Jedne noći, Wolff je usnio čudan san. Da li je to bio san ili java? Kako da zna da spava? Kako da zna da je budan?
Legao je ranije nego obično, pokušavajući smiriti um. Čim se više trudio tim više u tome nije uspijevao. Prevrtao se po krevetu, proklinjući dan kad je odabran za taj suludi i bespotrebni put u Tibet. Kad bi barem nekako mogao učiniti da nestane. Opcija odustajanja nije dolazila u obzir. Prvo, njega se, ionako nije ništa pitalo. Drugo, naređenja su naređenja i morao ih je poštovati. Jedino što bi ga moglo izvući jest da ekspedicija nekako propadne i prije nego što je počela. To bi bilo dobro. Misli, asocijacije, planiranje što će učiniti u određenoj situaciji. Sve se to kotrljalo unutar njegove glave, čineći ga nervoznim, razdražljivim i nesigurnim. Postajalo mu je sve očitije da ne može predvidjeti što će se dešavati i planirati kako će se postaviti prema tome. Putovat će na potpuno strana mjesta, sretati će nove ljude i biti u situacijama u kojima još nije bio. Pa čemu onda sve ovo?
Sjetio se Marijinog zadatka. Počeo je promatrati misli kako dolaze i odlaze, kako ga asocijacije prebacuju sa teme na temu, kako um pokušava dati odgovore na izmišljene situacije. Pa sve se ionako događa tu unutra, samo od sebe i izgleda kao zamišljanje. Fikcija. Fantaziranje. Hm, pa zapravo i jest. Pokušao se sjetiti kada je točno uspio predvidjeti situaciju i imati potpuno pripremljen odgovor. Nije mogao. Uvijek je nekako improvizirao i ponekad uspješno, ponekad ne, izlazio iz raznih situacija. I gdje je sad? Tu u krevetu, u časničkoj sobi osoblja Abwehra i SS-a.
Odjednom se našao u gustoj šumi. Bila je noć. Sve je oko njega bilo uronjeno u tamu. Jedinu svjetlost davao je snijeg kojim je tlo bilo pokriveno. Njegovi koraci i škripanje snijega odzvanjali su šumom. Kroz krošnje iznad njega šaputao je vjetar. Odjednom, crvena svijetlost zaparala je nebo.
Sa njegove lijeve strane začuje se vika. Čak je i prepoznao neke riječi. Rusi! Što se događa? Još je netko nešto povikao na ruskom i tada su otvorili paljbu. Mitraljez je štektao, meci su počeli zujati oko njega. Okrenuo se na peti i potrčao u suprotnom smjeru. Noge su mu propadale sve dublje i dublje u snijeg. Lijepile su se za tlo, a Rusi su se približavali. Metak mu je prozujao pored uha, tako da je mogao osjetiti njegovu vrelinu. Pao je na koljena i nastavio panično puzati četveronoške. Samo da se dokopa one kolibe koju je vidio krajičkom oka nekoliko desetaka metara desno. Ruke i noge nastavljale su propadati u snijeg i blato. Sve teže se kretao.
Odjednom, vrata kolibe su se otvorila. Na njima je vidio obris žene u dugoj seljačkoj haljini sa rupcem zamotanim oko glave.
"Ovamo!" pozvala ga je na njemačkom.
Uspio se pridići, napraviti tih nekoliko koraka i svom silinom se stropoštao na drveni pod kolibe. Bilo mu je udaralo kao ludo, želudac svezan u čvor a u grlu ga je pritiskalo. Borio se za dah.
"Smiri se. Prvo se smiri. Sve je u redu".
Taj glas? Zvučao je poznato. Pridigao se i pogledao u lice ženi koja mu je prilazila.
"Marija?"
"Da, da... samo se smiri!" rekla je, skinula rubac sa glave i raspustila kosu. Mogao je osjetiti njezin svjež miris.
"Ali Rusi... Rusi dolaze!"
Prasnula je u smijeh.
"Da, dolaze, ali ne ovdje, ne sada".
"Kako? Za dlaku sam im pobjegao. Sigurno su vidjeli da sam se sakrio ovdje".
