"Tvoj će svijet biti njezina kuća, tvoja budućnost njezina sadašnjost, tvoje usmjerenje njezin put. Sve tvoje bit će njezino a sve njezino bit će tvoje. I postati ćete savršeni par, savršen mehanizam, savršenstvo. Dvoje će postati Jedno. Muškarac je budućnost, cilj, usmjerenje, svijet. Žena je trenutak, put, energija, kuća."
Koračao je ulicama Beča od svog hotela prema palači Hofburg koja je bila i bliže nego li mu je izgledalo. Očito je vozač prošlu večer napravio nekoliko krugova po gradu kako bi se riješio eventualnih pratitelja. Danas, nije bilo potrebe za time, iako je i dalje imao pratnju. Visoki čovjek u crnom kaputu, pratio ga je od kada je izašao iz hotela. Jutros je ustao rano, kako bi odradio svoj jutarnji ritual smirivanja uma i izoštravanja čula. Heide je još spavala. Njezina zlatno plava kosa bila je prosuta po njezinom jastuku. Wolff se nasmiješio, pomakao joj uvojak sa lica i nježno poljubio u obraz. Ona je samo promrmljala nešto i nastavila spavati. Prošla noć je bila vatrena. Wolff je jutros, kao i nakon prvog puta kada je vodio ljubav sa njom u Berlinu, bio prepun energije. Osjećao se snažno, moćno i samouvjereno. Bio je siguran da je to izravna posljedica nečega što je Heide radila svo vrijeme dok su bili zajedno u vrtlogu seksualnih užitaka. I on je odradio svoj dio kako je tražila. Cijelo vrijeme imao je otvorene oči, intenzivno promatrao nju, sebe i njihovu okolinu i nije si dozvoljavao da ga išta preuzme i proguta. A ona je isto tako cijelo vrijeme promatrala njega. U njezinom se pogledu osjećala duboka prisutnost. Bila je svjesna svih svojih pokreta, svih njegovih pokreta i svega što se dešavalo u njoj i njemu. Cijelo je vrijeme imao osjećaj da su prožeti jedno drugim do točke gdje nije mogao točno odrediti da li su osjećaji koje osjeća njegovi ili njezini. Ili su zapravo bili zajednički.
Približavao se glavnom ulazu u palaču. Bilo je vrijeme da vidi da li je Otto bio uspješan u tome da njegov pratitelj neće moći ući u zdanje. Pokazao
je svoju propusnicu čuvarima i ušao u predvorje. Naslonio se na veliki stup i zapalio cigaretu i promatrao ulazna vrata tako da se izvana nije moglo vidjeti mjesto gdje je stajao. Ništa. Neki ljudi su ulazili kroz vrata ali su brzo odlazili svojim poslom prema hodnicima ili stepeništu. Ni na jednom od njih nije mogao primijetiti da ga je pogledao ili imao namjeru da pričeka pa da vidi kuda će se zaputiti. Ugasio je cigaretu u pepeljaru u kutu i polako se zaputio stepenicama na kat, prema Agelikinom uredu, ipak povremeno provjeravajući da li ga netko prati. Pokucao joj je na vrata i ušao. Marija je već bila ovdje.
"Uđi Wolfe", pozvala ga je.
"Kava?" upitala je Angelika.
"Ja, gern", odgovorio joj je i prihvatio ponuđenu šalicu mirisne crne tekućine.
"Dakle" započela je Marija, "vrijeme je da ti otkrijem neke nove činjenice."
Wolff je okrenuo naslon stolice prema sebi, sjeo i rukama obuhvatio naslon.
"Trebalo bi ti već biti jasno da mi stojimo iza tvojeg dolaska ovdje", rekla je.
Klimnuo je potvrdno. Imao je osjećaj da Marija i Vril stoje iza svega što mu se dešavalo od kad ju je upoznao, pa zašto bi ovo bila iznimka.
"Jedan od glavnih razloga zbog čega Fuhrer želi pripojiti Austriju, nalazi se upravo ovdje. U ovoj palači."
