Hauptstumfuhrer Wolff Schepke pozvan je u Abwehr - njemačku tajnu službu gdje dobija novi zadatak i po prvi puta sreće Mariju Oršić
Zgrada Abwerh - a
Zvuk zvona lagano se pojačavao polako se probijajući kroz tišinu. Njihov ujednačen ritam ljuljao ga je poput valova. Sjedeći zvuk koji se pojavio u njegovoj svijesti bili su otkucaji starog zidnog sata u predsoblju. Lagana kiša udarala je svoj ritam po prozoru. Otvorio je oči. Prljavi stari strop. Oblici koji podrhtavaju na slabom jutarnjem svijetlu. Viđao ih je zadnjih godinu dana koliko već provodi u Berlinu. Je li moguće da se već obukao a da toga nije bio svjestan? Sa nevjericom se dotakao po trbuhu. Koža. Zanimljivo. Mogao se zakleti da je već bio budan i navukao donje rublje, hlače, košulju i čarape. Sjeo je na rub kreveta i jače se koncentrirao na sebe. Ne. Definitivno je bio samo u donjem dijelu pidžame. Osjetio je kako mu se koža ježi od hladnoće. Uniforma mu je bila uredno obješena na vješalici kao i svakog jutra. Brunhilde, sobarica, čistačica, domaćica, žena koja se brinula da svi časnici smješteni u zgradi preko puta Abwehr-a budu uredni, ispeglani, nahranjeni, spremni za službu, kao i svakog jutra, nečujno se ušuljala u sobu dok je spavao. Kava je mirisala tamo na stolu. Počeo se oblačiti. Ponovno ga je preplavio osjećaj da je to već napravio. Kao da je netom prije obukao na sebe svoju kožu, svoju ličnost, sve što zna o sebi, sve što je bilo jučer, prekjučer ili prije par dana. Čudan osjećaj. Dok se brijao, promatrao je lik u ogledalu. Nešto je bilo neobično. Kao da ne poznaje čovjeka koji ga je promatrao sa druge strane. Oštra bol kad mu je britva razrezala kožu na obrazu prekinula je tu sumaglicu u njegovoj glavi.
"Verdammt," jauknuo je.
"Je li sve u redu Herr Hauptsturmfuhrer?" upitala je Brunhilde sa druge strane vrata.
"Ja, ja", odgovorio je, brišući krv ručnikom, "samo neopreznost pri brijanju. Trebao bih se više
fokusirati na britvu, a manje na gluposti."
Barem je konačno točno izgovorila njegov čin. Trebalo joj je par mjeseci da mu se konačno prestane obračati sa Herr Hauptmann. Nikako da shvati važnost razlike između običnog kapetana i kapetana SS-a. A razlika u njegovoj glavi bila je golema. Wehrmacht – obična vojska, bili su tek
pijuni, topovsko meso, dok SS ... Mi smo odabrani, nad ljudi, viša rasa, kasta ili što već. Kako uopće miješati te dvije stvari? Ah, žene... imaju oko za detalje, ali neke stvari jednostavno ne mogu shvatiti, pomislio je dok je zatezao savršeno skrojenu i ispeglanu crnu uniformu. Stavio je kapu na
glavu i pogledao se u ogledalo prije izlaska. Nebesko plave prodorne oči promatrale su ga ispod oznake mrtvačke glave na kapi. Uzvratio je pogled i namignuo liku u ogledalu.
"Savršeno", rekao je samom sebi.
"Pokazat ćemo ovim smrtnicima u Abhweru kako izgleda i što sve može visoki časnik SS-a".
Wolf Schepke - ljeto 1937.g.
Bilo je kasno ljeto, pa iako je bilo tek 6 i 30, sunce se već pojavljivalo na horizontu. Izašao je na vrata udahnuo svježi jutarnji zrak i pripalio cigaretu. Posebno najavljeni sastanci u njemačkoj obavještajnoj službi, kojoj je bio dodijeljen prije par mjeseci, u njemu su izazivali uzbuđenost. Španjolski građanski rat trajao je već više od godinu dana. Njemačka je u njemu aktivno sudjelovala na strani Nacionalista Franciska Franka jer je Hitler, na samom početku, odlučio iskoristiti taj rat na kontinentu kako bi isprobao svoje novo naoružanje, pogotovo avione i tenkove. Formirana je Condor Legija i poslana za Španjolsku. U njezinom je sastavu bio više visokih časnika i operativaca koji su na terenu, u živo i u stvarnim ratnim situacijama proučavali ponašanje vojnika i oružja te isprobavali nove taktike. Bilo bi zanimljivo otići tamo po zadatku i okusiti malo akcije. Imao je osjećaj da može pokoriti cijeli svijet dok je izlazio na ulicu i ušao u zgradu preko puta.
