Uskoro je oko njega sve bljeskalo. Same od sebe, činjenice su se povezivale i premrežavale, a on je, samo promatrao što se događa.
"On sam može izabrati koja će od one dvije situacije u hotelu za njega biti stvarna. Koja će prevladati ovisilo je, isključivo o njemu".
Sljedeće jutro nervozno je šetao ispred vagona u sastavu kompozicije vlaka Berlin – Beč koji je imao krenuti kroz tridesetak minuta. Obučen u tamno sivo odijelo, bijelu košulju, sa balonerom prebačenim preko ruke i šeširom na glavi, nije se osjećao ugodno. Puno mu je draža bila uniforma
SS-a. Morao je sebi priznati da se bez nje osjećao nekako ogoljeno, ne zaštićeno i jednostavno obično. Inače se nije tako osjećao kada bi van dužnosti oblačio civilna odijela. Ali ovo je bilo prvi puta da u civilu putuje izvan Njemačke na tajni zadatak. U džepu su mu bile putne isprave na ime Wolfganga Sterlitza, višeg pomoćnika kustosa Berlinskog muzeja i pismo kojim ga se poziva da prisustvuje simpoziju koji se kroz nekoliko dana ima održati u palači Hofburg u Beču. Nervoza koju je osjećao pripisivao je zadatku, činjenici da na njega ide potpuno sam i da nije mogao pretpostavljati što ga tamo očekuje. Upute i činjenice kojima je raspolagao bile su vrlo šture i neodređene, ostavljajući mu pri tome dosta prostora za improvizacije ali u isto vrijeme činile su ga nesigurnim. Imao se prijaviti u Hotel Imperial i čekati da ga kontaktira veza koja bi ga trebala povezati sa čelnim ljudima Nacističkog pokreta u Austriji, kojima se trebao staviti na raspolaganje. Isto tako u džepu je imao i sliku kolekcije umjetnina koju je imao zaštititi i skloniti na sigurno. Pomisao na sliku vratila ga je na događaj od prošle večeri. Još uvijek jednostavno nije mogao vjerovati što se dogodilo i kako je to moguće. Dapače, više nije bio ni siguran koja je verzija događaja stvarna i da li je uopće stvarna. Da nije našao sliku umjetnina u džepu svoje uniforme danas ujutro, mogao bi se zakleti da je sve to bio samo san. Pa ipak, slika je bila ovdje. Sve ostalo je bilo samo unutar njegovih sjećanja sa kojima je imao veliki problem. Bila su jednako živa a potpuno različita. U prvoj verziji Rosemberg, očito je to bio on, jer on mu je dao sliku, potpuno ga je porazio i preuzeo njegovu volju te je Wolff prihvatio zadatak da za njega osigura umjetnine. U drugoj verziji, on je porazio Rosemberga, koji mu je priznao da ga je kontaktirao po naređenju ljudi iz tajne organizacije Thule, kojoj je, navodno pripadao i sam Admiral Canaris. U prvoj verziji uspjeh povratka umjetnina bio bi poraz za grupaciju kojoj je pripadao Canaris, a u drugoj bi to bila njihova pobjeda. Novo tajno društvo, Thule, o kojem je već prije čuo neke glasine, u prvom slijedu događaja nije ni postojalo, u drugom jest. Čak je izgledalo da su oni to sve i isplanirali. A Heide?
