Glas u njegovoj glavi se pojačavao dok je izgovarao njegovo ime. Vibracije zvuka i slike spajale su se u jedan jedini utisak koji mu je ispunjavao um, osjećaje i tijelo. U glavi mu je zujalo a tijelo mu je gorjelo i počelo se lagano tresti. U njegovom umu više nije bilo ničega osim tog lica. Tako privlačnog a tako nepoznatog, tako smirujućeg a tako opasnog. Oči na licu naglo su se otvorile. Bile su potpuno crne.
Kišne kapi udarale su o prozor sobe. Wolff je već ustao, obrijao se, obukao i spreman sjeo u fotelju u uglu a kako bi odradio svoju vježbu smirivanja uma koju je prakticirao svakog jutra. Kada je zvono na obližnjoj crkvi udarilo 7 udaraca, smireno je ustao, provjerio Luger u futroli ispod pazuha, obukao kaput, zgrabio šešir i izašao. U hodniku nije još bilo nikoga i vladala je tišina. Oprezno je šmugnuo iza ugla i uputio se prema vratima koja su vodila prema stepeništu za poslugu. Tiho ih je otvorio, oslušnuo i pogledao niz stepenice. Na dnu je vidio svjetlo i čuo glasove. Posluga se pripremala za novi radni dan u hotelu. Brzim koracima spustio se niz stepenice. U hotelskoj kuhinji sve je već bilo u punom pogonu. Jedan ga je konobar iznenađeno pogledao.
"Ne bi smjeli biti ovdje, gospodine", upozorio je prijeteći.
"Policija", kratko će Wolff.
"Sklanjaj se s puta i gledaj svoja posla", zarežao je i uputio se prema izlasku za poslugu.
Brzo je izašao i uputio se prema automobilu parkiranom nekoliko metara od vrata. Kratko se osvrnuo da provjeri da li ga netko prati. Brzo otvorio vrata od automobila i ušao.
"Vozi", kratko je naredio vozaču koji je ubacio u brzinu i uz škripu guma krenuo.
Brzo su se utopili u jutarnji promet koje je već bio vrlo živ. Wolff je iskoristio vrijeme vožnje kako bi se ponovno smirio i dodatno izoštrio um i čula. Njegova je mašina radila savršeno. Osjećao se vrlo sigurno i u potpunoj kontroli situacije. Automobil se ubrzo zaustavio sa stražnje strane palače Hofburg, koja je bila 10ak minuta vožnje udaljena od hotela.
Palača Hofburg - Beč
Palača Hofburg - Beč
Palača Hofburg - Beč
Velebno barokno zdanje bilo je sjedište Austrijske vlade i predsjednika, imalo je nekoliko muzeja, knjižnicu, konjušnicu, poratne zgrade za čuvare i gardu. Pravi grad u malom. Otprilike u centru zdanja bilo je i ono što je bio cilj Wolffovog dolaska, Carska Riznica u čijim su prostorijama bile pohranjene carske relikvije Habsburških careva još od Svetog Rimskog Carstva na ovamo. Prednja strana palače bila je otvorena prema širokom trgu i sjajno osvijetljena, dok je stražnja strana bila skrivenija od pogleda i bila naslonjena na manju ulicu u kojoj je bio omanji kafić.
"Stigli smo, tamo je vaš vodič", kratko je rekao vozač nakon što se vozilo zaustavilo.
Glavom je pokazao prema stupu ulične rasvjete koji nije radio i siluetu u dugačkoj kabanici koja je stajala pored njega. Wolff je brzo izašao, dok se automobil uz škripu guma brzo udaljavao. Bacio je brz pogled niz ulicu kojom su došli. Izgledalo je kao da ga nitko nije pratio i ubrzanim koracima je krenuo prema figuri pod kabanicom.
"Skakač", kratko je rekao.
"Šah", čuo je šapat.