"Heil Hitler", prenuo ga je uzvik i udarac petama narednik koji ga je dočekao na ulazu.
"Heil", odvratio mu je opušteno.
Prema vojnicima sa nižim činovima, pogotovo onima iz vojske odnosio se uvijek s visoka.
"Pratite me, molim, Her Hauptsturmfuhrer", pozvao ga je narednik hitro se uputivši dugačkim hodnikom.
"Hauptsturmfuhrer Schepke, mein Admiral!" uzviknuo je narednik, prekidajući žamor u velikoj sobi za sastanke.
Sve su se oči okrenule prema vratima dok je ulazio. Oštro je salutirao munjevito podižući desnicu uz savršen metalni udarac petama.
"Naprijed, Wolff, naprijed", odgovorio je Admiral Canaris.
"Posluži se kavom i pecivom i pridruži nam se".
"Jahvol, Herr Admiral", odgovorio je i krenuo prema bogato opskrbljenom stolu uz zid sobe.
Srčući vruću kavu, ispod oka je promatrao ljude u sobi. Canaris je stajao nehajno naslonjen na stol na kojem je bila nekakva karta. Bio je vidno nezainteresiran za razgovor koji su vodili muškarci nagnuti nad njom. Nešto je neobično sa tim Admiralom, pomislio je. Nije ga podnosio niti specijalno poštovao. Admiral se uvijek ponašao nadmeno, nezainteresirano za bilo čije mišljenje ili opservacije te se volio obraćati nižim časnicima po njihovom imenu. Potpuno ne tipično za obavještajca i osobe od velikog Hitlerovog povjerenja.
"Ovo je Herr Ernst Schafer, istraživač Društva za istraživanje i proučavanje nasljedstva predaka, Ahnenerbe" započeo je Canaris, glavom pokazujući prema jednom od muškaraca za stolom.
"Dodijeljen si njegovoj grupi koja priprema ekspediciju na Tibet. Tvoj zadatak u misiji je da, kao obavještajac i kontra obavještajac, prikupljaš zanimljive podatke o naporima Engleza, Rusa, Amerikanaca ili bilo kog drugog u regiji. Isto tako zadatak ti je pobrinuti se da ništa što tamo nađete ne dospije u pogrešne ruke." zastao je i pogledao prema Wolffu, kao da očekuje njegovu reakciju.
"Zahtjev za tvojim sudjelovanjem u tome došao je od Reichfuhrera Himmlera direktno, stoga očekujem ništa manje od savršeno odrađenog zadatka. Pismena naređenja ćeš pokupiti na izlasku od Stabsfelwebela Jancke-a. Alles klar?" upitao ga je podigavši značajno obrvu.
"Javohl, Her Admiral" ispalio je Wolff, dok su mu se u glavi počelo zujati. Ovo nije očekivao.
Himmler? Odakle on u ovoj priči? Ekspedicija? Tibet? Gdje je do vraga, to? Pitanja su mu se rojila po glavi, dok se trudio da sasluša Schaffera koji mu je pokazivao mapu i objašnjavao što traže i zašto. Jebena Azija..., Verdammt, Bogu iza nogu, planine, snijeg, divljina. Nisu me mogli poslati,
primjerice, u New York ili London, da se malo provedem ili u Španjolsku? Sranje! Proučavanje Tibetanaca, traženje korijena Arijevske rase? Gomila gluposti kojima je Hitler zaluđen. I još u jebenoj Aziji, na jebenim planinama, tamo će baš biti i Engleza i Amerikanaca i Rusa, šta bi,
pobogu, oni radili ondje? Nitko od prisutnih, naravno, nije primijetio koliko mu se ne sviđa ovaj zadatak. Davno je naučio izvana izgledati potpuno mirno, koncentrirano i zainteresirano dok su se iznutra dešavali potpuno suprotni procesi. Pravi SS-ovac nikada ne pokazuje što se unutar njega
događa izvana zadržavajući ledenu fokusiranost i predanost dužnosti i zadatku.
"Fraulein Orsich, Mein Admiral", prenuo ga je glas narednika na vratima.
"Ah, Liebe Maria, uđi, uđi", Admiral Canaris je poput opčinjenog dječaka pohitao poljubiti ruku
ženi koja je ušla u sobu. Wolff je osjetio trenutačnu promjenu atmosfere u sobi. Sve je postalo polu prozirno, u nekoj sumaglici. Njegova su čula počela otupljivati a njegova ledena maska rastapala se kao kocka leda na užarenom limenom krovu. Pogled mu je sa karte sam od sebe prešao na ženu koja se upravo upoznavala sa vodstvom ekspedicije.