"Imperia Regalia? Longinovo Koplje?" upitao je.
"Da", odgovorila je kratko i nastavila: "Fuhrer jako dobro zna kolika važnost leži u tom artefaktu, SS i Thule također, Admiral Canaris, pogotovo. Mi znamo još više. Znamo točno zašto je taj artefakt iznimno važan a znamo i zašto je važno tko će ga točno predati Fuhreru i preuzeti zasluge za to. Neću sada ulaziti u detalje, jer oboje još niste spremni za to", pogledala je i Angeliku.
"Ali, vi ste naš tim za izvlačenje Koplja i očekujem da mi potpuno vjerujete i striktno ispunjavate moje naredbe. Klar?"
"Klar", odgovorili su u glas.
"Ti, Angelika znaš svoje tehnike i što je točno tvoj zadatak, ali sad je vrijeme da vidiš zašto je i on bitan. Muškarac je budućnost, cilj, usmjerenje, svijet. Žena je trenutak, put, energija, kuća. Wolffe, tvoj je zadatak, voditi, predviđati, promišljati, smirivati. Njezin je da djeluje, pomaže, osjeća, daje energiju. Ukoliko oboje budete fokusirani na svoje zadatke i prepustite onom drugom njegove, uspjet ćete. Ukoliko se budete miješali u tuđe područje ili pokušali zamijeniti neke od uloga, nećete. Tehnike i vježbe koje ste oboje dobili rade nepogrešivo u tom cilju. Nadam se da im ozbiljno i svakodnevno pristupate."
Potvrdno su klimnuli glavama.
" Ti, Wolfe ćeš se ovih dana kretati, promatrati i planirati, upotrijebit ćeš svoju kombinatoriku i sposobnost široke percepcije uz stalnu pažnju na sve što se događa oko tebe i u tebi. Ti, Angelika ćeš biti ovdje i direktno izvršavati sve što ti on kaže i imati artefakt stalno pod kontrolom. Ova zgrada je tvoja kuća u kojoj ćeš držati sva četiri zida, učiniti je čistom i spremnom te stalno održavati vatru na ognjištu. Kada dođe vrijeme Wolffe, ovo zdanje postati će tvoj svijet i dok artefakt ne bude siguran u našim rukama, za tebe neće biti drugog svijeta osim ovog. Tvoj će svijet biti njezina kuća, tvoja budućnost njezina sadašnjost, tvoje usmjerenje njezin put. Sve tvoje bit će njezino a sve njezino bit će tvoje. I postati ćete savršeni par, savršen mehanizam, savršenstvo. Dvoje će postati Jedno a Jedno će postati Sve i tada ćeš reći planini da se pomakne i ona će se pomaknuti. U zadnjim satima ove igre, bit ćete zajedno i trenutačno rješavati sve što će biti postavljeno pred vas i dalje vodeći računa tko je za što zadužen. Odbacit ćete svoje trenutačne uloge i otvoreno se vratiti u svoje stare, ti kapetan SS-a a ti agent Vril-a. Oružje i uniforme, te sve ostalo što vam je potrebno osigurati će vam Otto. Jasno?"
Iako mu se um pobunio protiv ovakve podijele zadataka i definicije kako bi trebali zajedno funkcionirati muškarac i žena, pogotovo tijekom špijunske operacije nije mogao pronaći nikakve zamjerke ili činjenice koje bi pokazivale suprotno. Čak, što više, dok je Marija opisivala kako trebaju funkcionirati u paru, kroz glavu su mu prolazile situacije u kojima je već bio i osjetio nešto slično. Heide se upravo tako ponašala za vrijeme dok su vodili ljubav, a od njega je tražila upravo to o čemu je pričala Marija. Da bude ovdje, smiren, prisutan, dok je ona djelovala, davala energiju. I onaj fantastičan jučerašnji ples sa Marijom. Ista stvar. Sve mu se više činilo da bi u kombinaciji sa sposobnom i obučenom ženom mogao bolje i učinkovitije izaći na kraj sa kompliciranom situacijom, nego sa grupom jurišnika SS-a.
