"Sve je u redu. Samo me vidi ... Aldebaran", nastavljao je glas. Uživao je u pogledu i osjećaju koji je imao. Osjećaju mira, sigurnosti, samopouzdanja. Osjećao se velik. Velik kao Univerzum koji se prostirao pred njegovim očima. Svakim njegovim udahom imao je osjećaj da je sve veći, kao da je udisao prostor koji je promatrao a koji je bio beskrajan. I to sve je bio on.
U sobi je nastalo komešanje. Jedna od njih upalila je svijetla. Soba je sada bila potpuno osvijetljena. Wolff se polako osvrnuo oko sebe. Žene su već bile ustale i svaka je krenula svojim poslom. Izgledale su kao dobro uigran tim.
"Wolff", pozvala ga je Marija, "dođi!"
Polako je ustao i krenuo za njom prema vratima koja su vodila u drugu prostoriju apartmana. Ušli su i ona je polako zatvorila vrata.
"Sjedni", pokazala mu je prema velikom krevetu koji je bio u središtu sobe.
"I dalje moraš raditi sve kao i do sada, bez razgovora, bez razmišljanja i analiziranja. Samo slušaj i zadrži svoje stanje. Pokušaj ga dodatno produbiti i stabilizirati", nastavila je.
"Nemamo vremena za previše dodatnog objašnjavanja, a uostalom i ne želim ti otkrivati detalje onoga što slijedi, a kako ne bi dala materijala tvom umu za fantaziranje i filozofiranje", rekla je gledajući ga u oči.
"Sjedit ćemo svi zajedno u sobi neko vrijeme. U krugu čiji ćemo centar biti ti i ja. Gledati ćeš me direktno u oči i isključivo u oči. Tvoje je da budeš smiren, priseban, da promatraš i da se odvajaš od svega što vidiš. Događati će se stvari koje tvoj um još uvijek ne može prihvatiti, ali želim da mi vjeruješ. Da mi potpuno i bez ostatka vjeruješ. Ja ću te štititi od svega. Jedino te ne mogu zaštititi od tebe samog. Moraš izbaciti sve iz sebe za što ti se um, srce ili tijelo želi zakačiti. To ne smiješ dozvoliti. I to je jedino važno. Kad te budem gledala u oči u njima moram vidjeti tebe. Moram vidjeti mir, stabilnost. Moram vidjeti muškarca na kojeg se mogu osloniti. Možeš li to?" upitala je.
Samo je klimnuo glavom. Osjećao je nešto umora ali je navala adrenalina u njegov sistem budila sve stanice njegovog tijela i obnavljala ih.
"U redu." napravila je stanku.
"Kreni sa svojom praksom, početi ćeš sa čišćenjem tijela pod tušem. Onog trenutka kad ja izađem iz ove sobe, sve što će se dalje događati dio je rituala koji ćemo napraviti i koji će nam pomoći da uspješno izvršimo svoje zadatke i iz svega ovog izađemo kao pobjednici".
Ponovno je samo klimnuo, duboko udahnuo i krenuo put kupaonice.
Ušao je pod tuš i pustio topli mlaz da se preljeva preko njegove glave i cijelog njegovog tijela. Trudio se biti svjestan svakog mlaza, svake kapljice vode, svake stanice svog tijela i svake reakcije na utiske koje je primao dok mi se voda slijevala po koži. Iznenada, vrata kupaonice su se otvorila a on to nije čuo. Ali je osjetio. Dvije su žene polagano ušle u kupaonicu. Osjetio je njihovo prisustvo i brzo se odvojio od iznenađenja koje je uzrokovalo njihov ulazak i sama činjenicom da ih je osjećao. Ostao je i dalje licem okrenut prema zidu tuš kabine, ruku naslonjenih na pločice. Uskoro je osjetio ženske ruke na sebi. Prvo jednu, pa dvije, pa tri, pa četiri. Nježno su ga milovale i sapunale pjenu na njegova leđa, vrat, stražnjicu i noge. Njihov dodir bio je fantastičan. Svaka stanica njegovog tijela reagirala je u ugodi i užitku te se ubrzano opuštala. Sa druge strane, iz područja njegovih prepona tijelom mu se počelo razlijevati seksualno uzbuđenje. Samo ga je promatrao i nije dopuštao da ga preuzme. Jedna od žena privila se uz njega. Na svojim leđima osjetio je njezine grudi. Obuhvatila ga je rukama i počela ga milovati po vratu, remenima, prsima. I druga se privila uz njega i usnama ga počela ljubiti po rameni i po vratu. Približila se njegovom uhu i šapnula mu:
"Budi tu. Ostani sa nama. Trebamo tebe."