O Bože, što je ovo? Zapanjeno se zapitao, promatrajući je. Bila je prekrasna. Duge plave kose svezane u punđu na tjemenu sa dva duga uvojka koji su padali preko njezinih ramena i dopirali do njenih grudi. Savršenih crta lica i tijela, dugih nogu sa visokim petama koje ih dodatno isticale. A oči? Plave, prodorne, duboke, kristalno čiste i jasne, a opet prožete nekom mistikom. Tko je ona?
Božanstvo u ženskom obliku koje se spustilo na zemlju? Sve ostalo izgubilo se u sumaglici. Samo je ona bila oštra i jasna. Potpuno je dominirala prostorom. Sve je bilo njezino. Muškarci su kao lutke na koncu plesali oko nje, boreći se za trenutak njezine pažnje. Wolff je stajao naslonjen na stol jer su mu koljena klecala. Pogledala ga je direktno u oči. Kao da ga je pogodio grom. Osjetio je strahovit nalet energije, sječivo koje sječe sve što nije povezano s njom, dok se sve ostalo potpuno izgubilo. Ostala je samo ona u svoj svojoj ljepoti.
"Ah, dragi Wolffe, znala sam da ću tebe naći ovdje", rekla je, vragolasto se osmjehujući i prišla mu.
"Vrijeme je, dragi, vrijeme je za Igru. Još nisi dovoljno snažan da imaš svoju vlastitu stvarnost, pa dobro došao u moju", šapnula mu je na uho.
"Mi... mi se poznajemo?", bilo je jedino što je mogao iscijediti iz svog kaotičnog uma koji je divljao.
"Da, naravno, sreli smo se već bezbroj puta", odgovorila je.
Bilo je očito da se zabavlja sa njegovom zbunjenošću i nevjericom. Da je sreo tu ženu ranije, sigurno bi se toga sjećao. Ali ipak, negdje duboko znao je da žena zna što govori i brzo je odustao od daljnjeg propitkivanja.
"Došla sam te podsjetiti. Dovoljno dugo si spavao. Vremena i okolnosti zahtijevaju da se uključiš. Znaš, dok spavamo i sanjamo mogu nam se dešavati razne stvari, ugodne i neugodne, lijepe i ružne. Tek kad se probudimo možemo stvarno i djelovati na njih. Pogledaj oko sebe."
Osvrnuo se po prostoriji. Admiral Canaris negdje je otišao, ostali su se vratili proučavanju karte, razgovarali, zapisivali, gestikulirali. Na njih dvoje uopće više nisu obraćali pažnju. Bruno Beger, stručnjak za rasna pitanja, nesvjesnim pokretom ruke, prevrnuo je šalicu kave koja se razlila po karti. Schaffer je dreknuo, izvadio svoju maramicu i panično pokušavao obrisati kavu sa papira. Edmund Geer, tehnički vođa ekspedicije prasnuo je u smijeh. Drugi Ernst, Krause, filmski snimatelj i entomolog, pokušavao je smiriti Schaffera koji je brišući kavu sa karte, brisao i tintu. Ostali su se uskomešali u sobi, pokušavajući naći svoju ulogu u tom kaosu. Sve je izgledalo kao neka komedija u kazalištu lutaka koje su plesale na koncu.
"Vidiš?" upitala ga je.
"Poći ćeš u Tibet. Tamo samo promatraj i budi pažljiv da ti nešto ne promakne. Tebi kao istreniranom kontra obavještajcu to neće biti veliki problem. Ali, imam i dodatni zadatak za tebe. Kao što pažljivo promatraš sve što se zbiva oko tebe, tako pažljivo proučavaj što se događa unutar
tebe. Koje su ti misli, koji osjećaji, koji procesi, kako ti tijelo reagira i slično. U svakom trenutku pažnja ti mora biti usmjerena u dva pravca, prema van i prema unutra. Za ostalo ne brini, ja ću se pobrinuti za to."
"Vi? I vi idete sa nama?", bio je zbunjen.
"Haha, na neki način si u pravu", zagonetno se nasmiješila, "do skorog viđenja, dragi Wolffe", okrenula se i ostavila ga da je promatra dok se polaganim, zavodljivim hodom uputila prema izlasku.
"Gospodo!" dobacila je, prolazeći pored komedije za stolom, "smirite se. Pošaljite narednika po novu kartu i neka počisti ovaj nered. Posao čeka dok se vi ovdje ponašate kao čopor majmuna koji ne znaju što bi prvo učinili!"
Situacija se u trenu iz potpunog kaosa promijenila u dobro podmazanu mašinu. Svatko je u trenutku znao što i kako činiti. Marija je nastavila prema vratima, još se jednom lagano okrenula prema njemu, namignula mu i izašla, zavodljivo njišući bokovima.