Lice je bilo dobro skriveno kapuljačom. Brzi pokret ruke pokazao je prema zidu palače. Brzo su prešli ulicu i nakon nekoliko metara došli do skrivenih vrata koja su vodila u palaču. Osoba u kabanici otvorila je vrata, propustila Wolffa da prođe kroz njih, bacila još jedan pogled niz ulicu i zatvorila vrata za sobom. Čulo se zveckanje ključeva i škljocanje teške brave. Nalazili su se u slabo osvijetljenoj pokrajnjoj prostoriji u kojoj je bilo neko pomoćno skladište građevnog materijala. Po podu su bile razbacane daske, vreće sa pijeskom ili cementom, komadi metala i drveta. Prostorija je lagano zaudarala na životinjski izmet, nije imala prozora i Wolff je zaključio da prostorija nije korištena duže vrijeme. Jedina rasvjeta dolazila je od prljave sijalice u lijevom uglu prostorije. Ponovno se čuo zveket ključeva i otvaranje brave na vratima ispod kojih se nazirala svijetlost. Tajanstven je vodič otključao vrata, provirilo, bacio užurban pogled na obje strane i izašao, pokretom ruke pokazujući Wolffu da ga slijedi. Izašli su i našli se u polu osvijetljenom dugačkom hodniku. Na kraju hodnika sa lijeve strane čuli su se udaljeni glasovi. Vrata kroz koja su prošli brzo su ponovno zaključana i brzim su se koracima zaputili hodnikom prema desnoj strani. Wolff je u stopu pratio siluetu u kabanici i u glavi bilježio rutu kojom su došli. Nakon nekoliko dugih minuta hoda po labirintu hodnika, zastali su pred jednim vratima, njegov kontakt ih je brzo otključao i oboje su stupili u prostoriju koja je bila nečiji ured. Na velikom radnom stolu bile su neke knjige, papiri, olovke, šalica od kave, tabakera i pepeljara sa nekoliko opušaka. Zagonetna je prilika brzim potezom ruke sa glave svukla kapuljaču od kabanice. Dugačka crna kosa svezana u rep bilo je prvo što je vidio.
"Dobrodošao u Beč, Wolff", pozdravio ga je poznati ženski glas.
Brzim potezom žena je zbacila kabanicu sa sebe i okrenula se. Bila je to Angelika. Wolff se nasmiješio, i počeo skidati svoj kaput.
"Naravno da ste i vi ovdje", rekao je umjesto pozdrava.
"Naravno", ogovorila je ona, namignuvši mu.
"Raskomoti se, ovdje smo sigurni i pričekati ćemo da noćni čuvari završe smjenu. Oni dnevni su puno manje oprezni, a i više podložniji ženskim
manipulacijama, ako me razumiješ", rekla je namignuvši mu.
Palača Hofburg - plan
Sjeli su i Angelika je na stolu rasprostrla detaljan nacrt palače. Potanko mu je pokazala raspored hodnika, prostorija, skrivenih tajnih prolaza, ruta kojom se kreću čuvari, točnu poziciju Riznice i točnu vitrinu u kojoj se nalazila kolekcija Imperial Regalia. Na njegovo pitanje zbog čega je toliko važno da osiguraju točno tu kolekciju, samo se nasmijala. Wolff je osjetio da je njezina snaga veća nego zadnji puta kad su se sreli i svi njegovi pokušaji da joj nametne svoju volju i manipulacijom izvuče dodatne informacije ostali su bez uspjeha. Jedino što je saznao je da je Angelika već nekoliko mjeseci ovdje i da je tijekom tog vremena uspjela zadobiti naklonost i povjerenje čelnih ljudi muzeja. Isto tako pronašla je većinu tajnih prolaza koji su vodili iz jednog dijela muzeja u drugi, a uspostavila je i dobre odnose sa čuvarima i od njih dobila gomilu korisnih podataka o načinu na koji funkcionira čuvarska služba.