Iako je šaptala, Wolff joj je prepoznao glas. Bila je to Gudrun i to ga je iznenadilo. Žena sa druge strane također ga je počela ljubiti i šaputati iste riječi. To je bila Heide i to mu je pomoglo da se brže odvoji od iznenađenja i seksualne želje koje je osjećao. Sjećao se trenutaka dok su on i Heide vodili ljubav i ova situacija mu nije bila potpuno nepoznata. Zahtijevale su od njega da zadrži svoje stanje i da se ne izgubi u osjećaju užitka i uzbuđenosti. Trebale su njegovu usredotočenost, mirnoću, svijest, stabilnost. Baš ono što je tražila i Marija za ceremoniju koja je slijedila. Ovo je očito bio test i priprema za ono što slijedi i nikako nije želio da poklekne i iznevjeri ih. Ni njih ni sebe. Duboko je udahnuo i kao da je svježim kisikom dodatno pojačao svoju odluku da ostane stabilan i samo promatra što se događa. A njih dvije su nastavljale sa svojom igrom ruku, usana, nogu, grudi i isprepletale se sa njime, ljubeći njega i ljubeći se međusobno.
Čim bi se on više trudio smiriti i čim dublje bi ulazio u stanje promatranja i odvajanja, time se pojačavalo njihovo uzbuđenje, strast i energija. Kao da su se hranile njegovom mirnoćom i stabilnošću. Njihovi pokreti su postajali energičniji, skladniji, nježniji i usklađeniji. Zbog toga je i njegova je uzbuđenost također rasla, ali je na neki način bila transformirana u još snažniju prisutnost, stabilnost, mirnoću i usredotočenost. Situacija u kojoj se našao i ove dvije žene koje su jako dobro znale što rade te njegova vjera u Marijine savijete i vlastite mogućnosti, jasno su mu pokazivale kako sve to funkcionira. Energija koju su davale dvije vatrene žene i njegova ledena stabilnost i mirnoća, njegova prisutnost mešusobno su se nadopunjavale i pojačavale. Poljupci dvaju parova vrelih ženskih usana spuštali su se sve niže i niže po njegovom tijelu. Duboko je udahnuo kada je osjetio da ga je jedna od njih uzela u svoja usta i snažno ga usisala u sebe. Tijelo mu se počelo tresti, a um mu se mračio od siline uzbuđenja i užitka. Heide je ustala i pogledala ga direktno u oči.
"Ostani ovdje" šapnula je, poljubila u usta i dalje ga gledajući u oči dok ga je Gudrun doslovno gutala.
"Što god da se desi, ostani ovdje. Trebamo tebe", ponovila je Heide i poljupcima se ponovno spustila do Gudrun da joj se pridruži.
To je trajalo neko vrijeme, a njih su se dvije izmjenjivale i sa vremena na vrijeme ustajale i svojim pogledima i šaputanjem pomagale mu da održi prisebnost i ne izgubi se u strasti koja se kontinuirano pojačavala. Osjećao se kao da usisavaju svu njegovu energiju i stanje u sebe, pojačavaju je i vraćaju mu ih kroz poglede, dodire i poljupce. Nisu dozvoljavale da doživi orgazam, već su prekidale i ponovno započinjale svaki puta kada mu je bio blizu. Nakon dužeg vremena povukle su ga van iz kabine i svi su se, nježno, međusobno obrisali ručnicima. U sobi, Wolff je morao sjesti na krevet. Heide mu je prišla sa leđa, sjela iza njega i obuhvatila ga rukama i nogama sa stražnje strane, dok mu je Gudrun sjela u krilo i na isti način obuhvatila ih oboje. Tako isprepleteni radili su svatko svoju tehniku smirivanja i pripremali se za finalni dio obreda. Prošao je dosta vremena prije negoli su se vrata od sobe otvorila i žene su pozvane da iziđu dok je Wolffu rečeno da i dalje ostane sjediti, potpuno gol i čeka. Uskoro je i on pozvan.
Prostorija je bila prazna i osvijetljena svjetlom svijeća koje su bile poredane u krug. Samo je jedna od žena u ogrtaču sa kapuljačom preko glave, pokretom ruke pokazala Wolffu da sjedne u centar kruga. Bilo mu je udaralo dok je sjedao ali je iznutra bio miran i čekao da vidi što će se sljedeće dogoditi. U sobu su uskoro, jedna po jedna, počele ulaziti žene potpuno prekrivene ogrtačima i kapuljačama i počele zauzimati mjesta u krugu oko njega. Zadnja je ušla u krug i stala ispred Wolffa koji je i dalje sjedio i trudio se da drži pogled usmjeren u točku ispred sebe. Žena ispred njega, lagano se uvijala u nekom svom unutrašnjem ritmu sve dok u jednom trenutku, naglim pokretom nije ispustila ogrtač da spadne sa nje. Polako i graciozno počela se spuštati da sjedne pred njega. Dok se tako spuštala, Wolff je mogao pratiti svaki dio njena tijela. Njezino uredno obrijano međunožje, sa malim trokutom iznad njega, njezine bokove i skladan trbuh, njezine bujne grudi i medaljon Vrila koji se ljuljao između njih, njezina ramena, vrat, bradu, usne i naposljetku, njezine nebesko plave oči.