"Na kraju misije bit ćete u naizgled bezizlaznoj situaciji", nastavila je i prijeteći je podigla obrvu.
"Teškoće koje dolaze upravo su proporcionalne vašoj snazi. Ništa vam se ne može dogoditi a što već ne pripada vašoj svijesti, a svime što pripada vašoj svijesti u stanju ste ovladati. Zapamtite to jako dobro."
Pažnju je vratio na Mariju. A što je sa njom? Kod nje u svakom trenutku može vidjeti oba segmenta, kao da ih objedinjuje u isti čas. I vodi i radi, i smiruje i daje energiju. Vidi u budućnost a usmjerena je isključivo na sadašnji trenutak. Svijet, kao da je njezina kuća. Pogledao ju je bolje, pokušavajući je snažnije osjetiti. Da, ona je upravo to. Djelatni centar oko kojeg se sve vrti i koji svemu daje energiju. Kao središte galaksije oko kojeg se okreću bezbrojni svjetovi i koje ih drži na okupu. Crno Sunce kroz koje u galaksiju ulazi sila, Vril i čini galaksiju živom. Stvari su postajale sve jasnije i jasnije, iako još uvijek nije znao na koji način da i sam postigne to isto. Ali bio je siguran. Želio je upravo to.
"Prošetajmo Wolffe", pozvala ga je.
Kao da je pročitala njegove misli. Popeli su se stepenicama do glavne čitaonice na koju se naslanjala velika terasa sa koje je pogled pucao prema centru grada.
"Pogledaj", rekla je.
"Pogledaj ovaj grad. Taj savršeni organizam. Pogledaj kako, naizgled sam od sebe funkcionira. Kako je to moguće?" upitala je.
"Nisam o tome razmišljao na taj način", odgovorio je pomalo zbunjen.
"Naravno da nisi", nasmijala se.
"A zašto i bi? Kad si ti ionako maleni kotačić koji pokreće jedan od mehanizama koji pokreću taj organizam", nastavila je kroz smijeh.
"Pogledaj grad. Zamisli cijelu Austriju, Europu, cijelu zemaljsku kuglu. Zamisli te milijune ljudi od kojih baš svatko ima svoje ideje, osjećaje, misli, svoje ideale, vjerovanja, načine ponašanja. I za koje vjeruju da su istinita. Neka su slična a neka različita. I sada, svi hodaju po istom vanjskom svijetu, po istoj pozornici ili kao figure po istoj tabli za igru, ali svatko od njih živi u drugačijem svijetu, igra drugačiju ulogu. Da li je neobično što ulazimo u novi rat?" upitala je i nastavila.
"A kad ti još kažem da postoje i kolektivne uloge, igre ili pozornice, koje okupljaju ljude sličnih osobnih stavova, a koji ih sami izgrađuju? Tako, svatko od nas živi u svom vlastitom svijetu, sanja svoj vlastiti san i kroz to živi dogovorenu stvarnost. Drugim riječima, stvarnost koju svatko od nas živi, mora biti istinita jer svi vjerujemo da je istinita. Promijeniš li vjerovanje, potvrdiš li tu promjenu i utisneš li ju duboko u svoj život, promijeniti ćeš stvarnost. Postoji i brži način. Trik. Pokušaj ga sam provaliti", nasmijala se.
"Kad to naučiš, bit ćeš sposoban nametnuti svoju volju situaciji i drugi će joj se morati prilagođavati. Ili ćeš ti voditi igru ili će to činiti netko drugi. Trećeg nema."
Zastala je na trenutak, sklopila je oči, duboko udahnula. Imao je osjećaj da se njezino prisustvo širi prostorom. Kao da je povlačila nešto veliko i moćno u sebe.
"Prvi problem, prva prepreka i stepenica veličine kineskog zida je...", zastala je, "... što ne vjerujemo da možemo promijeniti stvarnost. A zašto? Zato što smo prokleto pristali na takav dogovor i zato što vjerujemo da je to istina. I što sada?" nastavljala je kao u nekom transu.
