cijeli univerzum nestao, pa onda planeta i na kraju je ostao sam. Sam u praznom prostoru. Na njegovom čelu kao da se pojavio otvor kroz koji je sve što je u njemu ostalo izašlo izvan njega i nestalo u praznini.
"Otvori oči", čuo je kako mu Marija govori.
Začuđeno je gledao oko sebe i trebalo mu je par sekundi da se sjeti tko je, gdje je i zašto. Automobil se upravo zaustavio pred ulazom u hotel Adlon gdje su Marija i on trebali prisustvovati svečanoj večeri, koju je u čast svog gosta iz Italije organizirao Fuhrer. Osjećao se kao da se dobro naspavao. Tijelo mu je bilo odmorno i snažno, osjećaji su bili mirni i usmjereni a što je najvažnije u glavi mu je vladala tišina.
"Osjećam se fantastično" pogledao je Mariju.
"Hvala ti. Ovo neću zaboraviti".
"I nemoj", odgovorila je.
"Uvijek kad se osjetiš nestabilno, bez obzira da li te preuzelo oduševljenje ili očaj napravi ovo što sam ti sada pokazala. U protivnom, utisci ili situacije u kojima ćeš se uskoro naći, mogu te ubiti. Doslovno!"
Vrata sa njezine strane su se otvorila i ona je ustala i izašla. Morao je požuriti da ju slijedi.
Add comment
Comments