Na prijelazu godine 1919./20. (prema drugom izvještaju samo godinu dana kasnije, tj. oko Nove godine 1920./21.), njemački mornarički časnici su se tajno sastali kako bi razgovarali o izgledima za budućnost Njemačke. Lokacija je ostala nepoznata. Priča samo spominje da se sastanak odvijao uz svijetlost svijeća. To najvjerojatnije nije bilo zbog ugođaja, već zato što na tom mjestu nije bilo električne rasvijete. U svakom slučaju, ne radi se o tome gdje i kako je do ovog sastanka došlo, nego o tome što je bila njegova svrha - i kakvi su rezultati možda postignuti.
Ono što je ovoj skupini časnika bilo zajedničko bilo je to što su svi bili uključen u potapanje Carske flote na otvorenom moru kod Scapa Flow-a u lipnju 1919. kako njihovi brodovi ne bi pali u ruke Britanaca. Zbog uvjeta Versailleskog diktata, njemačka flota morala je biti predana neprijatelju. Njemačka flota stigla je u englesku ratnu luku Scapa Flow. Nijemci su bili uskraćeni za bilo kakvu vojničku korektnost, kakva je inače bila uobičajena. Ogorčenost Britanaca zbog neugodnog poraza koji je njemačka flota nanijela Britancima u velikoj pomorskoj bitci kod Skagerraka 1916. godine bila je očita.
Njemačka flota - iako ne najveća, ali najmodernija na svijetu s najmoćnijim brodovima - trebala je biti predana protivnicima kao jedna od brojnih ratnih reparacija. Ali to se nije dogodilo. Suprotno uputama privremene vlade predvođene socijaldemokratima u Berlinu, koja je potpisala Versajski diktat bez demokratskog legitimiteta naroda, zapovjednici njemačkih brodova odlučili su ih sami potopiti, umjesto da ih predaju.
Nije nam poznato tko je od časnika uključenih u ovaj časni čin poslije prisustvovao ovom tajnom sastanku. Kasnije su otkrivena samo imena nekih od njih. Neizvjesno je i koliko ih je bilo. Vjeruje se da se radilo o skupini od 20 do 30 časnika.
Svi oni su osudili Versajski ugovor, u kojem su prepoznali veliku nepravdu s nesagledivim posljedicama za njemački narod, a možda i za cijeli svijet. Svi su kao najgoreg neprijatelja vidjeli Englesku, a ne Francusku ili Rusiju. Snažan utjecaj Engleske na Sjedinjene Američke Države u to vrijeme, činilo se da kao druga velika opasnost ukoliko se američki narod u budućnosti ne bude mogao suprotstaviti volji svog vodstva. Časnici na tajnom sastanku to su smatrali sasvim mogućim. Mislili su da je moguće postići da se SAD ne bi ponovno okrenule protiv Njemačke. Nisu bili svjesni da je iza Engleske i Američke vlade stajao isti lobi, isti neprijatelj koji će koordinirano djelovati, čak i bez obzira što će Nijemci učiniti. Ipak, časnici su jasno uvidjeli da bi čak i neutralna Amerika koristila samo njemačkim protivnicima u novnom oružanom sukobu, budući da bi tamo mogli kupovati sirovine i materijal, dok Njemačka to ne bi mogla zbog britanske prevlasti na moru. To je tada bilo još jače izraženo jer su svi moderni njemačke vojni i linijski brodovi bili izgubljeni a više nije ni bilo dostupnih podmornica. Gospodarski potencijal SAD-a morao bi se stoga ponovno iskoristiti na štetu Njemačke u novom ratu. Čak i da su američke tvrtke željele opskrbljivati Njemačku, to u praksi ne bi bilo moguće. Časnici zavjerenici bili su uvjereni da će Britanija, koja je klasificirana kao agresivna, sigurno uspjeti Francusku i Rusiju ponovno okrenuti protiv Njemačke, htjeli to njihovi ljudi ili ne. Po njihovom mišljenju glavni ratni cilj Engleske još nije bio postignut, potpuno uništenje Njemačkog Carstva.
Kako su kršćanski orijentirani časnici procjenili situaciju, Engleska, a s njom i Francuska, bojale su se jakog Njemačkog Carstva, jer je ono bila baština Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda, za kojeg su vjerovali da može stati u obranu i povesti cijeli kršćanski svijet. Sve dok je ovo Carstvo postojalo, bez obzira koliko oslabljeno bilo, postojao je jači potencijal za premoći na europskom kontinentu od onoga koji su Engleska ili Francuska povijesno i ideološki mogle imati. Kršćanski misticizam nedvojbeno je imao ulogu kod tih njemačkih časnika, kao i vjera u misiju njemačkog Reicha.