"Možemo postati toga svjesni i odlučiti prekinuti to slijepo vjerovanje i provjeriti je li ono stvarno, istinito. Provjeriti!" podigla je glas.
"Provjeriti a ne potvrditi ili negirati ono što mislimo da je stvarno. Tada... " zastala je, okrenula se prema njemu i unijela mu se u lice.
"Pogledaj me, Wolff!"
Nijemo ju je promatrao. Njezine su oči postajale sve dublje i dublje. Plavetnilo je lagano tamnjelo. Znao je što slijedi i bio pripravan na to. Iz središta očiju pojavilo se To. Crnilo koje je usisavalo sve ostalo u sebe. Sve osim njegovog stabilnog promatranja. Crnilo je potpuno prekrilo njezine oči. Uskoro je sve počelo nestajati u toj crnini. Uskoro je sve počelo nestajati u toj crnini. Nebo je nestalo, Sunce bilo progutano, grad, palača, terasa, ona te naposljetku i on sam. U tom trenutku, negdje u dubini te crnine, pojavilo se lagano plavičasto svijetlo. Svijetlo koje je već prije vidio. Svijetlo koje je polako ispunjavalo crninu i u kojoj se počelo ocrtavati žensko lice.
"Tada", čuo je glas u pozadini.
"Tada možemo dobiti vodstvo. Vodstvo koje nam može pomoći da savladamo tu prvu prepreku".
Glas koji je čuo, nije bio Marijin već je pripadao ženskom licu koje ga je gledalo iz plavičastog svijetla. Gledalo ga širom otvorenih a potpuno crnih očiju.
Nije znao koliko je vremena prošlo. Osvrnuo se oko sebe. Bio je naslonjen na ogradu terase palače. Marija je stajala pored njega, pušila cigaretu i gledala zamišljeno dolje prema gradu.
"Uh", samo je promrmljao i duboko udahnuo, posegnuo za svojom tabakerom i zapalio.
Ona se polagano okrenula prema njemu.
"Kako se osjećaš?" upitala ga je.
"Umorno, iscrpljeno, ali i smireno, stabilno" odgovorio je.
Energija, snaga, euforija i vitalnost, koju je ponio sa sobom iz hotela, nakon burne noći provedene sa Heide, kao da su bile spuštene dublje u njega, u njegove temelje i bile su puno mirnije, čvršće i stabilnije.
"Dobro. To je dobro", zadovoljno je klimnula glavom.
"Sve se odvija po planu. Moramo biti stabilni i fokusirani, kako bi se tako i nastavilo", nastavila je pomalo neodređeno.
"Slušaj me pažljivo. Želim da se sada vratiš u svoju hotelsku sobu. Dobro se otuširaj i očisti tijelo. Zatim sjedni i dobro očisti svoj um. Poslije toga odspavaj par sati i ponovi postupak. Bez odjeće, bez izlaska, bez hrane, bez cigareta, bez kontakata sa bilo kime. Bez pitanja, bez razmišljanja i bez analiziranja. Samo voda i čišćenje. Moraš se očistiti od svega. Želim da budeš kao stranica praznog papira. U neko doba večeri, Heide će doći po tebe. Ali ne čekaj ju. Samo radi ovo što sam ti rekla. Ukoliko to odradiš kako treba nećeš ju ni primijetiti prije nego što te dotakne i kaže ti što dalje da učiniš. Jasno?"
Iako mu je um odmah preplavila bujica pitanja, samo ih je pustio da prođu kroz njega. Samo je trepnuo očima u znak potvrde.
"Dobro", odgovorila je ona zadovoljna onim što vidi.
"Sretno!" dodala je i utisnula vlažan poljubac u njegove usne.
Osjetio je lagan dodir po ramenu i polako je otvorio oči. Ispred njega je stajala Heide u dugačkom crnom ogrtaču sa kapuljačom.