U Marijinim očima tako se često utapao i u tom je trenutku osjećao privrženost, povjerenje i sigurnost, dok je ona sjela preko puta njega i pogledala ga u oči. U njezinom pogledu osjećalo se prisustvo, stabilnost, mirnoća, potpuna jasnoća i sigurnost u ono što radi. To mu je pomoglo. Kao da mu je na pladnju nudila sve to da uzme za sebe. I prihvatio je. Gledao je u dubinu njezinih očiju i počeo osjećati kao da se spajaju, kao da postaju jedno, a pri tome je osjetio i ostale žene koje su sjedile oko njih. I one su se počele spajati sa njima i ubrzo ga je preplavio osjećaj zajedništva, proširenja, sigurnosti i zajedničke snage. Osjećao je toplinu kako mu struji tijelom i lagano drhtanje mišića. Kao da je nešto ulazilo u njega i rastapalo ga u sebi. Marija ga je netremice promatrala, ali je imao osjećaj da uopće ne gleda njega, već nešto što je bilo unutar ili iza njega. Vanjsko svijetlo svijeća počelo se gasiti. Nije mogao vidjeti da li su se svijeće stvarno ugasile ili je njegova usredotočenost na Mariju i ono što je bilo iza njezinih očiju samo stvaralo takav osjećaj. Tijelo je sve slabije osjećao, kao da je polako skliznulo sa njega i ostalo ležati na podu, kao kakva odjeća koju bi svukao. U grudima mu je snažno grijalo, ali se i taj osjećaj polako počeo gubiti. Um mu se smirio i kao da je bio isključen za sve osim za oštar osjećaj promatranja. Marijine su oči počele tamniti i uskoro se u njima pojavila ona crnina, ništavilo i beskraj. Tako strašan, a u isti čas, tako poznat i privlačan. I taj je beskraj u sebe usisavao sve što je bilo ispred njega. Sve njegove misli, osjećaje i ono malo tjelesnog osjećaja koji mu je ostao. Usisavao i pri tome u njemu tražio isto to. Isto takvo crnilo, ništavilo i beskraj. Osjetio je, iako mu nije bilo jasno točno sa čime, kako se nešto lagano spušta od plafona sobe prema njima i uskoro se u crnini, koja je već bila progutala gotovo sve, pojavila lagana plavičasta svijetlost. Prvo kao točka koja se polako počela širiti i uskoro ispunila cijelo njezino oko, da bi se nastavilo širiti preko obraza. Njezini očni kapci polako su se počeli zatvarati dok je Wolff i dalje nastavio gledati u nju, boreći se da se odvoji od iznenađenja i straha koji su se počeli pojavljivati. Svaki puta kad bi ih osjetio, prizivao bi osjećaj povjerenja, privrženosti i povezanosti koje je pomisao na Mariju izazivao i jačao. Osjetio je vlastite kapke kako se zatvaraju i pokušao ih je spriječiti.
"Pusti. Prepusti se", rekao mu je glas koji je dolazio negdje iz Marijinog smjera ali nije bio njezin.
Ili barem nije bio potpuno njezin. Kao da je bio mješavina Marijina glas i glasa neke druge žene.
Zatvorio je oči na trenutak. U trenutku kad ih je otvorio, tijelo mu je ustuknulo, zatreslo se od mješavine straha i uzbuđenja, povjerenja i nevjerice. Kapci su mu se sami od sebe zatvorili.
"Prepusti se. Vidi me", nježno mu je govorio glas.
Kao da ga je hrabrio. Polako je počeo ponovno otvarati oči. Marijino je lice bilo podijeljeno. Desna je strana bila ona koju je poznao, ali lijeva?
Cijela lijeva strana njena lica bila je plavičaste boje i lagano je svijetlila. Lijevo oko bilo joj je potpuno crno. Lijeva strana glave nije imala kose dok se sa desne njezina plava kosa, kao i inače, poput vodopada slijevala uz njezino lice. Na mjestu gdje je trebalo biti lijevo uho, nije bilo ničega.
"Ne boj se. Vidi me", zazivao ga je glas. I on je gledao to što je bilo ispred njega. Kao da se radilo o dva različita lica a opet je bilo jedno, skladno, nježnih prijelaza iz onog što je poznao kao ljudsko i ovog drugog koje nije znao što je.
