Vrijeme kao da je stalo, imao je osjećaj da su svi ljudi u prostoru, uključujući i njegovog sugovornika zamrznuti. Postojala je samo ona, točnije ono iza njezinih očiju i on, točnije ono duboko unutar njega i to je bilo isto, bez razlike. Sve ostalo, prostor i vrijeme nepomično je stajalo u tome. Kao što se fotografija nalazi na papiru na kojoj je otisnuta.
Sljedeće jutro, odmah po ulasku u Abwehr, bio je pozvan hitno se javiti u ured Admirala Canarisa. Brzina kojom se situacija odvijala izazivala je pomiješane osjećaje straha, samopouzdanja, jeze i sigurnosti koji su se stalno miješali i ljuljali ga kao klatno. Čas bi bio prestravljen i želio bi pobjeći čim je moguće dalje od sveg ovog, čas samopouzdan kao da bi sam mogao pokoriti cijeli svijet. Da nije bilo Marijinih uputa i tehnika kojima bi umirivao svoj um, tko zna kako bi sve ovo izgledalo. Nasmiješio se pri pomisli na nju. Sa druge strane, da se Marija i njezina učenja nisu pojavili u njegovom životu, vjerojatno ne bi niti bio u prilici naći se u ovakvoj napetoj situaciji. Odmah je primijetio da, zapravo uopće ne može znati kako bi se stvari razvijale da je nešto bilo drugačije i brzo bi prekidao takva razmišljanja. Puno mu je bilo korisnije usmjeriti se na sada i ovdje umjesto fantaziranja o tome, što bi bilo, kad bi bilo. Uostalom, svaki sastanak sa Admiralom Canarisom bio je izazov sam po sebi. I bio je opasan. Adernalin je već kolao njegovim venama dok se stepenicama uspinjao prema posljednjem katu zgradu, gdje je bio smješten Admiralov ured. Stožerni narednik ga je zamolio da sjedne i pričeka dok ga ne pozovu. Sklopio je oči, duboko udahnuo i počeo raditi tehniku povlačenja koju mu je pokazala Marija. Uskoro je bio potpuno miran, staložen, usmjeren, naoštrenih čula i potpuno spreman za bilo što sa čime će se suočiti kada prođe kroz velika masivna vrata Canarisovog ureda.
"Izvolite ući, Hauptsturmfuhrer" pozvao ga je uskoro stožerni narednik, "gospoda Vas očekuju."
Hans Paul Oster - zamjenik Admirala Canarisa, Abwher 1938.g.
Ustao je, snažnim pokretom popravio uniformu, podigao bradu i ušao. Oštro je salutirao. U uredu su za stolom sjedili Admiral Canaris i Oberstleutnant Hans Paul Oster, njegov zamjenik. Obojica su bili lagano crveni u licu, po čemu je mogao zaključiti da su o nečemu žustro raspravljali. Isto tako mogao je pročitati laganu nervozu u njihovim pogledima. Pepeljara na stolu imala je u sebi više opušaka, što mu je dalo zaključiti da su razgovor i dogovaranje potrajali neko dulje vrijeme. Nekoliko dugih trenutaka samo su ga promatrali.
"Hauptsturmfuhrer, Schepke." službeno mu se obratio Admiral.
Wolff je spustio desnicu i miran poput kamenog kipa nastavio stajati ispred stola. Usmjerio je pogled na velikog metalnog orla sa svastikom koji je stajao na zidu točno između njih dvojice i tako ih spriječio da točno znaju u kojem smjeru gleda. Sve ostalo je promatrao perifernim pogledom. Oster je nervozno vrtio prsten na svojoj ruci, dok je Canaris prepleo prste obje ruke i lagano ih stiskao. Bilo je očito da su prije njegovog dolaska, pomno pripremili igru. Kakvu, Wolffu je preostalo samo da je vidi i prepozna.
"Imamo novi zadatak za Vas, Schepke", započeo je Oster.
"Pretpostavljam da Vam je poznata situacija u Austriji i naši interesi vezani za nju", nastavio je.