"Obuci ovo na sebe", rekla mu je.
Ustao je polagano i obukao ogrtač koji mu je dala. Sve što je izvana ulazilo u njega i sve što se unutar njega dešavalo samo je propuštao da prođe. Ugledao, prepoznao i samo propustio. Osjetio je ponos i zadovoljstvo. Ugledao, prepoznao i pustio da prođe.
"Prati me", kratko mu je rekla.
Tako odjeveni izaći ćemo na hodnik hotela, pomislio je. Ugledao, prepoznao i pustio da prođe. Izašli su na hodnik. Bilo je očito doba večere jer je bilo dosta ljudi po hodnicima, koji su se spuštali prema restoranu u prizemlju ili već vraćali prema svojim sobama. Osjetio je nelagodu i strah od njihove reakcije na dvoje ljudi u crnim ogrtačima sa kapuljačama. Pogled na Heide, koja je sigurnim koracima grabila naprijed, pomogao mu je da odbaci i te osjećaje.
Ljudi oko njih kao da ih uopće nisu primjećivali dok su prolazili. Dobro se pripremio. Bio je dio Vrilove operacije i svačega se dosada nagledao, tako da je dao sebi u zadatak da ništa, ali ništa, što će vidjeti, ne smije u njemu izazvati reakciju sa kojom bi se povezao. Sve će samo propustiti kroz sebe. Čak i samu ideju da će sve propustiti kroz sebe. Uskoro su se zaustavili pred vratima na kraju hodnika na posljednjem katu hotela. Heide se okrenula i pogledala ga, kao da ga proučava. Njezine su oči bile prazne. U njima Wolff nije mogao primijetiti baš ništa, pa čak ni sićušnu mrvicu prepoznavanja. Baš ništa, kao da ga gleda potpuno nepoznata osoba. Ili nešto drugo. Bila je smrtno ozbiljna i očigledno usredotočena isključivo na svoju ulogu.
Ušli su u sobu, koja je bila u polumraku. Po uglovima sobe bile su upaljene svijeće. Po stolovima su bile statue nekih božanstava u ženskom obliku ili takvo što. Osjećao je mirise koje nije znao imenovati ali ih se sjećao iz apartmana hotela Adlon u Berlinu. Ovo su, očigledno, prostorije koje je Vril koristio kao svoje sjedište za vrijeme boravka u Beču. Jedino mjesto u prostoriji koje je bilo jasno vidljivo bila je stolica u sredini sobe. Sjenila svjetiljki po zidovima i na stropu bila su tako prerađena i složena da su bacala snopove svijetla na točno to mjesto.
"Sjedi", naredila mu je Heide kratko.
Učinio je kako mu je rekla. Sjeo je i umirio se. Perifernim je pogledom pokušavao promotriti prostoriju ali mu to nije polazilo za rukom. Zbog osvjetljenja koje je bilo usmjereno prema njemu, ostatak sobe bio je uglavnom u mraku. Nastupila je neugodna tišina. Zatvorio je oči i sredotočio se na sebe. Trebalo je smiriti um koji je počeo jače percipirati misli i pristajati na njih a što nije bilo dobro. I tijelo mu se bunilo, adrenalin je kolao njegovim venama i počeo je osjećati strah i nelagodu. Kako je naučio, brzo ih je primijetio, pogledao i pustio da prođu kroz njega. Malo pomalo, um se počeo smirivati a i tijelo mu se počelo opuštati iako je jasno osjećao da ga netko intenzivno promatra, procjenjuje i testira. Mogao je osjetiti nešto tuđe u sebi, nešto što kao da je putovalo njegovim živcima, kostima i krvotokom, ulazilo u njegove mišiće. Poput čopora vukova koji traže plijen. Gotovo da je u mislima čuo dahtanje, njuškanje i tiho režanje. Odbacio je i tu asocijaciju i te osjećaje u tijelu. Vrijeme je sporo prolazilo.
"Tko si ti?" ženski je glas prerezao napetu tišinu.