Pojavila se u jednom trenutku niodkuda i već u sljedećem nestala. Da li je uopće i bila tamo? Sva ta pitanja proizvodila su popriličan kaos u njegovoj glavi. Nije se imao za što uhvatiti. Ništa, ali baš ništa što mu je padalo na pamet nije mu moglo pomoći da vidi što je od toga stvarno a što nije. I uostalom, odakle i kako se pojavila ta druga verzija. Što predstavlja i što govori? Na temelju koje da planira svoje daljnje djelovanje? Kojoj da vjeruje? Vremena i prilike za dublju smireniju analizu nije imao. Odmah po izlasku iz taksija koji ga je doveo do željezničkog kolodvora u Berlinu, primijetio je čovjeka koji ga je pratio. I koji je isto tako ukrcao svoju prtljagu u vlak, u vagon ispred njegovog i evo ga sad tamo. Sjedi na klupici, puši i naoko čita novine, ali preko njihova ruba pažljivo ga promatra. Tko je on i za koga radi? Opcije su bile brojne. Mogao je biti agent Abwehra koji ga prati po nalogu Admirala Canarisa, mogao je biti Gestapo po nalogu Heydricha, mogao je biti agent neke od zapadnih špijunskih službi, možda Rus, a možda i njegov kontakt sa kojim se trebao naći u Beču. Čim više je razmišljao tim su se otvarale nove opcije, sve luđe i luđe. Isto tako, s obzirom na napetu političku situaciju, naređeno mu je da putuje bez naoružanja i to je dodatno pojačavalo njegovu nervozu. Imao je ideju da ponese barem svoj nož ali su se i na njemu nalazile oznake SS-a pa je i tu ideju brzo odbacio. Ipak, uspio je da pronađe džepni nož na rasklapanje kojeg je stavio u džep i koji ne bi trebao pobuditi sumnju ukoliko ga netko bude pretraživao na granici. Iz razmišljanja ga je prenuo glasan pisak lokomotive i kondukter koji je pozivao putnike na relaciji Berlin – Beč da se ukrcaju. Zgazio je opušak od cigarete i popeo se u svoj vagon, periferno prateći čovjeka sa novinama kako ulazi u svoj.
U njegovom kupeu, nasuprot sjedalu na koje je on imao sjesti, smjestila se lijepa žena kraće crne kose. Na sebi je imala krznenu bundu i krznene štitnike za ruke i po tome je Wolff zaključio da vjerojatno pripada nekoj aristokraciji koja je i u ovo teško doba još uvijek uživala u luksuzu. Listala je jutarnje novine i samo lagano podigla pogled dok je ovaj ulazio u kupe.
"Gutten morgen" pozdravio je Wolf.
Na sjedalu do njega smjestio se debeljuškasti čovjek sa brkovima. Uza sebe je stiskao aktovku koja mu je očito bila vrlo važna, jer ju nije odložio na policu iznad svoje glave. I on je čitao novine, provirujući iza naočala koje je imao na nosu.
"Morgen" promumljao je debeljko dok je žena samo, nezainteresirano kimnula glavom.
Vlak je polagano kretao i uskoro je zvuk kotača postao jednoličan i počeo ga je uspavljivati. Sunce je tek izlazilo i napolju je još uvijek bio sumrak. Wolff je neko vrijeme gledao kroz prozor i promatrao krajolik Berlina kojim su prolazili. Grad se tek budio.
Ulična rasvjeta je još uvijek bila upaljena i putniku u vlaku činilo se kao da se jedno svijetlo stapa sa drugom u igri linija koje su prolazile pred očima. Iako je uza sebe imao knjigu i svoje novine, Wolff je odlučio da se ponovno pokuša smiriti i još jednom razmisliti o situaciji u kojoj se nalazio. Sklopio je oči, zamislio da je sam u kupeu i u čitavom vlaku te je svoju pažnju usmjerio na povlačenje linija od nogu prema glavi, kako mu je to jednom pokazala Marija. Sama pomisao na nju, povukla ga je u bujicu asocijacija, sjećanja, novih misli i tjelesnih senzacija. Od dana kada ju je upoznao ništa više nije bilo kao prije. Mogao je reći da njegovim životom gospodari kaos i da ništa nije predvidljivo. Pa ipak, kada se osvrnuo na događaje koji su bili iza njega, morao je priznati da mu je bio vidljiv tok uzroka i posljedica. Uostalom, gdje je sada? Što bi mu sada mogla reći i kako bi mu mogla pomoći? Sjećao se dosta njezinih rečenica i neke je sve više i više razumio i postajale su mu sve logičnije. Neke druge su mu i dalje bile misteriozne. I dalje je bio uhvaćen u vrtlog vlastitog uma i posve je zaboravio na to što je naumio. Otvorio je na čas oči. Žena preko puta njega promatrala ga je ali je brzo spustila pogled na novine. Ponovno je zatvorio oči i duboko udahnuo. Eto, više nije mogao