"Prije dva dana Fuhrer je osobno od kancelara Schuschingga zatražio da pristane na ponovno ujedinjenje naših dvaju zemalja. Politička i strateška situacija je povoljna i moramo brzo djelovati. Zadnje informacije koje smo dobili govore da austrijski kancelar nije voljan učiniti kako mu je rečeno, već da pokušava dobiti na vremenu. Priprema raspisivanje nekakvog referenduma o ujedinjenju. Uz sve pripreme i natezanja oko toga, on planira probiti rok za konačni odgovor koji mu je dao Fuhrer. Vojska je već dobila naređenja da pokrene trupe i pripremi se za invaziju. Na nama je da na terenu pripremimo brzu primopredaju vlasti i, ako je ikako moguće izbjegnemo vojni sukob. Isto tako da neutraliziramo utjecaj zapadnih obavještajnih službi, sklonimo njihove ljude i simpatizere sa čelnih položaja. Naposljetku, trebamo osigurati da vijesti koje od tamo budu slane u ostatak svijeta, našu akciju potvrde kao legitimnu, temeljenu na principu obostrane koristi i suglasnosti. Vaš zadatak, konkretno jest kao civil otići u Beč. Tamo ćete kontaktirati našeg lokalnog agenta Otta. Zajedno ćete se staviti na raspolaganje našim ljudima koji su zaduženi za preuzimanje vlasti koja će, nakon što se stabilizira, pozvati Njemačku da osigura mirno ujedinjenje. Vaša je uloga sigurnosno konzultantska. Pazit će te da pripadnici stranih obavještajnih službi budu neutralizirani, prokazani i sklonjeni kako ne bi, na nikakav način, spriječili ili otežali našu akciju. Isto tako, ukoliko situacija bude eskalirala imate mandat da iskoristite bilo koja sredstva koje smatrate potrebnim u cilju povoljnog ishoda akcije. U početku ćete biti u civilu i u pozadini, a kad vojska krene preko granice, obući ćete uniformu SS-a i otvoreno preuzeti stvar u svoje ruke. Pismeno naređenje i neke materijale dobit će te na izlasku od stožernog narednika a u sljedećih nekoliko dana biti će organizirani sastanci na kojima će te dobiti sve potrebne detalje i upute."
Osterov govor vidljivo je bio naučen i pomno unaprijed pripremljen. Za vrijeme dok je on govorio, Admiral je promatrao Wolffa tražeći njegove reakcije kako bi otkrio što ovaj osjeća i kako se odnosi prema ovakvom razvoju događaja. Wolff je samo nepomično stajao i mirno unutar sebe bilježio sve podatke koje mu je Oster dao. Nešto je u cijeloj priči ostalo nedorečeno i ta mu je činjenica bila očigledna, no nije se htio predavati tim mislima, već je odlučio prihvatiti igru kako mu je ponuđena. Kasnije će biti dovoljno vremena za analizu i pažljivije proučavanje pukotina koje su se nazirale i kako ih i čime popuniti da bi slika postala potpunija.
"Ne moram Vam posebno napominjati, herr Hauptsturmfuhrer" počeo je Admiral i zastao, kako bi Wolffu uputio prijeteći pogled, "ovaj zadatak je strogo povjerljiv."
Oči su mu se na trenutak suzile.
"Ukoliko informacije o ovome podijelite sa bilo kime izvan ove sobe, bit ćete mi osobno odgovorni. Pomno ćemo Vas motriti, budite sigurni u to. Na informativnim sastancima imate samo zapisivati i memorirati bez ikakvih dodatnih pitanja ili komentara. Sva izvješća, razmišljanja, pitanja ili nedoumice, pripremit će te u pisanom obliku i predavati Oberstleutnant Oster-u i nikom više. Nakon što to bude raspravljeno, svi pisani tragovi biti će na licu mjesta uništeni, jasno?!"
"Javohl herr Admiral" ogovorio je.