Bacio je brz unutarnji pogled prema sebi. Da li u njegovim očima Marija i to drugo vidi ono što treba vidjeti? Da li vidi muškarca na koga se može osloniti ili preplašena dječaka? Nije ju htio iznevjeriti, ni nju, ni jednu od ovih žena, koje su zbog nekog, njemu nepoznatog razloga trebale njega. I on je želio biti tu za njih. Pod bilo koju cijenu i bez obzira što se pred njim ili sa njim dešavalo. Iz toga je izvukao dodatnu snagu i spustio je u stanje koje se trudio održati. Lice ispred njega i dalje ga je promatralo kao da ga ispituje. Kao da traži točku preko koje će se spojiti sa njime. Kada je to osjetio, iako nije znao ni kako ni što, Wolff je unutar sebe jednostavno ponudio sebe tome. Ponudio i otvorio se, predao se tome da radi sa njim što hoće. Crno se oko, proširilo i počelo ga ponovno usisavati u sebe. Sva njegova sigurnost, stabilnost, mirnoća, prisutnost, kao da se odjednom počelo kretati od njega prema crnilu. Još jedan udah i cjelokupna njegova svijest poletjela je prema naprijed. Prema Mariji i onom sa čime je dijelila postojanje. Jedino što mu je još ostalo je promatranje, jer je i dalje vidio što se događa. U sljedećem trenutku i toga je nestalo i zavladao je potpuni mrak i tišina. Ništa nije vidio, ništa nije čuo i ništa nije osjećao. Jedino što je osjećao je da se neka sila spušta odozgo i slijeva svuda oko njega i u njega. Iako njega u tom trenutku uopće nije ni bilo.
"Wolff!" začuo je glas.
"Probudi se", zvalo ga je nešto.
Otvorio je oči. Bio je u svojoj hotelskoj sobi. Vani je već sunce izašlo i pod prozorom je čuo zvukove velegrada koji je vibrirao u svojoj svakodnevnoj užurbanosti. Automobili, tramvaji, bicikli, motocikli i pješaci kretali su se ulicama. Izašao je na balkon. Hladan proljetni zrak osvježio mu je um. Duboko ga je udahnuo i zadržao nekoliko trenutaka u sebi. Sat na obližnjem zvoniku crkve udarao je 10.30. K vragu, kasno je pomislio je i osjetio kako mu se tijelo i mozak ubrzavaju. Nije si mogao priuštiti da spava tako dugo u dan a usred misije koju je imao. Brzo se obukao i spustio u predvorje hotela. Iako se nije mogao točno vidjeti, u zraku je osjećao povećanu napetost. Ubrzanim korakom zaputio se u hotelsku kavanu, sjeo, mahnuo konobaru da mu donese kavu i dohvatio novine. Sa dosta straha i zebnje provjerio je datum na vrhu stranice. Sutra igra kreće. Propagandna mašinerija ministra Goebelsa već je neko vrijeme kontrolirala većinu službenih glasila u Austriji pa je Wolff sa velikom sigurnošću i iz novina mogao doznati što se, kada i kako sprema. Za sutra je predviđen sastanak Austrijskog kancelara sa Seys-Inquartom, tobože radi usklađivanja stajališta i zajedničkog napora u prevladavanju krize. U stvarnosti dobit će posljednji ultimatum, sa rokom od 24 sata u kojem periodu mora dati ostavku. U protivnom, njemačka vojska koja je već danima u stanju pune pripravnosti, upasti će u zemlju i silom nametnuti Hitlerovu volju. Zapalio je cigaretu i počeo razmišljati što da danas učini a kako bi bio što spremniji za sutrašnje događaje. Iz
razmišljanja ga je prenuo konobar.
"Herr Sterlitz? Imate telefonski poziv na recepciji, slijedite me molim".
Brzim korakom se uputio prema recepciji.
"Sterlitz" kratko je rekao recepcionaru.
"Kabina 1, molim", odgovorio mu je ovaj.
Ušao je u usku kabinu na čijem je zidu bio telefon. Podigao je slušalicu.
"Sterlitz. Skakač" kratko je rekao.
"Otto, Šah." čulo se sa druge strane.
"Imamo potencijalnu situaciju. Sastanimo se odmah kod Angelike u palači."
"Javohl", potvrdio je i spustio slušalicu.
Nasmiješio se. Bilo je dovoljno da krene sa razmišljanjem što i kako dalje a situacija mu je odmah ponudila odgovor. Brzim je koracima izašao iz hotela i zaputio se prema palači, potpuno svjestan muškarca koji ga je pratio. Kroz neko vrijeme sjedio je zajedno sa Ottom i Angelikom u njezinom uredu.
"Dakle. Situacija se dodatno zakomplicirala", počeo je Otto.
"Jučer navečer u Beč je stigla skupina britanskih novinara, koji bi navodno trebali izvještavati o referendumu i političkoj krizi. Naši kontakti u Londonu dojavili su nam da se zapravo radi o skupini agenata sa nepoznatim zadatkom. Sve su naše ispostave obaviještene o ovom i stavljene u stanje maksimalne pripravnosti. Tako će biti i sa vama ovdje. Noćas ostajete ovdje i pazite da nitko ne pristupi artefaktima. Daljnje upute i naredbe dobit ćete telefonom. Isključivo od mene. Uniforme i naoružanje su vam na raspolaganju. Pitanja?"