biti siguran ni da li je uhvatio njezin pogled i da li je bio usmjeren prema njemu ili nije. A sa druge strane nepogrešivo je osjetio svog pratitelja. Ispustio je dugačak izdah kao da pokušava sve te misli izbaciti iz glave u prostor oko sebe. Ponovno se usredotočio na vježbu. Kada je konačno uspio odvojiti se od svojih misli, asocijacija i osjećaja proveo je još neko vrijeme uživajući u smirenosti koje mu je to donijelo. Ni sam nije mogao ocijeniti koliko je vremena prošlo prije nego što je opet otvorio oči. Žene ispred njega nije više bilo, ali je po njezinim ostavljenim stvarima mogao zaključiti da je samo na neko vrijeme izašla iz kupea. Debeljuškasti brko pored njega spavao je i lagano hrkao i dalje stišćući svoju aktovku. Novine su mu ispale iz ruku a naočale ležale u njegovom krilu. Wolff se polako sagnuo, pokupio novine sa poda i polako ih položio na sjedalo pored usnulog čuvara aktovke. Na licu mu je zatitrao smiješak. Vjerojatno bi bez po muke mogao izvući aktovku iz njegovih ruku i pogledati što je u njoj. Pogledao je kroz prozor. Vlak je putovao njemačkom provincijom. Na prozoru su se izmjenjivali pejzaži sela, polja, šuma, malenih gradova. Povremeno bi se buka kotača pojačala kada bi prelazili preko jednog od brojnih mostova koji su se protezali preko rijeka ili potoka. Automobili, kola sa konjima, biciklisti, motoristi i pješaci uredno su iza rampi čekali da vlak prođe kako bi nastavili svojim putem. Sve mu se činilo kao da gleda film u kinu. Um mu je bio miran i svjež te je odlučio to iskoristiti. Na treningu za obavještajce naučio je tehniku da sve što mu se događa, sve razgovore, informacije i svoja razmišljanja zapisuje u neku nevidljivu bilježnicu. Kasnije, kad je smiren i izvan samih događaja, ponovno bi je čitao i pokušavao iz prikupljenih informacija izvući nešto što mu je u prvi trenutak promaklo. Marijin zahtjev da svakodnevno promatra sebe i procese unutar sebe, samo je povećao sadržaj. Sada je odlučio sve to zajedno pročitati i analizirati. Sklopio je oči i vratio se u trenutak kada je stajao u uredu Admirala Canarisa i prvi puta upoznao Mariju. U mislima je preslagivao rečenice, događaje, susrete sa ljudima, svoja razmišljanja vezana za sve to, okuse, mirise, tjelesne senzacije. Dodavao bi tome svoje osjećaje, strahove, euforije i depresije, svoja kolebanja i jasnoće, promjene raspoloženja, planova, previde, pogrešna tumačenja. Činilo mu se da ga um usmjerava prema onom unutrašnjem, a on se trudio da se usmjeri na vanjsko, pojavno, čulno, jer mu je bilo logično da se tamo skrivaju odgovori na pitanja koje je imao. A um bi ga ponovno vraćao unutra. To mu je bilo neobično. Kad god bi radio ovu tehniku, nikada dosada nije imao problem sa time. Borio se i trudio neko vrijeme, međutim ništa mu nije polazilo za rukom. Taman kad je bio spreman izvući neki zaključak o nekom događaju ili rečenici koju je čuo, um ga je ponovno povukao da se prisjeti svog unutrašnjeg stanja u tom trenutku. A to kao da je svaki puta zasjenilo sve na što je želio obratiti pažnju. Vanjski događaji, odnosno sjećanja na te događaje, koja je sada pokušavao prizvati, bljedila su u odnosu na sjećanja sebe unutar tih događaja. Nakon nekog vremena, osjetio je graške znoja kako mu se spuštaju niz lice i vrat. Iznutra je sve gorjelo. Tijelo mu je bilo napeto, zgrčeno i nervozno. Osjećao je trnce u nogama i rukama i sve jaču bol u lijevom laktu. U ušima mu je zujalo a usta su mu se osušila. Osjetio je žeđ, dok mu je želudac bio svezan u čvor. Mir i svježina koju je osjećao prije nego što je počeo, kao da su nestali. Zašto se bori? Zašto ne odustane i ne prepusti se? Zato što mu je ovo dosada uvijek uspijevalo i očito je da nešto nije u redu. Očito tehniku radi na pogrešan način ili se ne trudi dovoljno. Čim bi se jače koncentrirao i fokusirao, tim bi otpor bio jači i čvršći bacajući ga nazad na početni položaj. Počeo je osjećati strahovit umor i počelo mu se spavati. Sa naporom se održavao u tom stanju i dalje pokušavajući izvući nešto iz vanjskih sjećanja koja su sve više i više bljedila. Morao je stati i prestati. Osjetio je strah da ludi i da će izgubiti sva sjećanja.