"Ime, prezime, čin i zadatak koji imaš!"
Nije prepoznao glas i um mu se odmah pobunio, ali je njegovo povjerenje koje je izgradio prema Mariji, Heide i ostalim vrilovkama koje je upoznao, pobijedilo nepovjerenje koje se pojavilo.
"Wolf Schepke, Hauptsturmfuhrer SS-a. Osiguranje artefakata iz riznice Hofburg", polako je odgovorio.
"Koliko nas ima u prostoriji?" bilo je sljedeće pitanje koje ga je iznenadilo.
Kako da to zna? Kakvo je to pitanje? Ah... da. Brzo se pokušao proširiti prostorom i osjetiti ljude unutar njega. Kao da je udario u zid koji je postojao između njega i ostalih. Pokušao je ponovno. Ništa. Kao da mu je netko ili nešto ograničilo percepciju samo na uzak prostor oko njega. Kao da je bio u nevidljivom kavezu koji je ga je ograničavao da osjeti išta izvan njega. Ipak, u njegovoj se glavi odnekuda pojavio slabašni glas.
"Šestero", odgovorio je, poslušavši ga.
Uslijedila je duža stanka, koju je ponovno iskoristio da se smiri.
"Jesi li spreman žrtvovati svoj život za zadatak koji ti je povjeren?" nastavila ga je ispitivati žena.
"Jesam", odgovorio je.
"I ne bojiš se toga?"
"Ne", odgovorio je.
"Da li se bojiš sada, u ovom trenutku?" glasilo je sljedeće pitanje.
"Ne. Ne bojim se".
"Jesi li si siguran?" pitala je.
Napravio je stanku i kao da sam sebe uvjerava u to, odgovorio.
"Da. Siguran sam. NE bojim se" ponovio je glasnije.
"Možda", rekla je žena i nakon kraće stanke zlobno nastavila.
"Možda se ne bojiš ali uskoro hoćeš. Uskoro ćeš se bojati!"
Osjetio je prijetnju u njezinom glasu i strah koji se počeo javljati kao sama reakcija na to.
"Ispričaj nam što se dogodilo dok si u rukama držao Koplje Sudbine. Što si vidio?" prepoznao je konačno Marijin glas i to mu je pomoglo da se trenutačno zgrabi komadić mirnoće.
"Imao sam viziju, priviđenje ili samo igru uma" počeo je.
"Bez objašnjavanja i filozofiranja!" prekinula ga je glasno.
"Pitanje je bilo što si vidio!" zarežala je.
"Vidio sam plavo svijetlo i žensko lice, bez očiju... Zapravo crnih očiju".
"Što je to bilo?" upitala je smirenijim glasom.
"Ne znam", odgovorio je.
"Što misliš?" nastavila je.
"Priviđenje, vizija, fantazija, ne znam", odgovorio je zbunjeno.
"Da li si i prije ili poslije vidio nešto slično?" upitao je novi, ponovno nepoznati ženski glas, nakon stanke koja je potrajala nekoliko minuta, a koje su mu se činile kao vječnost.
"Da", odgovorio je.
"Kada i gdje?" nastavila je.
"Danas. Na terasi. U očima Frau Oršić".
Učinilo mu se da je ovaj odgovor bio neočekivan i kao da je izazvao komešanje u dijelu sobe gdje su sjedile iako to nije mogao vidjeti. Ponovno je nastupila ona neugodna tišina.
"Daješ li nam namjerno lažne odgovore", upitao je novi ženski glas. Glas je zvučao poznato, ali s obzirom na situaciju i napetost u njemu, nije ga ni pokušao točno prepoznati.
"Ne", odgovorio je, ponovno osjetivši zbunjenost.
"Znači, slučajno nam daješ lažne odgovore?" zapitala je a u glasu se mogao razaznati podsmijeh.
"Ne", odgovorio je, "ne dajem lažne odgovore".
Osjetio je navalu bijesa koji je počeo kuljati negdje iz njegovog trbuha.