"Alles klar", odgovorila je Angelika a Wolff je samo klimnuo glavom.
"Sretno, Heil Hitler".
Ostali su sami u uredu. Angelika je zaključala vrata za Ottom i krenula prema ormaru gdje su se nalazile uniforme i naoružanje. Sigurnim pokretima otvorila ga je, dohvatila Luger sa prigušivačem i dobacila ga Wolfu. I sama je uzela jedan, provjerila magazin i zataknula ga za podvezicu ispod haljine. Pažljivo ju je promatrao dok je to radila. U njezinim pokretima i u njezinim očima nije mogao vidjeti tragove nesigurnosti ili straha. Očito je bila vrlo dobro pripremljena za sve što dolazi. Pospremio je svoj Luger u tuljac ispod pazuha i obukao sako.
"U redu. Kako stojimo?" upitao je.
"Imamo dopuštenje direktora muzeja da sutra cijeli dan budemo u Riznici i fotografiramo artefakte za novo njemačko izdanje kataloga", odgovorila je.
"Isto tako sa šefom osiguranja imam čvrst dogovor da me odmah upozori na bilo kakve sumnjive radnje u ili oko muzeja. Što se tiče noćnih čuvara, noćas će oni morati obaviti posao čuvanja a za sutra je sve već dogovoreno, u službi je Kurt i on će većinu noći mirno prespavati u ormaru. Kuća je spremna za sutrašnju priredbu i za sve goste."
"Odlično" nasmiješio se Wolff.
"Sada samo da se pobrinemo da neki nepozvani gost ne ukrade srebrni pribor za jelo. Ja ću u obilazak da malo promotrim situaciju, a ti vidi može li se i za danas nešto improvizirati da budemo bliže kolekciji. Budi opet ovdje kroz 3 sata."
"Javohl, Her Haupsturmfuhrer", ljupko je odgovorila Angelika i teatralno lupila potpeticama u pod.
Dok je hodao hodnicima palače, proučavao ih, trudio se upamtiti svaku sobu i svaki kutak, stalno se prisjećao uputa koje mu je dala Marija. Sada je ova zgrada bila cijeli njegov svijet i želio ga je upoznati čim bolje je mogao. Muzej je bio otvoren, u prostorijama je bilo posjetitelja i on se vješto stopio sa okolinom igrajući svoju ulogu pomoćnika kustosa Berlinskog muzeja. U početku mu se često dešavalo da bi ga um pokušao odvući u smjeru da razmišlja o tome što se zbilo prošle noći, ali je to uspijevao odbacivati, vraćajući svoju pažnju na okolinu i situaciju u kojoj se trenutačno nalazio i na svoj zadatak. Bio je siguran da će uskoro dobiti objašnjenje i za prošlu noć, samo je trebao ostati strpljiv.
Zdanje palače Hofburg bilo je zaista golemo. Sadržavalo je etnografski muzej, muzej carice Sisi, nacionalnu knjižnicu, zbirke carskih umjetnina, carske odaje otvorene za posjetitelje, konjušnice sa školama jahanja, crkvama, kavanama. Pravi mali grad u ograđenom prostoru ispresijecan zelenim alejama i malim trgovima. Sjeverno krilo bilo je izdvojeno i zatvoreno za posjetitelje. Tamo se nalazila rezidencija i ured predsjednika i taj dio nije bio obuhvaćen njihovim zadatkom. Pretpostavljao je da je taj dio imao ozbiljnije osiguranje. Ono nadležno za muzeje i prostore otvorene za javnost bilo je prilično opušteno, osim u prostorijama sa vrijednim umjetninama koje su osiguravali slabo naoružani čuvari. Ono što se Wolffu svidjelo, bila je pozicija Riznice koja se nalazila gotovo u centru zdanja a do koje je vodio samo jedan hodnik. Angelikin ured bio je također na strateški dobroj poziciji. Od njega do Riznice bilo je nekoliko minuta hoda. Osigurati cijelo zdanje sa samo njih dvoje bila je nemoguća misija i to je odlučio prepustiti Angelikinim čuvarima. Oni su očito očarani i manipulirani njezinom ljepotom i ženstvenošću, slijepo ispunjavali sve njezine zahtjeve, natječući se koji će biti uslužniji i korisniji. A ona je to tako dobro koristila. Tipična Vril-damme, nasmiješio se. Cijeli svijet vrti oko svojeg prsta. Ipak, kada počne glavna predstava, nije bio siguran da može računati na bilo koga drugog osim na sebe i nju. Odlučio je stoga usmjeriti se na taj unutrašnji krug oko Riznice, Angelikinog ureda i male tajne napuštene sobice, dok će vanjskim samo izviđati i patrolirati u redovitim vremenskim razmacima. Vratio se do Angelikinog ureda u točno dogovoreno vrijeme. Ona se također ubrzo pojavila.