Složili su se da je najbolja opcija da se, u trenutku kad situacija bude povoljna i kad pažnja osoblja bude usmjerena na nešto drugo, ušuljaju u Riznicu i iznesu iz nje najvažnije komade kolekcije i sakriju ih u prostoriju kroz koju su ušli u zgradu. U pravom trenutku, kolekciju će predati nekome od glavešina SS-a. Angelika mu je objasnila da postoji više zainteresiranih strana koje žele doći u posjed kolekcije i da je za njihovo društvo vrlo važno da upravo oni budu ti koji će ju predati. Više od toga nije željela otkriti.
Neko su vrijeme još razgovarali o najboljim smjerovima izvlačenja i dogovarali pojedinosti kako i kada će se sastajati a kako bi izmjenjivali dodatne informacije i mogli svoje planove prilagoditi eventualnim novim situacijama.
"Pođimo sada u obilazak, herr Sterlitz", ljupko mu je rekla.
Bilo je već prošlo 9 sati i u hodnicima i prostorijama muzeja već je bilo ljudi. Zaposlenici, čuvari, posjetioci kretali su se po muzeju i njih dvoje su se brzo uklopili u taj tok i po ničemu nisu privlačili pažnju. Angelika ga je vodila pravcem koji su odredili prema mapi, pokazivala mu gdje su skrivena vrata tajnih prolaza pritom mu kao objašnjavala važnost i vrijednost umjetničkih dijela koja su se nalazila u blizini.
Nakon nekog vremena došli su i do ulaza u Riznicu na čijim je vratima bio čuvar. On i Angelika su se srdačno pozdravili, čuvar je uljudno pozdravio Wolffa kao uglednog gosta muzeja i pustio ih u prostorije riznice. Od pogleda na eksponate mu je zastao dah. Krune, žezla, različit nakit, odjevni predmeti sa utkanim zlatom i dijamantima, bili su uredno posloženi u vitrinama sa obje strane velike prostorije. U središtu sljedeće prostorije u velikoj vitrini nalazila se kolekcija Imperia Regalia. Bilo je tu svega. Kruna, žezlo, kraljevska kugla, rukavice, mačevi, čak i cipele, razne relikvije.
"Najvažniji i najvredniji dijelovi kolekcije su, kraljevska kruna, kugla, križ, mač i ovaj vrh koplja", rekla mu je službeno a kako bi i čuvar koji ih je pratio mogao čuti.
Carska Riznica - Hofburg Palača - Beč
"To je vrh koplja kojim je Isusa na križu probo Sv. Longinus a kako bi mu skratio muke, nazivaju ga Svetim kopljem ili Longinusovim kopljem ili ... Kopljem Sudbine", posebno je naglasila.
"Želite li ga pogledati izbliza, uzeti u ruku?" upitala je.
"Oh, naravno, ako je to moguće" odgovorio je glumeći pretjeranu uzbuđenost.
"Kurt", pozvala je čuvara, "možeš li nam na trenutak otvoriti vitrinu? Her Sterlitz bi volio pogledati kolekciju izbliza".
Savršeno je upakirala naredbu u pitanje ostavljajući privid da će čuvar sam odlučiti hoće li ili neće poslušati. Čuvar se u početku dvoumio, ali ga je zavodljiv Angelikin pogled brzo razoružao.
"Može, ali samo na trenutak. Inače ne bih smio." odgovorio je i posegao za ključevima kako bi otvorio vitrinu.
Angelika je uzela vrh koplja, lagano ga provukla kroz prste i pružila ga Wolffu.
"Zamislite, herr Sterlitz, ovaj metal je bio u tijelu našeg Gospodina", zastala je.
"Zamislite. Kako moćno!"
Wolff je prihvatio koplje, pogledao ga i baš ga ničime nije impresioniralo ali je morao odglumiti oduševljenje.
"Da, vrlo moćno", odgovorio je.
"Dodirnuti takav predmet, neopisiv je osjećaj", nastavio je.
"Pogledajte bolje, pogledajte ove utore. Tuda se slijevala krv našeg Gospodina" nastavila je Angelika.