Prišla mu je, uhvatila ga za ruku i prodorno ga pogledala u oči.
"Smiri se!"
To ga je trgnulo.
"U redu" odgovorio je te duboko udahnuo i izdahnuo. Još jednom.
Sve se smirilo. Vatra je pucketala na ognjištu, svjetlost svijeće ocrtavao je lelujave oblike na zidovima. Izvana se više ništa nije čulo. Zavladala je potpuna tišina i mir. On je i dalje bio prikovan njezinim pogledom.
"Wolffe. Reći ću ti nešto, ali ostani miran. Vrlo je važno da ostaneš miran! Klar?" upitala je, sa prizvukom izrečite naredbe.
"Klar!"
"Ovo je san! Ti spavaš. Ništa od ovog nije stvarno. Ti sanjaš. Ali ne želim da se sad probudiš. Klar?"
Klimnuo je glavom. I dalje ga je gledala ravno u oči. Nije mogao odvojiti pogled. Samo se prepustio. Dakle ovo je san.
"Dobro došao u svoj san" rekla je i nasmiješila mu se.
"Sada ćemo se malo zabaviti".
Izašli su na trijem kolibe.
"Lezi, neka ti bude udobno" rekla je pokazujući na drvenu ležaljku sa povišenim naslonom za glavu. Ona je legla do njega, naslonivši svoju glavu u pregib njegove ruke.
"Pogledaj u nebo".
Bilo je potpuno bistro, niti jednog oblačka. Zvijezde su sijale srebrnim sjajem. Nikada nije vidio takvo nebo. Sve je bilo kristalno čisto, jasno, doslovno oštro. A zvijezde... Zvijezde su se kretale. Nebo se neprekidno mijenjalo. Pokušao je naći neku pravilnost u njihovom kretanju ali nije mogao. A opet, sve je bilo upravo savršeno skladno.
"Svaka od tih zvijezda predstavlja jedan tvoj život, jednog tebe. Sve su međusobno povezane i djeluju jedna na drugu a opet svaka ima svoj zasebni put", šaputala mu je na uho.
Ništa nije razumio ali toplina njezinog glasa i činjenica da je znao da sanja bili su dovoljni. Nije
osjećao potrebu išta pitati. Samo je slušao.
"Kao što sada vidiš sve njih odjednom, tako se i tvoji životi odvijaju u istom vremenu. Zapravo, vrijeme i ne postoji, ali o tome drugom prilikom" nasmiješila se i nastavila.
"Sada imaš priliku malo zaviriti u neki od njih. Hoćeš li?"
Pogledom je preletio zvjezdanim nebom i izabrao vrlo sjajnu zvijezdu koja je polako putovala preko neba. Osjetio je da ga usisava i vuče prema sebi. Uskoro je utonuo u potpuno blještavilo.
Odjednom se našao na obali velike rijeke. Oko njega su bile neobične zgrade koje nikada prije nije vidio. Aleja između njih bila je popločena bijelim kamenjem. Sa svake strane prostirao se red palmi. Ljudi obučeni u jednostavnu odjeću poput mrava su milili unaokolo, svaki svojim poslom. Alejom se kretala stoka. Neki ljudi su jahali na magarcima i devama. Rijekom su plovili drveni brodovi trokutastih jedara. Trgovci su hvalili svoje proizvode s tezgi ispred njih. S druge strane rijeke vidio je kompleks velikih građevina nalik palači. Na kopljima su se vijorile zastave. Na horizontu je ugledao planine sa sjajnim vrhovima. Ne. To nisu bile planine. To su bile egipatske piramide. Ali ne onakve kakve je on poznao iz knjiga i sa crteža. Bile su potpuno presvučene bijelim mramorom. Vrhovi su bili od čistog zlata reflektirajući sunčevu svijetlost, pa se činilo da svaka ima malo sunce na vrhu. Sve je bilo tako novo i nepoznato a opet imao je osjećaj da pripada ovdje. Pored njega je koračala žena u svećeničkoj odjeći ukrašenoj zlatom i dragim kamenjem.