"Sve je čisto, zasada", kratko ju je izvijestio.
"Muzej se uskoro zatvara", rekla je.
"Od sada pa nadalje morati ćemo biti malo oprezniji. Nabavila sam nešto što će nam biti od koristi", dodala je i pogledom pokazala prema dvije torbe koje je ležale na njezinom stolu.
Wolff im je prišao i otvorio jednu od njih. U torbi je bila uredno složena čuvarska uniforma.
"Vrlo dobro", pohvalio ju je uz smiješak.
"Neću ni pitati kako si došla do ovog, ali vrlo, vrlo korisno."
Sjeli su za stol, Angelika je natočila kavu. Duga je noć bila pred njima. Prošli su još jednom preko mape muzeja i dogovorili rute kojima će se kretati, izbjegavajući noćne patrole čuvara, a pri tome ipak biti u mogućnosti da obilaze sve prilaze koji su vodili prema Riznici. Sama je Riznica bila zaključana i bilo je dovoljno da drže čuvara na ulazu na oku i samo ga prate u njegovim obilascima. Wolff je napravio raspored dežurstva. Do ponoći će u obilaske zajedno a nakon toga jedno će držati na oku čuvara riznice a drugo spavati u smjenama po dva sata. Noć je protjecala mirno.
Wolff je sjedio na poziciji sa koje je mogao vidjeti osvijetljen stol noćnog čuvara riznice. Ovaj je zabacio noge na stol, kapom zaklonio lice i pokušavao naći ugodan položaj. Upravo se vratio iz obilaska unutrašnjosti riznice u kojem očigledno nije vidio ništa neobično. Dvorana koja je vodila prema ulazu bila je u polumraku i Wolff je mogao nezamijećen mijenjati pozicije na kojima je boravio, bez opasnosti da ga čuvar vidi. I sam se udobnije smjestio u ugao koji je bio u potpunom mraku od sjena koje je na njega bacao okolni namještaj i eksponati. Tijekom cijelog dana bio je u stalnom kontaktu sa drugim ljudima i ovo je bio prvi trenutak kada je mogao biti sam sa sobom i osluškivati svoju unutrašnjost a bez vanjskih smetnji koje bi mu odvlačile pažnju. Čuvar je očito već zaspao i vladala je potpuna tišina. I Wolffova je unutrašnjost bila u tišini i on je iz te tišine crpio snagu i energiju za događaje koji će slijediti. Vanjska čula su mu i dalje bila vrlo oštra, mogao je čuti čuvara kako prigušeno hrče i svako toliko lagano škripanje stolice kad bi se ovaj premještao. No iznutra je bio tih. Čak i više nego što je to inače mogao učiniti. U jednom je trenutku danas pokušao sa Angelikom započeti razgovor o ceremoniji u kojoj je sudjelovao, a kako bi ju manipulacijom pokušao navesti da mu kaže nešto više o tome. Vrlo ga je jasno i hladnokrvno odbila uz obrazloženje da im je strogo zabranjeno pričati o tome. Poslije toga nije više ni pokušavao. Znao je da će mu sve biti objašnjeno u trenutku kada za to dođe vrijeme i da su praznine koje ima u sjećanju isključiva posljedica vlastite nesposobnosti ili nespremnosti prihvaćanja ono što je vidio. Pa ipak, osjećao se drugačije nego obično. Kao da se unutar njega probudilo nešto što je bilo sposobno pojačati osjećaje i utiske, ubrzati mišljenje i asocijacije, ubrizgati dodatnu snagu i adrenalin u tijelo. I kao da to nije bilo njegovo. A opet kada bi pokušao to bolje vidjeti, izmicalo mu je, smirivalo ga i nije mogao osjetiti nikakvu opasnost. Dapače, osjećao se bolji, sigurniji i moćniji. Minute su prolazile u potpunoj tišini.
U jednom trenutku učinilo mu se da vidi sićušnu plavičastu točku na podu nedaleko od sebe. Protrljao je oči i osvrnuo se oko sebe. Sve je bilo mirno i potpuno u redu. Točka je i dalje bila ondje gdje je do prije nekoliko trenutaka nije bilo. Polako je ustao i držeći se sjena u prostoriji pošao prema njoj. Pogledao je unutar sebe. Nije osjećao strah. Bilo je tragova znatiželje i interesa, ali ni to nije mogao vidjeti kao dovoljan razlog da ustane i ode prema mjestu gdje je točka sjala na podu. Kad je došao do tog mjesta, točka je nestala i nakon nekoliko sekundi pojavila se nekoliko metara dalje, na zidu. To ga uopće nije iznenadilo. Bacio je pogled prema čuvaru, koji se meškoljio na stolici i dalje spavao. Polagano je nastavio pratiti točku koja je ponovno nestala i pojavila se nekoliko koraka dalje. Na zaslonu prozora. Otvorio ga je i izišao na maleni balkon kojeg je prozor skrivao. Ispod njega je spavao grad. Unutar njega sve je i dalje bilo mirno. Osjećao se vođenim ali ne i opčinjenim jer je u jednom trenutku jasno u svom perifernom pogledu uhvatio automobil koji je prolazio pokrajnjom ulicom. Mogao ga je pratiti sve dok nije zašao za ugao, dok mu se pažnja, polagano usmjerila prema zvjezdanom nebu. A tamo gore, baš kao i točka koja ga je dovela do mjesta na kojem se nalazio, ugledao je zvijezdu plavičasta sjaja.