Otvorio je oči. A vani je bio mrak. Ponovno se prisilio da otvori oči. Ništa. Crnilo. Tišina. Nikakve zvukove nije čuo. Počela ga je hvatati panika. Što se, k vragu dogodilo? Gdje je? Nije bilo odgovora. Da li je mrtav? Kako izgleda biti mrtav? Je li ovo to? Uostalom, tko je ovaj što stalo zapitkuje i kako je moguće da i dalje ima pitanja ako je mrtav? Odbacio je tu mogućnost. Očito nije mrtav ako se pita da li je mrtav. Mrtvi ljudi se ne pitaju. Pa gdje je? Zašto ništa ne vidi ili ne čuje? Zašto ne može ustati ili pomaknuti ruke? Zato što ih jednostavno nije ni bilo. Nije mogao ni vidjeti ali ni osjetiti svoje tijelo. Ni tijela nije bilo. Zacijelo sanja, kroz glavu mu je proletjela misao. To ga je donekle smirilo. Sjetio se onog sna sa Marijom. U redu, pomislio je, ako sanjam mogu u svom snu činiti sve što želim. Ta misao se kao bljesak pojavila u tami koja ga je okruživala. U svom snu mogu izabrati što god želim. Novi blijesak. U svom snu mogu...
Bljesak. Nije stigao uhvatiti misao. Ali bljesak je bio ovdje.
Novi bljesak. Marija koja mu govori "dobrodošao u moju stvarnost".
Novi bljesak. Reinhard Heydrich koji mu govori o dvije grupacije koje se međusobno bore.
Bljesak. "Koja će prevladati ovisi i o Vama".
Uskoro je oko njega sve bljeskalo. Same od sebe, činjenice su se povezivale i premrežavale, a on kao da je, iz dubine onog crnila, samo promatrao što se događa.
"On sam može izabrati koja će od one dvije situacije u hotelu za njega biti stvarna. Koja će prevladati ovisilo je, isključivo o njemu".
Pisak lokomotive zaparao je tišinu. Sjedili su je udarci kotača kompozicije u prugu. Tijelo mu se lagano ljuljalo u ritmu vlaka. Negdje iz hodnika dopirao je miris kave i cigareta. Dlanovi su mu bili mokri od znoja ali su mu ruke bile hladne. Desna cipela ga je lagano žuljala, očito mu se čarapa presavila dok je hodao. Otvorio je oči. Debeljko pored njega je i dalje spavao, čvrsto zagrlivši svoju aktovku. Novine su mu ispale iz ruku a naočale ležale u njegovom krilu. Wolff se polako sagnuo, pokupio novine sa poda i polako ih položio na sjedalo. Nasmiješio se u sebi. Vjerojatno bi bez ikakve muke mogao izvući aktovku i pogledati što je u njoj. Namrštio se. Ponovno ista situacija? Činilo mu se da je već jednom podigao te novine i da je već jednom pomislio kako bi bilo lako opljačkati debeljka.