Što je ono što je rečeno o stvarnom odnosu snaga značilo za Njemačku? Odgovor u tom krugu je bio da od sada Njemačka više neće moći dobiti rat, jer će uvijek biti sama protiv koalicije vjerojatno svih drugih velikih sila ili u najboljem slučaju će SAD ostati neutralne. Međutim, prepoznali su veliku vjerojatnost da je još jedan oružani sukob neizbježan. Dakle, što se moglo učiniti da se spriječi pad Carstva? Jedini izlaz mogao bi biti stvaranje tehnički superiornijeg oružja koje bi moglo kompenzirati svaki brojčani nedostatak! Ali to bi oružje moralo ostati u rezervi, kao posljednje sredstvo u slučaju nužde, kada bi se iskoristilo u svoj svojoj snazi. Ako je ikako moguće, rat treba izbjeći pod svaku cijenu, govorili su časnici zavjerenici, osobito u sljedećih pet desetljeća, jer bi takav rat Njemačku svakako doveo u krajnju opasnost.
U isto vrijeme, cilj mora biti izrada oružja s do tada nepoznatom moći. Nitko do u detalje ne zna što se iz toga razvilo nekoliko godina kasnije, ali nije upitno da je bilo mnogo stvari. Ostalo je nepoznato kakvo su oružje te večeri imali na umu. Možda se o nečem takvom govorilo samo općenito. No, vjerojatnije je da su postojale barem određene ideje i da sve nije bilo posve bez konkretnih polazišta. U tom trenutku zasigurno nitko nije razmišljao o nuklearnom oružju, kako to neki pretpostavljaju na temelju opisa. Ali put je kasnije itekako mogao voditi u tom smjeru.
Mornarica je tih godina bila nositelj visoke tehnologije, dok je zrakoplovstvo tek bilo u ranoj fazi. Ovo objašnjava zašto su mornarički časnici posebno razmišljali o ovoj novoj vrsti naoružanja.
Na tom je sastanku, navodno osnovano tajno društvo za koje se tvrdi da je postojalo barem do 1930-ih. Neki stručnjaci vjeruju da je osnova za tajno društvo poznato kao "Lanac" upravo stvoreno na tom sastanku. Neki su uvjereni da je ova organizacija nastavila postojati i dugo nakon završetka Drugog svjetskog rata te da i danas postoji. Ta je tajna i danas obavijena sa tisuću vela.
O ovoj priči nije otkriveno puno više od šturih priča na kojima se temelji ovaj članak CN/AZP. Jedna od rijetkih sigurnih činjenica u vezi s tim je da se jedan od dotičnih pomorskih časnika zvao Wilhelm Canaris. Sudjelovao je u pomorskoj bitci kod Coronell-a u Prvom svjetskom ratu, a potom i u žrtvovanju krstarice Dresden; Pobjegao je iz zarobljeništva i pravom pustolovinom se vratio u Njemačku, odakle se kao zapovjednik podmornice borio do kraja Prvog svjetskog rata. Nakon toga je poznat njegov daljnji put, postao je šef njemačke tajne službe – a onda ubrzo opet počinje nepoznato, nedokučivo do danas. Objektivno je sigurno da taj čovjek sasvim sigurno nije bio izdajica domovine, kako neki i danas tvrde, nego častan časnik koji je uvijek imao na umu najbolje interese Njemačke.
Tijekom Drugog svjetskog rata, admiral Wilhelm Canaris stvorio je tajnu organizaciju koja je možda imala svoje korijene u tajnom društvu njemačkih časnika osnovanom oko 1920. godine. Godine 1942. ova tajna organizacija u početku je pokušala iskoristiti tehničke mogućnosti koje vodstvo Reicha nije prepoznalo kako bi dobilo rat. Kada je to postalo sve upitnije, tajna organizacija (radni naziv "Kette") proširena je kako bi mogla nastaviti djelovati čak i u slučaju vojnog poraza Reicha. Tako je nastao Z-plan. Oko sredine 1943., RSAH je stvorio drugu tajnu organizaciju sa sličnim ciljevima ("Sechmet"). Ključne figure ovdje su bili Ernst Kaltenbrunner i Walter Schellenberg.
Add comment
Comments