"Znači", nastavila je, "lažljivac si i kukavica, pfff" frknula je, podrugljivo.
Njegovi ljutnja i bijes pojačavali su se unutar njega i postajalo mu je sve veći problem da ih kontrolira. Prsti su mu se poput čavala zabijali u drške stolice, a jedna kaplja znoja spustila se niz njegovo lice. Morao se smiriti, pomislio je.
"Oh, da", zadovoljno je rekao isti ženski glas.
"Osjećam taj bijes koji te preuzima" nastavila je.
"Prepusti mu se", izazivala ga je.
"Učinit će te prividno snažnim i moćnim, a onda će te u jednom trenutku pustiti da padneš u ralje straha. Kukavice trebaju bijes jer nemaju hrabrosti da se suoče sa samim sobom u situaciji u kojoj se nalaze".
Boreći se sa bijesom u sebi, primijetio je da se uz njega javlja i strah koji ga je dodatno pojačavao. Osjećao je kao da je unutar njega probuđena velika, opasna a ipak uplašena zvijer. Njegov je um i njegovo tijelo bili su poput kaveza u čije je rešetke zvijer udarala u pokušaju da izađe iz njega. Čuo je kako jedna od žena ustaje sa stolice i vidio ju kako mu se približava sa svijećom u ruci. Plamen svijeće samo ju je djelomično osvjetljavao i izdvajao iz polumraka iz kojeg se pojavila.
"Misliš li da si među prijateljima? Misliš li da si siguran?" nastavila je polagano koračajući prema njemu.
"Ne", procijedio je, "ne mislim".
Strah je postajao sve jači. Žena mu se potpuno približila i ušla u osvijetljeni dio oko njega. Imala je crni dugački ogrtač sa kapuljačom koja je potpuno prekrivala njezino lice. Polagano je odložila svijeću na stolić pored njega i posegnula rukom negdje ispod ogrtača. U trenutku je izvukla dugački bodež i stavila mu ga pod grlo. Mogao je osjetiti hladnoću sječiva koje je bilo oštro poput britve. Odmah je osjetio bol kad mu je sječivo zarezalo kožu na vratu.
"Konačno iskren odgovor, ti izdajnička kukavice", povikala je žena i drugom rukom strgnula kapuljaču sa svoje glave. Odmah ju je prepoznao.
"Nisi među prijateljima i nisi siguran. Možeš umrijeti ove sekunde" izderala se na njega žena koju je posljednji puta vidio u kupeu vlaka kojim je putovao prema Beču.
Ili? Ne. Njezine oči vidio je kako ga promatraju iza maske na maskenbalu. Ona je bila treća žena. Kako ih tada nije prepoznao? Kako to da je i ona ovdje, upitao se, jasno se sjećajući neprijateljstva i podrugljivosti kojim ga je obasipala tamo u vlaku. Strah i nesigurnost bili su sve jači i jači. Zadnjim ostacima smirenosti koju je još imao u sebi, uspio je zaustaviti tijelo koje je već krenulo da se obrani ili pobjegne.
"Što je, kapetane SS-a?" upitala ga je podrugljivo.
"Želiš li pobjeći? Ili se želiš boriti?" nastavila je.
"Ili ti je možda sada žao što nisi prihvatio našu ponudu da promijeniš stranu?"
Nemoguće, pomislio je. Admiral Canaris i njegova ponuda? Ovdje. U Vrilu? Naša ponuda? Kako? Lavina pitanja pokrenula je lančanu reakciju u njegovom umu. Misli, asocijacije, pretpostavke, ideje, nova pitanja, pokušaji odgovora, sve se to koturalo iz njegove glave prema trbuhu. A odatle, kao vulkan crne ljepljive mase kuljao je strah, bijes, ljutnja i tko zna što sve ne. Dvije su se lavine sudarile negdje u području njegovih grudi. Gledao je kako se cijeli sistem oko njega počinje raspadati kao kula od karata. A ipak, on je i dalje stajao usred tog urušavanja grčevito se držeći upravo za taj dio. Dio koji je promatrao urušavanje i nekako ipak ostao izvan toga.