U njezinom glasu osjetio je nešto neobično. Kao da ga je uvjeravala i nagovarala na nešto. Melodija njezinih riječi sve je više privlačila njegovu pažnju i usmjeravala ju na artefakt. Kao da je radila nešto što ga je činilo omamljenim i sugestibilnim, oduzimalo mu volju te se koplje činilo sve
privlačnijim i zanimljivijim. Nije mu bilo jasno što ona radi ali je odlučio da joj se prepusti. Još se jače usmjerio na njezine riječi i predmet u svojoj ruci. Pažnja na okolinu sve je više slabila i imao je osjećaj da sve oko njega nestaje u laganoj sumaglici. Samo je koplje i dalje sjalo i zvalo ga da se
potpuno utopi u njemu. Prolazile su minute ali je imao osjećaj da vrijeme zapravo stoji. Zvukovi iz okoline su nestali. Vladala je potpuna tišina. U njegovoj pažnji i njegovoj svijesti postojalo je samo jedno. Koplje Sudbine. U jednom trenutku, Wolffu se učinilo da iz utora na koplju vidi laganu
plavičastu svijetlost koja je prodirala u njegov um i zazivala ga po imenu. Bilo mu se ubrzalo, ruke su mu se počele znojiti, negdje iz dna kralježnice počeo je osjećati strah ali i dalje nije mogao odvratiti pogled sa koplja i točke na njemu iz koje je izvirala svijetlost. Odjednom je svijetlost poprimila lik lica. Ženskog lica savršene ljepote. Lica oblika kojeg Wolff nikada prije nije vidio.
Glas u njegovoj glavi se pojačavao dok je izgovarao njegovo ime. Vibracije zvuka i slike spajale su se u jedan jedini utisak koji mu je ispunjavao um, osjećaje i tijelo. U glavi mu je zujalo a tijelo mu je gorjelo i počelo se lagano tresti. U njegovom umu više nije bilo ničega osim tog lica. Tako privlačnog a tako nepoznatog, tako smirujućeg a tako opasnog. Oči na licu naglo su se otvorile. Bile su potpuno crne. Crnilo kao da mu se kroz njegove širom otvorene oči, pritom probivši opnu zjenica, sjurilo u njegovu glavu. Bola nije bilo ali je instinktivno čvrsto zatvorio kapke i odskočio kao opečen. Koplje mu je skliznulo iz ruku ali ga je Angelika uspjela uhvatiti. Svjetlost je netragom nestala, prostorija i zvukovi u trenutku su se vratili u njegov um. Angelika je odložila koplje u vitrinu. Izgledala je iznenađeno, zbunjeno i uplašeno onim što se upravo dogodilo.
Čuvar je i dalje samo stajao po strani, staklenog pogleda kao da nije pri svijesti.
"Kurt!" povikala je.
"Kurt, probudi se!" prodrmala ga je.
"Uh, oprostite", rekao je.
"Izgleda da sam se malo zamislio".
"Ništa, ništa, događa se svakome", nasmijala se Angelika.
Brzo se pribrala i vratila na poziciju sa koje je kontrolirala situaciju u Riznici.
"Hvala na pomoći Kurt, moram nastaviti sa svojim gostom, a nas dvoje se vidimo kasnije", zavodljivo ga je pozdravila.
"Hoćemo li dalje, herr Sterlitz?" obratila se Wolffu koji je samo zbunjeno stajao i dalje pokušavao shvatiti što se zbilo dok je imao artefakt u ruci.
"Da, da", promrmljao je zbunjeno.
"Pođimo dalje. Vrlo neobično i zanimljivo iskustvo", dodao je.
Stvarnost oko njega polako je poprimala oblik na koji je navikao. Negdje duboko u njemu, tinjao je osjećaj da je ipak, nešto bilo različito.