"Eto, u ovom si životu general u faraonskoj vojsci, ja sam svećenica. Ovdje igramo Igru za "crne". Negativce, kako hoćeš. I trenutačno pobjeđujemo, kao što to obično biva na Zemlji. Zemlja je predodređena da crni lako pobjeđuju. Na nekim drugim svjetovima je drugačije", pustila ga je da bude zbunjen i da ništa ne razumije.
"Vratimo se!" naredila je.
U sljedećem trenutku, ponovno su ležali na trijemu trošne kolibe u šumi.
"Odaberi sljedeću!" rekla je.
Probudio se i pogledao oko sebe. Ništa mu nije bilo jasno i nije prepoznao mjesto gdje se nalazi ali je, ipak znao što mu je činiti. Brzo je ustao, obukao na sebe čudnu odjeću i spustio se niz ljestve u prizemlje. Donja je prostorija očigledno bila kovačnica ili nešto slično. U desnom kutu prostorije vidio je dva privezana konja koji su ga mirno promatrali. Vatra na ognjištu lagano je pucketala. Uopće se nije obazirao na prizore koje je vidio.
Očito mu se jako žurilo da ode tamo gdje je naumio a nije imao pojma kuda. Izašao je na ulicu. Bila je mračna, blatnjava, prljava i ispunjena mirisom fekalija. Sa prozora koji su gledali na nju dolazilo je nešto svijetla i čuo je razne glasove ljudi. Francuska, pomislio je prepoznajući jezik kojim su se sporazumijevali. Začuđeno je promatrao sam sebe kako mu je poznato sve što se oko njega događa i kako točno zna što radi i kuda ide. Žurio je u lokalnu krčmu koja se pojavila ispred njega. Neki ljudi na ulazu su ga pozdravili ali se on nije
previše obazirao. Bio je potpuno opsjednut nečim što se nalazilo u toj krčmi. Brzo je ušao i sjeo za malen prljavi stol u kutu. Graja oko njega se pojačavala a on je nestrpljivo čekao. Nakon nekoliko trenutaka pojavila se ona.
Njemu se činila kao anđeo, prelijepa i savršena iako je bila prilično prljave odjeće i lica, masne kose koja joj je padala preko ramena. Prišla mu je i blago se nasmiješila.
"Uobičajeno gospodine Votreau?" upitala je hrapavim i umornim glasom, koji je njemu zvučao kao najljepša glazba.
"Naravno" odgovorio je netremice ju promatrajući.
Okrenula se na peti i otišla prema šanku na drugom kraju krčme. Nervozno je vrtio prstima dok ju je čekao da se vrati. Nešto ga je mučilo i bio je uzbuđen.
"Izvolite vaše piće gdine Votreau. Želite li još štogod?" upitala ga je.
"Da, zapravo želim" odgovorio joj je. "Marija!" započeo je uhvativši je za ruku. "Moram pričati sa tobom. Moramo učiniti nešto."
"Marcel, što to radiš?" upitala ga je uplašeno, brzo izvukla svoju ruku iz njegove. "Moj će nas muž ubiti ako nas opet vidi da razgovaramo. Zar si zaboravio što je rekao zadnji puta?"
"Nije mi važno, Marija. Pobjegnimo zajedno. Pođimo negdje gdje nas nitko neće pronaći." molio je.
"Ne govori gluposti. I sam znaš da to nije moguće." odgovorila mu je.
"Ne želiš to?" upitao je, plačljivim glasom.
"Želim Marcel. Ali to nije moguće," odgovorila je.
"TI!" začuo se uzvik negdje iza nje.
Krupni je muškarac razgrtao goste u želji da čim prije dođe do njih.
"Jesam li ti rekao da više ne dolaziš i ne gnjaviš moju ženu?" režao je dok se približavao,"Sada je stvarno bilo dosta! A i ti prljava kurvo!" okrenuo se prema Mariji. "I ti ćeš sad dobiti svoje".