"Gudrun!" povikala je druga žena.
"Dosta! Dovoljno je!"
Još nekoliko sekundi gledala ga je direktno u oči i nastavila pritiskati nož dok ga konačno nije odmaknula i uputila mu još jedan prezriv pogled.
"Idiot", procijedila je, okrenula se i vratila se na svoje mjesto dok je on prikupljao dijelove sebe koji su mu još ostali pokušavajući se sabrati.
"Dakle?" upitala je Marija.
"Što kažete? Možemo li kapetana smatrati sposobnim da doprinese našem cilju?"
Prošlo je nekoliko dugačkih minuta bez odgovora.
"Traute?" obratila se prvoj ženi.
"Čini mi se da može obaviti zadatak u riznici. To da."
Ipak u odgovoru se mogla naslutiti sumnja.
"Što se druge stvari tiče, čini se preslab i ne bih htjela riskirati."
"Znaš da nemamo ništa bolje?" upitala je Marija.
"Znam. Ipak, moj je odgovor, ne! Rizik je prevelik a mislim da same možemo odraditi dovoljno."
"Heide?" nastavila je Marija.
"Moram li napomenuti da se trebaš odvojiti od sviđanja koje imaš prema kapetanu?"
"Ne, ne moraš", jasno joj je odvratila Heide.
"Da za koplje. Uspjet će."
Zastala je.
"Ritual?" upitala je Marija.
"Da i za to. Rizik je velik ali i mogući je dobitak velik. Mislim da je sposoban za to. Voljna sam riskirati", odgovorila je jasno i uvjereno.
"Što se mene tiče", nastavila je Marija, "složit ću se sa Heide. Da i da", kratko je dodala.
"Sigrun?" upitala je sljedeću.
"Nije me impresionirao. Ipak, s obzirom da će raditi sa Angelikom i pod našom zaštitom, mislim da će uspješno odraditi zadatak u Riznici", zastala je kao da se još dvoumi.
"Ritual? Ne. Znaš kako je završio zadnji na kojem smo imali neiniciranog muškarca koji nije pod vodstvom i zaštitom naših prijatelja," zabrinuto je dodala.
"Očito je da je imao kontakt sa njima. Slažeš li se?" upitala je Marija.
"Možda. Iako nisam sigurna. Osim toga kontakt je jedno a spajanje nešto sasvim drugo. Uostalom, što oni kažu na sve ovo?" upitala je.
"Ništa. Ostavljaju nama da odlučimo", odgovorila joj je Marija.
"Ne", zaključila je Sigrun.
Wolff je sve ovo samo slušao i nije mu bilo jasno o čemu govore. Jedino za što je znao bio je zadatak sa Angelikom ali sada izgleda da postoji mogućnost da sudjeluje u još nečem. Dijelom je želio to ali je osjećao i strah od nečega što mu je bilo potpuno nepoznato. I tko su "prijatelji" pitao
se. U svakom slučaju, pomislio je, ostala je samo Gudrun a ona mu sigurno nije sklona. Pa ipak, zaustavio je svoje misli, možda bi mogao upotrijebiti trik sa nametanjem situacije? Na samu pomisao da bi on mogao nametnuti volju ovim ženama u ovom trenutku, nije mogao ništa drugo nego se grohotom nasmijati sam sebi. Ipak, misao ga je i dalje draškala.
"Vidiš li tu aroganciju Marija?" upitala je Gudrun, koja kao da je bila u njegovoj glavi i čitala svaku njegovu misao.
"Vidiš li ti tu hrabrost i vjeru u sebe, Gudrun?" odvratila je ova.
"Vidim samo idiota", podrugljivo će Gudrun, "da i da", kratko je dodala.
"Završimo sa time već jednom. On jest idiot, ali mi nismo i mislim da ćemo uspjeti", nasmijala se.
"U redu, moje dame, znate što vam je činiti. Još je duga noć pred nama" rekla je Marija.
Add comment
Comments