Popodne u sobi morao je odspavati i smiriti a kako bi se spremio za sastanak sa Ottom i ostatkom ekipe večeras u hotelu. Nakon događaja sa kopljem u Riznici muzeja, a koji je Wolff čvrsto odlučio odložiti u ladicu unutar svog uma predviđenu za neobjašnjivo i nepoznato, Angelika i on proveli su još oko 2 sata u muzeju, razgledavajući eksponate. Ona ga je upadljivo predstavljala svim ljudima koje su sretali, kako bi sljedeće njegovo pojavljivanje u muzeju izgledalo čim prirodnije i kako ne bi izazivalo sumnju u razloge njegovog boravka. A svi su se svojski trudili da ugode prvenstveno njoj, a potom i njezinom gostu iz Njemačke. Bio je dobro pripremljen za svoju ulogu i sa sigurnošću i samopouzdanjem, koje je brzo povratio, ulazio je u kontakte sa tim ljudima. Ipak, bilo je očigledno da je ona bila ta koja je cijelo vrijeme vodila glavnu riječ. Zanimljiva i pomalo iznenađujuća bila je i činjenica koliko je mlada žena sazrela i napredovala u tako kratko vrijeme. Iako je bio prilično siguran da ona zna da mu se nešto neobično dogodilo tijekom boravka u riznici, nije imao prilike, a nije ni smatrao korisnim, o tome pokretati razgovor. Primijetio je da ga je često podozrivo promatrala i bilježila svaku njegovu riječ, reakciju i pokret. Ponovno je dobio osjećaj da je na nekoj vrsti testa i ta mu je ideja pomogla da se odvoji i da ne dozvoli da šok koji je osjetio, zbunjenost i pitanja koja su se javljala, utječu na njegovo ponašanje. Odlučio je u potpunosti se posvetiti ulozi koju je imao i odigrati je što bolje. Na kraju obilaska muzeja Angelika ga je odvela na glavni ulaz i na porti mu osigurala posebnu propusnicu koja mu je vrijedila za slobodan ulaz u muzej, bez obzira na uredovno vrijeme. Dogovorili su da će se naći u muzeju ponovno sutra ujutro, za što se potrudila da osoblje na recepciji, čuvari u predvorju i na ulazu, dobro čuju.
Sjedeći u naslonjaču svoje hotelske sobe, pušio je i promatrao kroz prozor ljude i automobile koji su prolazili ulicom. Sve mu je izgledalo da se odvija po unaprijed utvrđenoj shemi. Red pješaka, red automobila, pokoja kočija. Naoko nered i kaos a zapravo vrlo uređen mehanizam. Večer se polako spuštala i ulična rasvjeta se palila. Grad je polako ulazio u noćnu smjenu, obilježenu zabavama, svečanostima, kulturnim događanjima. I on sam je imao poći na jednu takvu zabavu. Bal pod maskama u plesnoj dvorani i restoranu hotela, odjeven kao austrijski konjički časnik sa početka
prošlog stoljeća. Bijela košulja, bijele jahačke hlače, sjajne visoke čizme, bijela, srebrnim koncem bogato ukrašena bluza, metalni šljem sa crvenim ukrasom od perja i sablja oko pojasa. Sam je sebi priznao da ne izgleda tako loše u toj uniformi. Šljem mu se nije svidio, bio je sjajan i napadan a perje na njemu izgledalo mu je previše smiješno, te ga je odlučio jednostavno ostaviti u hotelskoj sobi. Isto tako odlučio je pištolj vratiti u kovčeg ispod kreveta. Nije bilo vjerojatno da će večeras biti potrebe za naoružanjem. Popravio je uniformu, duboko udahnuo, fokusirao se na sebe i svoj zadatak te se sigurnim korakom uputio u predvorje, gdje su se gosti već počeli okupljati i gdje ih je čekala prva okrepa u vidu tankih, visokih čaša ispunjenih pjenušcem i malih canape sendviča svih boja, oblika i okusa.