Šaka je poletjela i udarila Mariju direktno u desno oko. Ona je kriknula i srušila se na pod. Muškarac joj je prišao i iz sve snage nogom je udario posred trbuha. Ostala je bez zraka i počela hroptati. Muž ju je povukao za kosu, podigao i snažnim šamarom ponovno poslao na zemlju. Krv iz nosa joj je šikljala dok se pokušavala obraniti od sljedećih nekoliko udaraca. A on? On je samo sjedio potpuno nesposoban da se pomakne. Neće li ustati i pokušati je obraniti? Zašto je paraliziran? Nije mu bilo jasno. Ovaj čovjek udara Mariju a on samo sjedi bez hrabrosti da ustane i učini nešto. Žestok udarac u glavu vratio ga je stvarnost. Stvarnost? Osjetio je da ga čovjek povlači za kosu i podiže sa stolice. Tres. Sljedeći udarac razrezao mu je usnicu i izbio dva prednja zuba. U glavi mu se mračilo. Nekoliko narednih udaraca kao da više nije ni osjetio. Sve se oko njega vrtjelo i počelo nestajati u sumaglici. Netko ga je vukao između gostiju koji su vikali i odobravali. Vrata od krčme su se otvorila. Snažan udarac u stražnjicu lansirao ga je na ulicu. Pao je direktno na glavu licem u blato i izmet. Uspio se nekako prevaliti na leđa i drhtavom rukom obrisati mješavinu krvi i prljavštine sa lica. Pogledao je prema vratima. Na njima je stajala ona, krvavog lica, natečeno plavih i zaklopljenih kapaka na desnom oku, slijepljene kose i umrljane odjeće. Gledala ga je lijevim okom i kao da mu se nasmiješila. I lagano klimnula glavom. U tom trenutku sve je nestalo i ponovno su bili zajedno na trijemu kolibe.
"U nekim životima nemamo blagog pojma o bilo čemu" rekla je.
Sljedeća ga je zvijezda odvela u Srednju Ameriku u doba Azteka. Stajao je ispred žrtvenika držeći krvavi nož u ruci, dok su dvojica vojnika prema njemu vukla sljedeću žrtvu. Žena se nije opirala i sama je polagano legla na žrtvenik. Podigao je nož visoko iznad glave. Spustio je pogled prema žrtvi i pogledao ju u oči. Znao je tko je ona. Uzvratila mu je pogled i potvrdno klimnula glavom. Bila je potpuno mirna iako je znala što slijedi. On je polako spustio nož i lagano, gotovo nježno i sa puno ljubavi, zario ga u njezina prsa i dalje ju netremice gledajući ravno u oči. Gotovo da je mogao točno vidjeti trenutak kada se iskra svijesti u njezinom pogledu ugasila.
Nekoliko snažnih pokreta nožem i njezino je srce bilo u njegovim krvavim rukama. Podigao ga je visoko iznad glave dok je svjetina oko njega klicala. Vojnik sa njegove desne strane brzim i odmjerenim udarcem odsjekao joj je glavu koja se otkotrljala niz stepenice hrama. Sve to vrijeme on je bio miran, staložen i usmjeren na duboko skriveno mjesto u sebi. Točno je znao što radi i zašto.
"U doba Azteka, bijeli tim je iznenađujuće odnio pobjedu" čuo je kako mu govori, glave naslonjene na pregib njegove ruke, dok su zajedno promatrali zvjezdano nebo.
Pogled na sljedeću zvijezdu odveo ga je u vrijeme gdje je on bio ona a ona on.
"Sve su to uloge" objasnila mu je kad se vratio. "Nije bitno tko si, već što si." nasmijala se.
"Potrebne su nam granice koje nam daju naše uloge, tijela, misli i osjećaji koji nas vezuju za vrijeme i prostor u kojem nam se čini da se nalazimo. Zapravo sve je ovo jedan veliki cirkus i granice su nužan dio života u tom cirkusu. Ono što osjećamo kao sebe zamršen je sustav dimenzija
koje se neprekidno mijenjaju a koje nam daju oblik i formu, te nas razlikuje od ostalih. Cirkus ima svoja pravila odijevanja i ne možeš se pojaviti u bilo čemu. To je kostimirana zabava i nije bitno koji kostim nosiš, već je bitno da imaš kostim nekoga. Ne možeš doći na zabavu kao nitko."
Dok je govorila, pogled mu se zaustavio na maloj zvijezdi crvenkastog sjaja.
"Ovo će biti zanimljivo" nasmiješila se.