Odlučio je prošetati po kompoziciji i popiti kavu u vagonu-restoranu. Osjećao je umor, ali je to bio onaj ugodan umor nakon uspješno obavljenog posla. Puno stvari mu još uvijek nije bilo jasno. Um mu je i dalje odbijao prihvatiti neke stvari koje je vidio ali je odlučio ne zamarati se time. Iako nije bio potpuno svjestan toga, imao je osjećaj da su neke stvari konačno sjele na svoje mjesto. Zapalio je cigaretu i ušao u vagon-restoran. Približavajući se središnjem dijelu vagona gdje je bio smješten šank, brzo je pogledom preletio po ljudima koji su sjedili za stolovima sa obje strane prolaza. Neki su doručkovali, neki samo ispijali kavu, neki čitali novine ili nešto razgovarali. Žena iz njegovog kupea sjedila je sama za stolom, pijuckala kavu i gledala kroz prozor. Wolff je bio siguran da ga je vidjela kako ulazi. Isto tako, za stolom na drugom kraju vagona, lica skrivenog novinama, sjedio je njegov pratitelj, motreći ga. Wolff je zastao za šankom, uljudno pozdravio konobara i naručio kavu te zatražio novine. Opušteno ih je presavio, stavio pod ruku, povukao dim iz cigarete i ugasio je u pepeljari te se zaputio prema slobodnom stolu. U prolasku je klimnuo ženi iz njegovog kupea u znak pozdrava i nastavio. Sjeo je za stol nasuprot onom za kojim je sjedio njegov nepoznati pratitelj i otvorio novine.
Kurt Alois Josef Johann von Schuschnigg, kancelar
Situacija se u Austriji mijenjala vrlo brzo. Ne odbijajući otvoreno Hitlerov ultimatum, austrijski je kancelar Schuschnigg najavio je raspisivanje referenduma o ujedinjenju Austrije i Njemačke. Naravno, otezalo se sa određivanjem točnijeg datuma, opravdavajući to pojačanom aktivnošću simpatizera Nacističkog pokreta, koji su sve otvorenije pozivali kancelara na ostavku i političkom krizom koja je iz toga proizlazila. Sa druge strane već se i u novinama moglo pročitati da je njemačka vojska stavljena u stanje povišene borbene gotovosti a i pojačana je njezina fizička prisutnost na austrijskoj granici. Zapadni saveznici su uglavnom bili nezainteresirani za situaciju, prepuštajući dvjema zemljama i njihovim vladama da pronađu "kompromis na obostrano zadovoljstvo", blago upozoravajući da neće priznati nikakve jednostrane poteze. Sve u svemu, mlako i ne djelotvorno. Wolffu se činilo kao da su već dali prešutni pristanak na činjenicu da će Njemačka uskoro pripojiti Austriju pod krinkom ujedinjenja dviju njemačkih zemalja.
Dopisnik iz Beča, pisao je o Arthuru Seyss-Inquartu, austrijskom ministru vanjskih poslova i čelniku austrijske nacističke stranke te njegovoj borbi protiv jednostranačkog političkog režima pod vodstvom Domovinske fronte na čijem je čelu bio i sam kancelar Schuschniggg. Ministar rata u Austrijskoj vladi, Edmund Glaide von Horstenau, drugi čovjek austrijskih nacista, već je uvelike proveo prilagođavanje austrijske vojske njemačkoj, kako u vojnoj opremi, tako i u ustroju te načinu funkcioniranja. Bilo je malo vjerojatno da bi se i jedna jedinica austrijske vojske aktivno suprotstavila njemačkoj invaziji. Ipak, Hitler je od svih svojih suradnika nastavio tražiti da se dobije i politička privola a kako bi se slična strategija mogla kasnije primijeniti i na Čehoslovačku. Propagandna mašinerija Josepha Goebelsa već je sada bila u punom pogonu svakodnevno pišući i potencirajući ugroženost njemačkog naroda u
Arthur Seyss-Inquart
toj državi, prvenstveno u pokrajini Sudeti, u kojoj su većinu činili Nijemci. Dok je tako čitao, Wolff je povremeno, preko vrha novina, pogledavao prema čovjeku koji je sjedio za susjednim stolom i također preko novina pogledavao prema njemu. Razmišljao je što da učini sa ovim. Čovjek mu trenutačno nije predstavljao neku ozbiljnu opasnost, jer, da ga je htio eliminirati, već bi davno to i pokušao. Vjerojatnije je da ga prati i nekog izvještava o tome kako se Wolff ponaša, što radi i drži li se zadataka. Ukoliko je bio iole uvježban obavještajac, trebalo mu je biti jasno da ga je Wolff provalio i da zna da ga ovaj prati. Palo mu je na pamet da mu priđe i pokuša ga raskrinkati, ali nije mogao vidjeti neku osobitu korist od toga. Bilo je jasno da mu ovaj neće reći za koga radi, a primjena sile nije dolazila u obzir zbog činjenice da su mu Canaris i Heydrich najavili da će biti pod prismotrom. Ubiti ili zarobiti kolegu i silom pokušati doći do odgovora trenutačno nije bilo opravdano i nije bilo u opisu zadatka koji je imao. Tek onog trenutka, kad službeno obuče uniformu SS-a i preuzme zaštitu situacije oko ujedinjenja ili oko one kolekcije umjetnina, tek će ga tada moći pritisnuti. Prije toga ne. Osim ukoliko ovaj ne učini prvi korak i ne ugrozi Wolffa ili njegove ciljeve. Zapalio je cigaretu i demonstrativno otpuhnuo dim prema njemu kao da izaziva. Čovjek je samo podigao pogled prema njemu i mirno ga vratio na novine koje je čitao. Ništa od toga, pomislio je Wolff, srknuo kavu i vratio se čitanju novina.