"To je sve Hauptsturmfuhrer Schepke. Prionite poslu." naredio mu je Oster.
"Javohl her Oberstleutnant, Heil Hitler", odgovorio je, podigao desnicu, okrenuo se na peti i izašao.
Sljedećih nekoliko dana proveo je intenzivno se pripremajući za odlazak u Beč. Danju na sastancima u Abwehru a večeri i noći pomno slažući kockice zadatka i svoje situacije. Bilo mu je očito da su u SS-u znali sve o njegovom zadatku i da nije bilo potrebe da se javlja Heydrichu. Tim više što je bilo očito da su Canaris i Oster imali informaciju da je bio na sastanku sa njime i da su cijelu igru odigrali po pravilima. Ukoliko je Heydrich natjerao Admirala da mu dodjeli novi zadatak a kako bi izazvao njegovu reakciju, ona je izostala. Ništa novo nije mogao ponuditi SS-u, sve je na površini izgledalo kao pravi zadatak za obavještajca. Ipak, ispod površine je osjećao da nešto nije kako se čini i da postoje neke nedorečenosti. Nedostajale su neke važne kockice u cijeloj situaciji. Na primjer, kako to da se Heydrichove najave samo djelomično poklapaju sa naređenjima koje je upravo primio? Zadatak koji je upravo dobio od Canarisa izgledao mu je nekako previše jednostavan i jednoobrazan. Gdje su i tko su specijalne postrojbe o kojima mu je govorio Heydrich a Admiral u potpunosti propustio spomenuti? Tko su grupacije koje se bore za prevlast iza kulise i kakva je njihova uloga u svemu ovome? Kakvi su im interesi? Kako se u sve to skupa uklapa Marija Oršić i Vril? Da li je Vril možda, jedna od tih grupacija? Ako jest, tko je na drugoj strani? Zašto? Pitanja su se množila u njegovoj glavi i koliko god se trudio iz poznatih mu informacija izvesti neke zaključke, ubrzo bi shvatio da to nije moguće u ovom trenutku. Još uvijek su postojale praznine koje je mogao popuniti jedino sa svojim pretpostavkama koje su mogle, ali i nisu morale, biti točne. Zato se usmjerio da obradi ovo što je imao a da se sa karikama koje nedostaju pozabavi u trenutku kada se pojave. Jer, bio je siguran, sve će se na vrijeme otkriti. Na njemu je bilo da bude usmjeren, jasan, bez upliva osobnih preferencija i da bude otvoren za sve što će mu situacija donijeti. Da bude pažljiv i priseban. Isto tako bilo mu je očigledno da je netko ili nešto nametnulo svoju volju situaciji i da je situacija servirana svima koji su bili sa njom povezani. Ne birajući stranu u konfliktu opcija, otvorenost ka objema i stalnim usmjerenjem na promatranje sebe, okoline i međudjelovanja toga dvoga možda se nameće neka viša volja situaciji. To promatranje bilo bi uvođenje nečeg novog u kruženje uzroka i posljedica, nečega što utiče na situaciju ali je istovremeno i izvan same situacije, kako mu je govorila Marija. Kao i u vanjskom životu, tako i u ovom unutarnjem, vidio je da mu nedostaju ključne informacije, ključevi za dublje razumijevanje. I dalje su mu u pozadini ostajale Marijine riječi sa prvog sastanka: "Vrijeme je, dragi, vrijeme je za Igru. Još nisi dovoljno snažan da imaš svoju vlastitu stvarnost, pa dobro došao u moju." Da li je ovo njezina ili njegova stvarnost? Njezina ili njegova Igra? Moglo je biti i jedno i drugo. Jedino u što je bio siguran jest da sve ovo ne može biti i nije slučajnost.