Lebdio je iznad ravnice uz veliku rijeku. Negdje u daljini čula se tutnjava topova. Visoki stupovi dima dizali su se iz grada gotovo potpuno pretvorenog u ruševine. Pored njega je proletjela eskadrila Stuka i počela se obrušavati prema zemlji ispuštajući svoj smrtonosni teret. Na zemlji su se vidjele grupacije vojnika i tenkova u naletu. Druge grupacije vojnika tvrdoglavo su branile ruševine. U općem kaosu vojnici su padali kao pokošeni na obje strane. Tenkovi i druga vozila nestajala su u plamenim kuglama. Sirene su zavijale, granate fijukale na sve strane. A on je samo lebdio iznad tog pakla promatrajući ga kao na kino platnu. Odjednom je negdje dolje zamijetio grupu od tri Panzera III, dva Stuga i četiri pješadijska transportera koji su nadirali prema polu srušenoj zgradi neke tvornice.
njemačke trupe, Staljingrad
Granata iz protutenkovskog topa pogodila je prvi tenk. U snažnoj eksploziji kupola je bila odbačena nekoliko desetaka metara u zrak. Trojica protivničkih vojnika približavali su se grupi sa bočne strane svaki noseći po par boca sa Molotovljevim koktelom. Uskoro se transporter pun vojnika pretvorio u plamenu buktinju. Ljudi su iskakali i umirali u vatrenoj stihiji. Drugi je tenk oštro skrenuo i pregazio onu trojicu koji su pokušavali naći zaklon u plitkom rovu. Mitraljezi su rešetali na sve strane. Zrak je bio gust od dima, prepun prašine i pepela. Uokolo su letjeli komadi zemlje, kamenja, metala, drva i spaljenih dijelova ljudskih tijela. Iz predzadnjega transportera počeli su iskakivati vojnici u punoj ratnoj spremi. Prvi koji je iskočio zakačio je minu. Snažna eksplozija raznijela ga je na komade koji su udarali po metalnim pločama transportera i ostalima vojnicima koji su iskakali. Crvena sumaglica od krvi, rosila im se na licima dok su je pokušavali obrisati i povratiti vid zamagljen ljepljivom smjesom krvi, nafte i blata. Trojicu koja su iskočila s druge strane presjekao je rafal protiv avionskog topa prije nego što su dotakli tlo. Ostali su iskočili trenutak prije nego što je protutenkovska granata udarila u kabinu transportera pretvorivši je u neprepoznatljivu smjesu metala, dijelova ljudskih tijela i krvi. Preživjeli vojnici trčali su kako bi uhvatili neki zaklon. Pogled mu je pao na jednog posebno. Način kretanja tog vojnika bio mu je strahovito poznat. Kao da... Sve je u trenutku nestalo. Zavladao je potpuni mrak.
Samo je čuo poznati glas:
"Još ti nije dopušteno vidjeti budućnost u životu u kojem si u procesu buđenja".
Zvuk zvona lagano se pojačavao polako se probijajući kroz tišinu. Njihov ujednačen ritam ljuljao ga je poput valova. Sjedeći zvuk koji se pojavio u njegovoj svijesti bili su otkucaji starog, zidnog sata u predsoblju. Lagana kiša udarala je svoj ritam po prozoru. Otvorio je oči. Opet onaj prljavi stari strop. Iako još nije svanulo ispod prozora je bilo živo. Njemački su vojnici i pripadnici SS-a radili zadnje pripreme za svečanost povodom skorašnjeg posjeta Benita Mussolinija Berlinu. Wolff je, iako se nadao nekom zadatku vezanom za taj posjet, i opet bio u potpunosti isključen. Umjesto toga kao i većinu drugih dana, provest će ga u biblioteci na Unter den Linden Boulevardu, proučavajući materijale o Tibetu.
" Hauptsturmfuhrer Schepke?"
Prenuo ga je glas ljepuškaste recepcionerke.
"Ja?"
"Imate poruku od Herr Begera, bitte schoen" odgovorila mu je predajući mu komadić papira.
"Nađimo se u šest sati popodne u Hotelu Adlon na Pariser Platzu. Večera i piće. Bruno."
Add comment
Comments