"Oprostite" prenuo ga je ženski glas iza njegovih leđa.
"Mogu li Vas zamoliti za jednu cigaretu i malo vatre?"
Lagano se okrenuo da pogleda ženu koja mu se obratila iako je pretpostavio o kome se radi. Osjećao je da i ona ima neku ulogu u cijeloj priči još kad je prvi puta ulazio u kupe.
"Naravno, gospođice", odgovorio je i izvadio tabakeru.
"Poslužite se, molim".
"Zahvaljujem i oprostite na smetnji", odgovorila mu je ona, nagnuvši se prema njemu kad je ovaj podigao upaljenu šibicu.
"Ništa, ništa", odvratio je.
Žena je bila lijepa. Duboko tamno smeđih očiju, gotovo crnih, skladnih crta lica, crne kose čiji su vrhovi spuštali do njezinih ramena. Jedan je pramen potpuno skrivao lijevu stranu njenog lica i morala ga je rukom odmaknuti da pripali cigaretu. Bila je obučena u skladni crni komplet koji je lijepo ocrtavao njezine ženstvene bokove i stražnjicu. Okrenula se i laganim koracima uputila se nazad prema svom stolu, očito svjesna pogleda koje je privlačila. Wolff ju je promatrao dok nije sjela leđima okrenuta prema njemu. Nešto mu je u toj ženi bilo poznato, ali nije bio siguran što. I nešto ga je privlačilo. Ponovno je raširio novine, bacio još jedan izazivački pogled prema čovjeku preko puta i spustio pogled kao da čita. Razmišljao je da ode i pridruži se ženi za njezinim stolom, ali je od toga brzo odustao. Nije bilo razloga da svom pratiocu daje dodatnog materijala za izvještaj, a možda i ona ipak nema nikakve veze sa svim ovim, pa ju nije htio upetljavati u igre koje su igrali Abwehr, Gestapo, Thulle i tko zna tko sve ne. Približavalo se vrijeme ručka i konobari su počeli pripremati restoran. Gurali su kolica sa tanjurima, čašama, priborom za jelo, svježe izglačanim stolnjacima i ubrusima.Neki su gosti ustajali i odlazili, a neki ostajali sjediti. Wolff se pokušavao koncentrirati na prostor i promjene u njemu a bez da podiže pogled. To je bila vježba koju je često radio i za koju je bio uvjeren da mu oštri percepciju i osjećaj zbivanja u prostoru.