Večer prije polaska sjedio je u baru hotela Adlon ispijajući piće za šankom. Zadnjih nekoliko dana dolazio je ovdje na večeru ili samo na piće prije spavanja. Znao je da se Marija i vrilovke sastaju u tom hotelu i nadao se da će na neki način nabasati na neku od njih. A one kao da su u zemlju propale. Čak ni Angeliku i Paulu više nije mogao naći u knjižnici. Na porti je dobio informaciju da su prebačene na neko drugo mjesto. Nije dalje propitkivao. Osjećao je da ga stalno netko prati i nadgleda svaki njegov potez i nije htio ispitivati ili tražiti ništa što bi moglo pobuditi sumnju da radi nešto izvan dodijeljenih mu zadataka. Primjećivao bi ljude koji su ga ispod oka promatrali. Njegova obuka kontraobavještajca nepogrešivo ih je izdvajala iz gomile slučajnih prolaznika ili gostiju u hotelu. Nije mogao biti siguran tko ga točno prati i promatra.
Mogli su to biti agenti Abwerha, po nalogu Admirala Canarisa, mogli su to biti Gestapovci po nalogu Heydricha a mogli su biti i pripadnici nekih od stranih obavještajnih službi. Jako je dobro znao da su svi oni dobro upoznati sa njegovim zadacima i da budno prate svaki njegov korak i kontakt iako mu još nije bilo jasno zašto. Samo je prihvatio to kao činjenicu i nije se zamarao da otkriva njihove motive. Bio je siguran da će se sa vremenom sve otkriti. U zadnjih nekoliko dana jedina osoba sa kojom je kontaktirao izvan Abwehra bio je Bruno Beger, koji je i sam često dolazio u hotel na večeru. Jednom su večerali zajedno i par put zajedno popili piće i razgovarali o ekspediciji. Naravno, Wolff mu ni u jednom trenutku nije rekao da odlazi u Beč. Datum odlaska na Tibet još nije bio konačno određen ali je bilo predviđeno da se na put krene najkasnije do kraja Travnja. S obzirom na to da je ekspedicija sada pod pokroviteljstvom SS-a, Wolff je bio prilično siguran da je taj rok i konačan. Kako se u to uklapa Austrija i kako će se sve odviti i hoće li on biti na brodu za Indiju, nije mogao znati. Zasada mu nitko nije dao za naslutiti da će se nešto promijeniti. A iz dosadašnjeg iskustva sa ekspedicijom bilo mu je jasno da je sve moguće. Sve u svoje vrijeme, odlučio je. Sutra ujutro će biti na vlaku iz Berlina za Beč i to je bilo sve na što se sada fokusirao. Ipak, kad bi barem sreo Mariju ili Heide da malo popriča sa njima. Sjedio je nalakćen na šank, ispijao schnaps i otpuhivao dim prema ulaznim vratima hotela. Krajičkom oka promatrao je par koji je sjedio za stolom u kutu a tako da oni nisu bili svjesni da ih je zapazio. To je njegova večerašnja pratnja, nasmiješio se u sebi. U jednom trenutku par je svoju pažnju usmjerio prema ulaznim vratima. U bar je ušao čovjek u dugačkom baloneru ispod kojeg se nazirala khaki uniforma stranačkog čelnika NSDAP. U trenutku kada je čovjek skinuo baloner i šešir i predao ga konobaru, Wolff ga je prepoznao.
Bio je to Alfred Rosemberg, jedan od vodećih ljudi partije, šef stranačkog ureda za vanjske poslove. Gorljiv nacist i jedan od glavnih rasnih teoretičara u stranci, bio je izraziti antisemitist. U isto vrijeme Wolffu se činio kao vrlo mutan lik, povučen, čak i introvertiran, izrazito ne karizmatičan i često dosadan. Nije bio osobito cijenjen jer je neprekidno filozofirao i teoretizirao, a bez jasnih i opipljivih rezultata. Po SS-u su često kružili njegovi radovi sa idejama vezanim za religiju i rasu. Rasa je za Rosemberga, sjećao se, bila više duhovni nego biološki koncept, jedinke unutar rase, po njemu su dijelile zajednički duh a njihova individualnost bila je samo izražaj tog duha. Na tom duhu, pogotovo arijevsko-nordijskom, temeljio je i svoju ideju o novoj religiji krvi, kritizirajući pri tome učenja protestantske i katoličke crkve, nazivajući ih još i negativnim kršćanstvom. Zalagao se za kako je on to zvao, pozitivno kršćanstvo, temeljeno na pretpostavci da je sam Isus bio porijeklom iz nordijske enklave u Galileji i kako se, zapravo, aktivno suprotstavljao Judaizmu. Zbog toga je bio u stalnom sukobu sa tradicionalnim katolicima i protestantima. Jednom prilikom u razgovoru vezanom za ekspediciju u Tibet, Bruno se oštro obrušio na Rosembergove ideje.