"Najbrže od svega putuju Misli. Rig Veda".
Nije bio siguran da li je to bio glas unutar njegove glave ili njegova vlastita misao.
"Sve je u redu. Samo me vidi ... Aldebaran", nastavljao je glas.
Uživao je u pogledu i osjećaju koji je imao. Osjećaju mira, sigurnosti, samopouzdanja. Osjećao se velik. Velik kao Univerzum koji se prostirao pred njegovim očima. Svakim njegovim udahom imao je osjećaj da je sve veći, kao da je udisao prostor koji je promatrao a koji je bio beskrajan. I to sve je bio on.
Vrijeme je da se vratim, pomislio je. Još je jednom duboko udahnuo svježinu koja kao da je dolazila direktno sa zvjezdanog neba, zatvorio oči, izdahnuo, ponovno ih otvorio i polagano se vratio na svoje mjesto, upravo u trenutku dok se jedna sjena polako kretala prema njemu. Angelika je dolazila da ga smijeni.
"Wolff. Vrijeme je za ustajanje".
Ležao je na sofi u njezinom uredu, pokriven grubom vojničkom dekom. Kava je mirisala na stolu. Promatrao je Angeliku kako se sigurno a opet ljupko kreće po uredu, sklanja šalice sa stola, posprema karte, prazni pepeljaru.
"Kavu?" upitala ga je.
"Molim te", odgovorio je.
Dohvatila je šalicu sa police, ulila u nju crnu, vruću tekućinu, stavila je na mali pladanj, uzela njegovu tabakeru i upaljač, dodala pepeljaru i sve uredno složila na stolić ispred njega te sjela preko puta. Pričekala je da zapali cigaretu i srkne gutljaj kave.
"Dakle. Muzej se otvara za pola sata. Dnevni su čuvari na svojim položajima. Sve izgleda mirno i svakodnevno. Predlažem da odeš do toaleta niz hodnik i središ se pa nastavljamo."
Klimnuo je i srknuo gutljaj kave. Sviđao mu se ovakav način suradnje i pitao se zašto ga i druge službe ne upotrebljavaju. Izgledalo mu je vrlo učinkovito. U trenutku dok je ulazio nazad u ured zazvonio je telefon. Angelika se javila i predala mu slušalicu.
"Otto" kratko je rekla.
"Wolff, slušam"
"Imamo situaciju", brzo će Otto.
"Britanski novinari su u ovom trenutku na putu k vama. Imaju rezerviran obilazak u 10.00, improvizirajte i ne gubite ih iz vida. Mislim da nije slučajnost što baš danas idu u palaču. Budite spremni na sve."
"Marija?" upitao je Wolff.
"Vidio sam se jučer navečer na kratko sa njom. I one imaju svoje zadaće i ne mogu direktno pomoći. Vidjet ću da li mogu osigurati još nekoga u muzeju za svaki slučaj, na vezi smo", brzo i vojnički odgovorio je Otto.
Spustio je slušalicu i pogledao Angeliku.
"Marija i ostale žene, rade svoj posao da nam pomognu. Ako se smiriš i pokušaš osjetiti, vidjet ćeš da, iako nisu ovdje obavljaju velik dio posla. Ne samo za nas, već i za Otta i cjelokupnu njegovu ekipu", počela mu je objašnjavati.
"U redu", prekinuo ju je.
"Možeš li ti zamijeniti službenog vodiča za tu grupu britanaca?"
"Mislim da mogu", odgovorila je.
"Možda ih možemo zavarati i odvesti na pogrešan put te ih natjerati da otkriju zašto su ovdje", nastavio je.
"U redu" odgovorila je, "ali prvo da tebe ubacimo u Riznicu. Idemo".
Wolff je zgrabio svoje stvari koje je ona već prije pripremila, provjerio svoj Luger, i požurio za njom. Brzo su koračali hodnikom prema Riznici.
"Gutten Morgen, dragi Franz" maznim je glasom Angelika pozdravila čuvara ispred Riznice koji je očito bio iznenađen što ih vidi.
"Malo smo uranili, ali imamo toliko važnog posla".