Sa vremenom je počeo osjećati druge ljude u prostoru, njihove misli i namjere. Primijetio je isto tako da uvijek kad mu se pojavi misao da je to nemoguće, to mu je bilo teže da to i učini. Na obuci za obavještajca, učili su ga da je moguće izoštriti instinkt, a i od Marije je čuo nešto slično, iako ona to nije zvala instinktom. I sam je nekoliko puta to osjetio i sam se uvjerio da je to moguće. Pa ipak, prva misao koja bi se pojavila kad god bi odlučio vježbati bila je da je to nemoguće. Vidio je i da kad se uspije odvojiti od te prve misli i odbaciti ju, rezultati su bili bolji. Kao da je samo njegovo vjerovanje u to što je moguće a što ne sprečavalo da bude uspješan. S obzirom kakve je stvari doživio u zadnjih godinu dana, sam je sebi potvrdio da su neke stvari za koje je smatrao da su nemoguće, itekako moguće i ta mu je činjenica pomagala da brže i jednostavnije oslobodi svoj um i tijelo od tog ograničavajućeg faktora. I što je uopće bila stvarnost na kojoj se temeljilo to vjerovanje? Kad bi razmišljao o tome i pustio asocijacije da same od sebe teku a bez da ih on odmah proglašava mogućim ili nemogućim, vidio je da stvarnost nije toliko čvrsta i fiksirana kako se na prvi pogled čini. Eto, on na primjer, ima svoj zadatak i njegova razmišljanja i osjećanja su obojana time. Njegov pratitelj ima drugačiji zadatak i njegova su razmišljanja vezena za njegov. Lijepa žena iz njegovog kupea ima pak svoje, konobar svoje. Logično pitanje koje se nameće jest, da li bi njih troje, kad bi vidjeli istu stvar, reagirali potpuno na isti način i time bili u istoj situaciji. Odgovor koji mu se sam nudio je da ne bi. Različita situacija jest i različita stvarnost. Isto tako sjećao se razgovora sa Marijom i njenog koncepta proizvodnje situacija i nametanje situacije drugim ljudima. Ovo zadnje jasno je vidio nekoliko puta. Odjednom se pojavila drugačija situacija i ljudi su automatski reagirali kako bi joj se prilagodili. Time, situacija im je nametnuta. Koncept proizvodnje situacije bio mu je nejasan. Prvo, zato što mu je mozak vrištao kako to nije moguće. A ipak, Marija je savršeno predvidjela stvari koje su mu se dešavale nakon toga. Da li je ona proizvodila te situacije i samim time nametala svoju stvarnost njemu i drugima. To bi uostalom bilo savršeno objašnjenje njezinih riječi "dobrodošao u moju stvarnost" iako mu se um i dalje opirao toj ideji. Čim bi sve više i sve dublje proširivao tu ideju unutar sebe, tim bi više imao osjećaj da mu se mozak pregrijava kao motor automobila ili tenka na oštroj uzbrdici. U nekoliko navrata desilo bi mu se da jednostavno zaspi ili padne u neko neobično stanje isključenja, kao primjerice danas u kupeu. Bilo mu je jasno da njegov motor treba dodatnu snagu kako se ne bi pregrijavao i u konačnici ugasio pod većim opterećenjem. A snaga se dodaje pojačanim gorivom, ugradnjom dodatnih elemenata u motor ili ako je tijelo u pitanju hranom, treningom ili nekim vanjskim pomagalom. Sa tehničke strane sve je bilo jasno. Nove ideje, ispitivanje, usvajanje, trening, trening, trening. Vratio se na početak, osjećaja u prostoru. Crnokosu ženu iz svog kupea više nije mogao osjetiti, trojica konobara, dvoje ljudi za prvim stolom, dva stola prazna, sijeda žena za sljedećim, kao da je mapirao prostor vagona iza sebe. Odjednom, dobio je osjećaj da nešto veće i jače ulazi u prostor vagona. Zapravo, vagon je ulazio u to nešto veće i jače, pokušao je vidjeti i osjetiti to veće. Prvo što je osjetio bio je veći broj ljudi u tom prostoru, više komešanja, više različitih energija, vrijeme kao da se lagano ubrzavalo, počeo je osjećati opasnost i strah. Podigao je pogled, vlak je ulazio na glavni kolodvor u Munchenu i polagano se zaustavljao. Na stanici, u gomili putnika i prolaznika, zapazio je grupu crno odjevenih ljudi u pratnji dvadesetak naoružanih SS-ovaca. Jedan od njih je pokazao u smjeru njegovog vlaka. Grupa se razdvojila na nekoliko dijelova i spremala se ući u vlak čim se ovaj zaustavi. Nešto nije bilo uobičajeno i Wolff je počeo osjećati nervozu i strah, iako nije mogao vidjeti pravi razlog. Skrenuo je pogled na svog pratitelja, koji je bio miran i pojava agenata Gestapo-a i SS-ovaca nije ga vidljivo uzbudila. Dvojica su se međusobno promatrala kao da love jedan drugog, tražeći i najmanji znak reakcije na iznenadnu situaciju.
Add comment
Comments