Bundesarchiv_Bild_146-1969-067-10,_Alfred_Rosenberg
Kao gorljiv protestant i pri tome antropolog, potpuno uživljen u svoju ulogu znanstvenika, osvrnuo se na potpuni izostanak Rosembergova znanja o antropologiji i teologiji, koristeći te činjenice da u potpunosti odbaci Rosembergove ideje i nazove njegove radove intelektualnom bljuvotinom. Ipak, sama činjenica da je Rosemberg visoko pozicioniran u stranci, dala je Wolffu naslutiti da nije bezazlen lik i da ima određen utjecaj na Fuhrera. Hotel Adlon bio je sjedište i njegovog ureda. Wolff ga je promatrao dok se ovaj približavao šanku i uputio se ravno prema njemu. Tjerajući lisicu, istjerao je vuka, pomislio je kada mu je postalo jasno da Rosemberg ide k njemu. Stranački čelnici nisu imali ingerenciju nad SS-om pa je Wolf odlučio mirno pričekati da mu ovaj priđe i obrati mu se.
"Guten abend herr Hauptsturmfuhrer, Heil Hitler", pozdravio ga je.
"Heil Hitler, Herr Reichleiter und guten abend" odgovorio mu je Wolf.
"Mogu li Vam ponuditi piće i pridružiti Vam se?" upitao je Rosenberg.
Kao i svaki visoki član partije, pitanje je postavio bahato i reda radi i dok još Wolff nije ni odgovorio sjeo na stolicu i naručio dva whiskeya.
"Naturlich herr Reichleiter, naturlich" usiljeno mu se nacerio Wolff, vidno ne impresioniran njegovim nastupom.
"Čemu mogu zahvaliti ovo neočekivano zadovoljstvo?" upitao je, pomalo posprdno.
"Slučajnost" odgovorio je ovaj.
"Nakon napornog dana odlučio sam popiti piće, a kada sam vidio stranačkog kolegu i člana pokreta" pogledom je pokazao prema Wolffovoj uniformi, "pomislih, da bi i Vama odgovaralo malo razgovora".
Riječ "slučajnost" poput sirene za uzbunu oglasila se unutar Wolffa. Primijetio je nemir u svom tijelu, pojavio se osjećaj ugroženosti a u glavi mu se pojavila samo jedna jedina riječ: Lažov!. Nije bio siguran što ovaj želi i koje su mu namjere, ali je zato bio potpuno siguran da ova situacija nije slučajna. Pojačao je osjećaj pažnje i usredotočio se na Rosemberga koji je sjedio do njega i kao opušteno pijuckao whiskey, gledajući pred sebe. Primijetio je venu na njegovom vratu i pokušao osjetiti brzinu otkucaja njegovog srca i usporediti ga sa svojim. Način na koji je ovaj držao čašu u ruci i kako je gledao pred sebe te izbjegavao kontakt očima, u Wolffu su dodatno pojačali osjećaj da je ovaj čovjek uzbuđen, napet i da jako dobro pazi da se to ne primijeti.
"Uz dužno poštovanje Herr Reichsleiter, osobno ne vjerujem u slučajnosti pa bi predložio da odmah pređemo na stvar i preskočimo nepotrebne formalnosti. Iako mislim da nije potrebno, dozvolite mi da se predstavim. Hauptsurmfuhter SS-a Wolff Schepke, kontraobavještajna služba Abhwehra. Kako vam mogu pomoći gospodine Rosemberg?"