Uputio se prema šanku. Trebao je nešto jače od sladunjavog, iritantnim mjehurićima ispunjenog pjenušca, pića čiji nije bio veliki ljubitelj. Naručio je čašicu Whiskeya, zapalio cigaretu i počeo intenzivno promatrati ljude koji su ulazili i izlazili iz prostorije, pili, jeli, smijali se i razgovarali. Pokušavao je promatrati vlastite unutrašnje procese za svakog ponaosob kako bi primijetio razlike između njih. Vjerovao je da bi mu unutrašnji osjećaj točno mogao reći koji ljudi imaju neke veze sa njime i njegovim zadatkom. Nakon nekog vremena u gomili je uočio Otta kako mu se približava. Veliki ožiljak na njegovom obrazu bilo je lako prepoznati u gomili i Wolffu je bilo neobično da je odabran za tajni zadatak iako je imao tako upečatljivu i lako uočljivu tjelesnu oznaku. Bio je također odjeven u neku povijesnu vojnu uniformu za koju Wolff nije mogao točno ustvrditi koja je. Ali isto tako bio je upečatljiv i bilo je jasno da mu je nošenje uniforme, kao i njemu samome, vrlo prirodno. Došao je do Wolffa i nalaktio se na šank ošinuvši pogledom konobara koji je požurio da ga posluži. Odisao je samopouzdanjem i sigurnošću koja je graničila sa arogancijom.
"I?" neodređeno je počeo, "sve je u redu?" upitao je gledajući ispred sebe.
"Jawohl", kratko je odgovorio Wolff, "alles in ordnung".
"Vaša pratnja vas je izgubila danas ujutro. Prilično sam siguran da vas nisu uspjeli pratiti", kratko ga je izvijestio.
"Isto tako", nastavio je, "sutra ujutro neće im biti lako ući za vama u muzej. Pobrinuli smo se za to".
Glas mu je bio hladan, služben i metalan. Tipično vojničko izvještavanje iako Wolff nije mogao točno odrediti da li mu se obraćao kao nadređenom ili podređenom.
"Nekoliko sljedećih dana, vaš je jedini zadatak da provodite čim više vremena u muzeju kako bi se ljudi tamo navikli na vaše prisustvo", dodao je. "S obzirom da Vas Gestapo prati i da ne znamo točno da li su njihovi motivi u skladu sa našom misijom, na nekoliko dana ćemo odgoditi vaš sastanak sa vodstvom stranke. Taj dio ću ja preuzeti u Vaše ime. Također, postoje naznake da postoji jedna inozemna grupa koja se namjerava dokopati artefakata".
Otto je govorio jasno, točno i precizno i nije ostavljao prostora Wolffu da išta komentira ili preispituje.
"Ovdje je kratak prikaz operacije, ljudi i njihovih zadataka za predstavu koja dolazi. Molim Vas da pogledate to i date mi Vaše mišljenje o tome", nastavio je, gurnuvši mu pod ruku, poveću kovertu u kojoj su se nalazili neki papiri, a koju je Wolff vještim pokretom u tren oka ubacio ispod svoje bluze.
"Želim Vas još izvijestiti da pripreme zasada idu kao podmazane i da naši ljudi polako zauzimaju svoje polazne pozicije. Referendum je predviđen za četiri dana. U slučaju da austrijska vlada i kancelar ustraju na tome, naši će ljudi pokrenuti val nezadovoljstva i nasilja, kako bi čelnici naše stranke imali razloga da sruše Schuschnigga i pozovu Fuhrera da vojno intervenira. Prema informacijama kojima raspolažemo, Zapadni saveznici se neće umiješati, ali o tom po tom."
"Što je sa Austrijskom vojskom? Možemo li računati na njihovu potporu?" upitao je Wolff.
"Ne baš na otvorenu potporu", odgovorio je Otto.
"Ipak ne očekujemo veći otpor. General Von Horstenau napravio je dobar posao i njihova je vojska prilično pod našim utjecajem tako da nekog organiziranog otpora sigurno neće biti. Ista je stvar i sa policijom" dodao je.
"Odlično." kratko će Wolff.
"Što konkretno dalje?" upitao je.