Dani su mu prolazili u istraživanju i pripremanju za zadatak sa ekspedicijom. Nije da je imao neki izbor, već sljedećeg dana nakon sastanka kod Admirala, oslobodili su ga svih prijašnjih zaduženja. Naredba je došla odozgo, ponovio mu je Canaris. To mu se nikako nije svidjelo. Umjesto da organizira i jača mrežu Abwehrovih agenata i centara po cijelom svijetu, preostalo mu je da čita knjige o Tibetu, njihovoj kulturi i jeziku. Umjesto da hvata obavještajce raznih nacionalnosti po Njemačkoj, on proučava karte, fotografije hramova i njemu potpuno nepoznatih gradova i sela. Svakog tjedna na podnošenju izvješća uvijek je bio posljednji u redu. Admiral Canaris, valjda u onim rijetkim situacijama kada nije mogao osigurati nekog drugog da primi njegovo izvješće, samo je mrmljao sebi u bradu i nešto zapisivao.
Abwehr - Von Bundesarchiv, Bild 146-2005-0154 / CC-BY-SA 3.0,
Činio se da ga ni najmanje ne zanima što mu Wolff ima za saopćiti. Jedini dodatni zadatak koji je dobio je javiti se u pisarnicu i narediti da mu se
dostavljaju prijevodi lokalnih kineskih, indijskih i tibetanskih novina. Čak se morao i grubo otresti na narednika koji je prasnuo u smijeh, misleći da se kapetan SS-a sa njime šali ili ga zadirkuje. Sa kolegama se sve manje družio jer su ga počeli zadirkivati zbog zadatka. Dobio je i pogrdni nadimak, Jak (tibetansko govedo). Kao pravi SS-ovac nije si smio dozvoliti da loše odradi zadatak iako mu se gadio. Da Japanci nisu prošle godine napali Kinu, bio je uvjeren, Schefferova bi se ekspedicija već uzduž rijeke Jangce penjala prema Tibetu. Bez njega. Ovako, ostao im je samo put
preko Indije koja je bila u Britanskim rukama i koja je već jednom odbila Schefferu dati dozvolu za prolaz. Možda je sve ovo uzaludno gubljenje vremena. Nadao se da je tako.
Oduvijek je bio ovisnik o adrenalinu, a sada mu ga je manjkalo. Osim... Kad bi pomislio na tajanstvenu Mariju Oršić krv bi mu uzavrela. Kakva žena, kakva silina a opet ženstvenost koju nikada prije nije vidio. Svaki puta kad bi ga obuzela malodušnost i dosada zbog njegovog zadatka,
pomislio bi na nju, maštao o sljedećem njihovom sastanku. I da, dobro je zapamtio njezine upute i u svakom trenutku se trudio sjetiti se tog unutrašnjeg osluškivanja koje je od njega zatražila. Često se hvatao u situacijama da se pita tko je ona, odakle dolazi, što radi, zašto. Jednom je zgodom pitao Canarisa o njoj. Admiral je samo odmahnuo rukom i rekao da to nije njegov zadatak. Na opasku da je i ona na neki način uključena u projekt ekspedicije, pa da bi bilo korisno da postoje neke informacije o njoj, Canaris se samo podrugljivo nasmijao. Sljedećih nekoliko dana sam je pokušavao naći neke odgovore ali mu to nije uspijevalo. Žena kao da nije postojala. Čak nije uspio pronaći niti datum njezinog rođenja. Ništa. Pokušao se raspitati i kod svojih kolega. Dvojica su ga ismijala kad se pokušao opravdati da mu je taj podatak potreban za pripremu ekspedicije. Treći ga je prijavio pretpostavljenom.
Isto tako, na sastancima sa članovima ekspedicije, jedino šta mu je bilo važno čuti, zna li netko išta o njoj. Ništa. Kad je konačno povukao sa strane Schaffera i zatražio od njega neke informacije vezane za nju, Admiralu Canarisu je prekipjelo. Uslijedilo je dvosatno sapunanje ušiju u prisustvu direktno pretpostavljenog, kolege koji ga je prijavio i samog Schaffera.
"Budi siguran da će o ovome biti obaviješten SS. Kakav šljam nam šalju ovamo. Umjesto da se priprema za zadatak o kojemu možda ovise i ljudski životi, on ganja suknju. I to onu koja daleko premašuje njegov nivo. Počni malo razmišljati gornjom glavom za promjenu. Da više nisam čuo da se raspituješ o ničemu što nije povezano sa tvojim naredbama. Jasno?"
Nije se ni zaustavio da čuje Wolffove gromoglasni Jahvol.
"Gubi mi se s očiju... Hauptsturmfuhrer Jak."
Add comment
Comments
Le zanimljive