Ovaj nije očekivao takvo brzo otvaranje i lagano je ustuknuo. Wolffu je bilo jasno da je ovime u potpunosti razbio koncept razgovora koji je Rosemberg u glavi pripremio, što mu je uostalom i bio cilj. Ponovno je podigao čašu, lagano otpio gutljaj pića i polako se okrenuo prema Wolffu. Koristio je svaki trenutak da se smiri i pokuša vratiti situaciju na teren koji je prije pripremio.
"Vrlo direktno... vrlo direktno, kapetane SS-a" odgovorio je Rosemberg i dalje pokušavajući dobiti na vremenu.
Spustio je čašu na šank i spustio ruke u svoje krilo spajajući palčeve i prste na rukama formirajući tako trokut koji je bio usmjeren prema dolje. Činio je to vrlo napadno, trudeći se da Wolffova pažnja bude usmjerena na svaki njegov pokret.
"Pa što ima novo i zanimljivo ovih dana kod vas u SS-u i Abwehru. Ovo su zanimljiva vremena puna izazova za sve nas, slažete li se?"
Wolff je osjetio nešto neobično. Njegova volja i sigurnost lagano su se počele topiti. Kao da je previše popio. Pogledao je u čašu whiskeya u svojoj ruci. Bila je gotovo puna. Ne. To nije moglo biti od alkohola.
"Da", potvrdio je, "vrlo zanimljiva i puna izazova, herr Reichsleiter".
"Zanimljiva, izazovna i prepuna prilika za napredovanje nas koji smo više usmjereni na ono unutarnje u odnosu na ovo vanjsko, ako me razumijete, kapetane".
"Da, da, slažem se" odgovorio je Wolff.
Sve više i više je imao osjećaj da iza ovoga što Rosemberg govori stoji nešto puno dublje, opasnije. Kao da ga pokušava uspavati i preuzeti mu volju. Na površini njegovog uma pojavila se ideja da mu se otvori i prepusti. To ga je iznenadilo. Pa zašto bi to učinio? Odakle se uopće pojavila? Rosembergove su riječi zvučale opijajuće poput alkohola ili narkotika i lagano su mu gasile dijelove uma. Pogled mu se sam od sebe stalno vraćao na Rosembergove ruke i oblik trokuta koje su formirale.
"Čuo sam da je SS preuzeo pokroviteljstvo nad Scheferovom ekspedicijom na Tibet i da ste vi oficir zadužen za sigurnost. Osobno sam vrlo zainteresiran za rezultate. Sigurno znate za moj rad i da sam više usmjeren prema, da tako nazovem, mističnim dijelovima tibetanskog učenja, zoroastrizma i vedskog hinduizma, ja?"
"Naturlich, herr Reichsleiter. I ja osobno držim da tamo postoji mnogo toga što bi bilo korisno za naučiti i primijeniti" odgovorio je Wolff, sve dublje i dublje upadajući u osjećaj opijenosti i potčinjenosti. Postojali su dijelovi unutar njega koji su se još uvijek opirali i pokušavali se suprotstaviti, ali su svakom Rosembergovom rečenicom i svakim pogledom na njegove sklopljene ruke, bili sve slabiji i slabiji.
"Jasno mi je dragi kapetane, da smo mi koji gledamo na takav način na tu ekspediciju u manjini, i zato je važno da se međusobno povežemo i udružimo snage u borbi za ideje koje većina ne vidi. Slažete li se?"
Sada je Wolffu već bilo potpuno jasno. Ovaj čovjek mu svakom svojom rečenicom sve više i više nameće svoju volju, sve više i više ga stavlja u poziciju da vlada njime. Boja njegovog glasa, riječi koje je izgovarao, oštar pogled njegovih ledeno plavih očiju, položaj njegovih ruku. Sve je to bilo dio pažljivo pripremljene predstave, koja mu je preuzimala svijest.