"Kao što sam rekao, Vaš je prioritet sada kolekcija umjetnina. Kada predstava počne, osigurajte ju i čuvajte do dolaska naših ljudi. Seys-Inquart u svojoj ladici ima spreman ultimatum za kancelara kojeg će mu službeno predati za 3 dana. Tražit će ga da povuče referendum a potom i da ostavku. Predsjednik bi tada trebao proglasiti Seys-Inquarta kancelarom, a ovaj pozvati Fuhrera da vojno podrži želju austrijskog naroda za sjedinjenjem sa njemačkim Reichom. Ta dva, tri dana u zemlji će vladati popriličan kaos. Na vama je da u tom periodu kolekciju držite na oku, skrivenu od onih koji bi mogli poželjeti staviti svoje šape na nju. Ipak...", napravio je stanku Otto, polagano se okrenuo i leđima naslonio na šank. Postoji još jedna grupa na čiji ste zahtjev ovdje u Beču" nastavio je tajanstveno.
"Njih upravo očekujemo".
Pokretom glave pokazao je u smjeru dvorane. Wolff se okrenuo i ugledao tri žene u raskošnim kostimima koje su im prilazile. Iako su sve tri nosile maske preko lica, Wolff je dvije odmah prepoznao. Prilazile su im Marija Oršić, Heide Lehman u društvu treće žene koju nije mogao prepoznati.
"Dragi Wolffe, kako je lijepo opet te vidjeti" veselo mu se obratila Marija dok je Wolf uzbuđeno prihvaćao njezinu ruku i u maniri pravog konjičkog časnika, poljubio.
"Da, zaista jest", dodala je Heide dok je ljubio njezinu.
"A tek kako mu dobro stoji ova uniforma", nije propustila dvosmisleno se našaliti na njegov račun.
"Freulein Orsic, Freulein Lehman" pozdravio ih je službeno.
"Ah, Wolffe, nemoj tako službeno, molim te. Pa ovdje smo da se zabavljamo. Prost!" dobacila mu je Marija, podižući čašu šampanjca.
"Prost", odgovorili su gotovo u glas Otto i Wolff, podižući čaše i ispijajući svoje piće.
Orkestar u dvorani spremao se početi svirati plesnu glazbu.
"Ah, odlično", uzviknula je Marija, "Valcer, obožavam valcer, jeste li za ples kapetane? Ja ću voditi, ne brini" veselo ga je pozvala.
"Naravno da hoćeš", odgovorio je osmjehujući se i prihvaćajući je za ruku.
Zaplesali su u grupi parova na plesnom podiju. Marija ga je gledala ravno u oči.
"Dobro ti ovo ide" rekla je zavodnički osmjehujući se i ostavljajući mu prostor za pitanje na što točno misli.
"Hvala", odgovorio je, "izgledaš savršeno," dodao je, "kao i uvijek", nasmiješio se.
"Hvala dragi", uzvratila mu je osmjeh i približila svoje usne njegovima.
Mogao je osjetiti njezin ubrzani dah. Nije mogao odvojiti pogled od njezinih nebesko plavih očiju. Utapao se u njima ali se ipak sjetio da mora biti stabilan, prisutan i miran. Dodir njezine kože koji je osjećao na svom dlanu položenom na njenim golim leđima, bio je gladak, mek i vreo. Mogao je
osjetiti trnce kako mu preko dlana putuju po cijelom tijelu, u ritmu svakog njezina pokreta dok je plesala. I ona je vidljivo uživala u plesu i u igri njihovih tijela koja su se pri tome dodirivala. Nekoliko puta je ispustila glasan uzdah i njemu se učinilo kao da vodi ljubav sa njime, ovdje, na plesnom podiju. Osjećao je čudnu energiju kako ulazi u njega na mjestima gdje ga je dodirivala i opet istim putem izlazi iz njega u nju kružeći tako i pojačavajući se. Plesali su tako a njemu se činilo da sve oko njih nestaje i da postoje samo njih dvoje, a zapravo jedno, isprepleteno u skladnim
pokretima plesa tijela, utisaka i energije koju su ti utisci proizvodili. Osjetio je kako mu snaga i samopouzdanje rastu, kako postaje sve moćniji i kako ga ona zapravo, namjerno i svjesno puni tim osjećajem. Samo promatranje nje što radi, sebe kako se osjeća i što ona budi u njemu, te samog
plesa u kojem su zajedno sudjelovali, širilo je njegov osjećaj sebe i izvan njegova tijela. A ona je uzimala taj osjećaj u sebe, pojačavala ga dajući mu dodatnu energiju i snagu te mu je ponovno vraćala. Kako je taj njihov unutrašnji ples postajao sve savršeniji i skladniji, tako se i njihov vanjski
ples pretvarao u nešto što je privuklo pažnju cijelog prostora.