"Morgen, freulein Angelika" odgovorio je čuvar još uvijek zbunjen i iznenađen.
Muzej još nije bio službeno otvoren i nije očekivao posjetitelje tako rano. Angelika mu je prišla i napadno raspustila kosu koja je do prije toga bila vezana u rep. Pogledala ga je direktno u oči i uhvatila ga za ruku.
"Fanz," nastavila je. "Herr Sterlitz je vrlo ugledan gost, a i njegov posao ovdje je vrlo važan za naš muzej i grad. Molim te da mu omogućiš sve što mu je potrebno i osiguraš da ga nitko ne ometa u poslu. Mislim da ćemo danas imati Riznicu zatvorenom za posjetitelje, kako bi mu omogućili
potreban mir i privatnost."
"Hm, da, naravno, to jest, ne znam, nisam dobio takve upute od šefa osiguranja", odgovorio je ovaj.
"Ah, procedura", nasmijala se Angelika, "budi bez brige, ja ću ga podsjetiti".
Franz je počeo prtljati po ključevima i otključavati Riznicu.
"Ah, da, budi srce i donesi nam dvije kave iz kafića, možeš li?"
Nagnula se prema njemu i dalje ga držeći za ruku nešto mu je prošaptala na uho. Čovjek se samo zacrvenio i bez pitanja se udaljio hodnikom spreman da ispuni gotovo svaku želju ove prelijepe žene. Angelika je otvorila vrata riznice i sigurnim koracima ušla unutra. Wolff ju je slijedio.
Zamahnula je glavom, njezina crna kosa je zaplesala oko nje a u očima joj je gorjela vatra.
"Vidiš", rekla mu je zavodljivo.
"Nije bilo teško. Nisu svi muškarci tako otporni na ljepotu ženske manipulacije kao ti".
Svezala je ponovno kosu u rep, popravila suknju i sakrila podvezice koje su se nazirale te zakopčala dva gornja gumba na košulji koja on uopće nije primijetio kada ih je raskopčala. Samo se kiselo nasmiješio i prihvatio se raspakiravanja opreme koju je ponio. Fotoaparati, stalak, nekoliko bilježnica, metar, povećalo, gumene rukavice. Franz se ubrzo vratio sa kavama, Angelika mu je još nešto šapnula, nježno ga poljubila u obraz i otišla zavodnički njišući bokovima potpuno svjesna pogleda koje su je pratili. Wolffu je bilo potrebno nekoliko sekundi da se otrgne od pogleda na njezinu savršenu figuru koja se udaljavala. Čuvar Franz, sa druge strane samo je zbunjeno sjeo na svoju stolicu, držeći još uvijek dvije šalice kave u rukama i gledajući netremice za njom. Wolff mu je prišao, uzeo jednu šalicu iz ruku, izvadio tabakeru i ponudio ga cigaretom.
"Prekrasna žena, slažete li se?" upitao ga je.
"Oh, da, u pravu ste. Nikada nisam vidio ovakvu ljepotu", složio se Franz i drhtavim prstima primakao cigaretu ustima.
Angelika ga je otvorila, razvalila i lukavo ostavila Wolffu da ga dovrši, što je ovaj odmah iskoristio.
"Dakle, Franz, moje je ime Wolffgang, Wolff za prijatelje. Što ima novo u Beču? Uživam u vašem gradu svakog trenutka svog boravka pa bih volio da od nekog tko tu stalno živi čujem stvari koje ne mogu pročitati u turističkom vodiču."
Nije prošlo dugo vremena i već su pili schnaps iz Wolffove čuturice, pušili, pili kavu i pričali o ženama, Beču, Berlinu, kao najbolji prijatelji koji se nisu vidjeli godinama. Neko su vrijeme tako razgovarali, a Wolff se trudio da čuturica sa schnapsom čim više vremena bude u Franzovoj ruci.
Pod utjecajem alkohola i Wolffove namjere da mu zarobi volju, uskoro je samo ponavljao njegove riječi i tupog pogleda gledao ispred sebe. U tom trenutku Wolff je ustao, ispričao se važnošću svog posla u Riznici i samo mirno ušao unutra. Iza sebe, začuo je zvuk zaključavanja vrata. Ostao je sam i mogao je mirno obaviti ono zbog čega je bio ovdje. Neko je vrijeme promatrao kolekciju uredno složenu u vitrini te se pokušao prisjetiti i ponovno proživjeti iskustvo koje je imao prije nekoliko dana, kada ju je prvi puta vidio. Ništa se specijalno nije dogodilo i sve je bio sigurniji da je, zapravo, Angelika na neki način pokrenula čudne stvari koje je tada doživio. Tko zna što se točno ovdje događa i zašto je ta kolekcija toliko važna. A očigledno je bila važna, s obzirom koliko napora i resursa je uloženo u njezino čuvanje.
Add comment
Comments