"Da, u pravu ste, herr Reichsleiter, moramo se čvršće povezati".
Bio je jednostavno nemoćan da kaže išta drugo osim da se složi sa njim. Kao da većina njegovog tijela i njegovih misli, više nisu njegove već pripadaju Rosembergu. Nije znao što i kako da učini da se otrgne od tog utjecaja.
"Jedva čekam da se sastanemo nakon vašeg putovanja, herr Hauptsturmfuhrer. Mogu reći da Vam i zavidim na prilici koja vam se pružila da odete tamo. Kad bi mi moje obaveze prema Fuhreru i Reichu dozvolile i osobno bih vam se pridružio. Na žalost ili na sreću, moja pozicija ovdje zahtjeva moju potpunu prisutnost i ne postojim mogućnost za to. Ali, eto, barem na ovaj način, preko Vas moći ću sudjelovati. Isto tako ukoliko ćete biti u mogućnosti, zamolio bih Vas da me redovito izvještavate o svim mističnim i nesvakidašnjim stvarima sa kojima se tamo susretnete a koje vjerojatno nećete proslijediti svojim nadređenima. Jasno mi je da oni nisu otvoreni da to prime i da bi vam te stvari mogle naškoditi u vašoj danjoj, profesionalnoj vojnoj karijeri", lukavo se nacerio.
"Ja i moj ured, sa druge strane, iznimno smo zainteresirani za takve stvari i isto tako imamo načina da te informacije uključimo i iskoristimo za našu zajedničku borbu protiv sila koje nam rade o glavi."
"Slažem se sa svime što govorite herr Reichsleiter i prihvaćam vaš zahtjev" kao da je netko drugi odgovorio umjesto Wolffa.
"Možete biti sigurni da ćete biti obaviješteni o svemu što se tamo bude dešavalo."
Mali, gotovo zanemarivi dio njega, uz ogroman napor, još uvijek je mogao promatrati što se događa. Samo promatrati ali ne i djelovati iz toga. Rosemberg je, kao nekom magijom uspio potpuno odsjeći taj dio i suvereno je vladao ostalim.
"Postoji još jedna stvar koju bi mogli učiniti za Fuhrera i Reich, her Schepke" nastavio je nakon stanke Rosemberg.
"U muzeju u Beču, nalazi se jedna kolekcija umjetnina koja je vrlo važna za naš pokret i našu borbu."
Posegnuo je u džep i izvadio fotografiju.
Imperial Regalia - Kraljevska riznica, Beč
"Radi se o kolekciji Imperial Regalia, kruna, žezlo, kugla i posebno, vrh koplja koje su u svojoj vladavini koristili vladari Svetog Rimskog carstva", objašnjavao je.
"Vrlo je važno, dapače, najvažnije od svega je da se domognemo tih relikvija i da ih sigurno prebacimo na teritorij Njemačke."
Na trenutak je zastao.
"To je osobni zahtjev Fuhrera i moramo ga bez pogovora izvršiti. Ne mogu vam prenijeti koliko je to važno", nastavio je.
"Isto tako vrlo je važno da Vi osobno a preko Vas i moj ured, dobijemo pune zasluge za povrat relikvija. Ne smijemo dozvoliti da koplje padne u ruke Admiralu Canarisu i društvu oko njega. Budite sigurni da ćete biti obilno nagrađeni za taj uspjeh. Neuspjeh, sa druge strane nikako ne smije biti opcija."
Dok je to govorio podigao je čašu i nazdravio Wolffu uz pobjednički osmjeh. Ovaj je mehanički podigao svoju čašu i lagano je kucnuo u Rosembergovu. U trenutku dok je ispijao gutljaj pića pogled mu je privukla žena koja je sjedila na kraju šanka u društvu nekoliko visokih oficira
Wehrmachta. Iako se svima činilo da se zabavlja u opuštenom razgovoru i flertu, gledala je Wolffa direktno u oči. On se zagrcnuo i čaša mu je gotovo ispala iz ruke.