Stvorili su situaciju i nametnuli je svima ostalima. Kada je orkestar završio sa dionicom, dvoranom se prolomio pljesak. Svi parovi oko njih prestali su sa svojim plesom i oduševljeno promatrali njihov. Wolff je osjetio laganu zbunjenost. Pogled na Mariju koja se odvojila od njega, nekoliko puta se okrenula oko sebe i lagano spustila u naklon cijeloj dvorani, vratila mu je sigurnost. Da, pomislio je. Ovo je njezina stvarnost i njezina igra. A on je osjećao ponos, snagu i sigurnost samo zato što je dio te predstave. Uz ovu ženu u svom životu imao je utisak kao da je nepobjediv, neuništiv, svemoćan, iako mu je bilo jasno da je to njezina sposobnost a ne njegova. Ipak, osjećaj je bio nevjerojatan.
Vratili su se nazad do ostalih za šankom. Otto i treća žena su nešto razgovarali a Heide je gledala oduševljeno u njihovom smjeru.
"Ljudi, kakav ples, kakva igra" oduševljeno će Heide.
"Energija je frcala iz vas sve do ovdje, jasno sam je mogla osjetiti i uživati u njoj" nije mogla sakriti divljenje i uzbuđenje.
Marija se zvonko nasmijala.
"Sigurna sam da ćeš i ti naći načina da dobiješ svoju punu dozu, draga", nagnula se prema njoj i strastveno ju poljubila.
"Naravno", vragolasto se osmjehnula i uputila zavodljiv pogled prema Wolffu.
"Sljedeći ples je moj", dodala je uz širok osmjeh.
Proveli su ostatak večeri u plesu, piću, jelu i zabavljanju dok nije došlo vrijeme za rastanak a da ni jedno od njih ni jednom riječju nije spomenulo ništa vezano za mjesto i situaciju u kojoj se nalaze.
"Poželjeti ću vam laku noć, gospodo i zahvaliti se na prekrasnoj zabavi u vašem društvu" rekla je Marija pripremajući se za odlazak.
"Nadam se da ste i vi uživali, ali sada je vrijeme da se odmorimo i pripremimo za sljedeći dan" glas joj se lagano počeo mijenjati.
"Otto, sutra u 16.00 sati", kratko je naredila.
"Wolf, vidimo se sutra ujutro u muzeju", dobacila je već prilično službenim, gotovo vojničkim tonom.
"Laku noć, gospodo".
"Laku noć", odgovorio je Otto, okrenuo se i krenuo prema izlazu.
"Laku noć" ponovio je Wolff i kao po naredbi, ne osvrćući se, krenuo za njim.
Popeo se stepenicama na kat, otključao vrata od svoje sobe i ušao. Bio je prilično umoran od napornog dana, dugo ostajući pod vrelim tušem koji je opuštao njegovo tijelo i misli. Nakon osvježenja, ogrnut samo ručnikom, otvorio je prozor, naslonio se na njega i zapalio cigaretu. Polako, sa uživanjem ju je popušio i krenuo prema krevetu a kad je čuo kucanje na vratima. Dohvatio je svoj Luger i zatakao ga za ručnik na leđima. Nikoga nije očekivao i ništa nije htio prepustiti slučaju. Lagano je odškrinuo vrata držeći drugom rukom dršku pištolja. Na vratima je stajala Heide, ogrnuta u crnu, dugačku tuniku. Čim su se vrata počela lagano otvarati, odgurnula ih je nogom, zalupila iza sebe i bacila se na njega, strastveno ga ljubeći i gurajući prema krevetu.
"Budi sa mnom. Budi ovdje. Želim tebe."
Add comment
Comments