Na kraju šanka sjedila je Heide. U njezinim očima vidio je crnilo. Crnilo koje ga je uvlačilo u sebe i kao da ga je budilo iz omamljenosti koje je do tada osjećao.
"Vrati se i ostani ovdje." kao da je čuo njezin glas.
"Nemoj odlaziti. Ostani ovdje. Trebam tebe!"
U sekundi mu je kroz glavu prošla cijela noć koju je proveo sa njom. U tijelu su mu se počeli vraćati utisci, senzacije i osjećaji koje je tada doživljavao i koji su poput britve rezali veo koji je preko njega nabacio Rosemberg. Čudna energija mu se pojavila u preponama i počela se nezadrživo kretati prema njegovoj glavi na svom putu rušeći sve pred sobom. Vrijeme kao da je stalo, imao je osjećaj da su svi ljudi u prostoru, uključujući i njegovog sugovornika zamrznuti.
Postojala je samo ona, točnije ono iza njezinih očiju i on, točnije ono duboko unutar njega i to je bilo isto, bez razlike. Sve ostalo, prostor i vrijeme nepomično je stajalo u tome. Kao što se fotografija nalazi na papiru na kojoj je otisnuta.
"Vrati se i nemoj više odlaziti. Ostani ovdje," grmjelo je unutar njega.
U tom trenutku sve se počelo kretati unazad. Kao da je sve ispred njega postalo film koji je netko pokrenuo u suprotnom smjeru velikom brzinom. Zvukovi i razgovori bili su potpuno nerazumljivi jer se i to kretao u suprotnom smjeru. Nije se mogao pomaknuti. Čak su mu se i misli kretale u suprotnom smjeru. Cijela prostorija se okretala oko sebe i nakon nekoliko sekundi, Wolff je osjetio jak udar. Kao da je cijela stvarnost udarila u zid i naglo se zaustavila.
"Vrlo direktno... vrlo direktno, kapetane SS-a" odgovorio je Rosemberg i dalje pokušavajući dobiti na vremenu.
Spustio je čašu na šank i spustio ruke u svoje krilo spajajući palčeve i prste na rukama formirajući tako trokut koji je bio usmjeren prema dolje. Činio je to vrlo napadno, trudeći se da Wolffova pažnja bude usmjerena na svaki njegov pokret. U trenutku kada se usmjerio na oblik koji je ovaj napravio, neka nevidljiva sila unutar njega uhvatila je taj trokut, usisala ga u sebe, napunila ga svojom supstancom, pojačala i povećala ga, te vratila nazad Rosembergu. U monologu koji je uslijedio, Alfred Rosemberg, Reichsleiter NSDAP i šef ureda za vanjsku politiku stranke ispričao mu je sve o sebi, svojim idejama i interesima, kao i o tome što tajno društvo Thule, kojem su pripadali on i mnogi u vrhu stranke, države i vojske, želi i traži od njega. Hitleru i osobito Himmleru, bilo je od najveće važnosti doći u posjed koplja koje je bilo u sastavu kolekcije Imperial Regalia. Koplje je, vjerovali su, u rukama koje ga znaju koristiti, donosilo je vrlo veliku moć manipulacije situacijama i ljudima. Onom tko osigura sigurnu predaju tog artefakta, prestiž i pozicija u državi i pokretu, značajno će porasti. Društvo Thule, kojem je pripadao i sam Admiral Canaris, željelo je prigrabiti sve zasluge za taj pothvat. Koplje su namjeravali zadržati za sebe a Hitleru predati vjernu kopiju koju su već pripremili i tako prigrabiti svu moć, te putem koplja, pokušati zavladati Njemačkom i Europom. Sve informacije o Wolffu i njegovim zadacima, Rosemberg je dobio direktno od Admirala Wilhema Canarisa. Odlučili su ga prevariti, izmanipulirati i nametnuti mu svoju volju te ga tako iskoristiti za svoju korist. Nove kockice savršeno su se uklopile i proširile sliku Igre koja se ubrzano zahuktavala.
Add comment
Comments