Poglavlje XVI - Bitka

Vrata su se otvorila i u prostoriju je ušla Angelika. Na licu joj je mogao pročitati zabrinutost od koje se nije uspijevala odvojiti.

"Dakle", započela je.

"Muzej se zatvara za posjetitelje. Prije pola sata, na radiju je priopćeno da su kancelar Schuschnigg i predsjednik Miklas obojica primili ultimatum od Njemačke da podnesu ostavke i da se imenuje Seyss-Inquarta kancelarom. U slučaju da odbiju Njemačka vojska će noćas
ili ujutro ući u zemlju. Partijske ćelije počele su konačno preuzimanje vlasti u većini većih gradova. Policija i vojska su zbunjeni i obezglavljeni. Nitko ne zna što im je i kako činiti. Ista je stvar i sa osiguranjem ovdje u muzeju."

"Englezi?" prekinuo ju je.

"To je problem. Očito je da su bili jako zainteresirani da posjete Riznicu i jako ljuti kad sam ih odbila. Ispratila sam ih do izlaza ali osjećam da će se vratiti. Gotovo sam posve sigurna da su ovdje u Beču da nam pomrse račune i pokušaju se domoći artefakata. I uopće ne izgledaju bezazleno.
Dobro su pripremljeni, vjerojatno i naoružani. Razgovarala sam sa šefom osiguranja o njima i uspjela sam ga nagovoriti da pojača osiguranje parametra Riznice i da to osiguranje odgovara meni osobno", namignula je.

"Nije ga bilo teško nagovoriti. Jedva je dočekao da problem prepusti nekom drugom. I da... Moram doći do Marije i ostalih. Trebati ćemo njihovu pomoć. Idemo do ureda, uskoro će doći čuvari koji su nam stavljeni na raspolaganje. Treba pripremiti novi plan."

Otišli su do ureda i brzo se presvukli u čuvarske uniforme koje je nabavila Angelika. Na mapi unutarnjeg parametra muzeja odredili su točke gdje će rasporediti čuvare i linije kojima će patrolirati kad padne noć. Isto tako, Wolff je zahtijevao da kolekciju prebace na sigurnije mjesto, čim to okolnosti budu dopustile, jer osim eventualnih vanjskih napadača, nisu smjeli riskirati da netko od čuvara posumnja u njihove motive. Čim su se dodijeljeni čuvari pojavili, njih šestorica, uključujući i Kurta, Angelika im je ukratko objasnila situaciju i Wolff ih je odveo na mjesta na kojima su u parovima, trebali pokrivati. Svaki je stražarski položaj imao i interni telefon, tako da su svi bili međusobno povezani sa centralom u Angelikinom uredu. Zadovoljan obavljenim, Wolff je krenuo nazad prema uredu. U trenutku kad je ulazio, Angelika je sa nekim razgovarala na telefon.

"Wolff", kratko je izgovorio u slušalicu.

"Slušaj me dobro", rekla je Marija sa druge strane žice.

"Englezi uopće nisu bezazlena skupina. Jako je važno da čim prije sklonite artefakte na sigurno."

"Naravno, Marija", odgovorio je.

"Nemam sada vremena previše za objašnjavanje. Vrlo, vrlo je važno da se smiriš i pripremiš. Kako sada stvari stoje noćas ćeš se suočiti sa novim opasnostima koje tvoj um još nije spreman procesuirati. Sjeti se svega što si dosada naučio i budi spreman na neočekivane stvari. Razumiješ?"

"Da", kratko je odgovorio Wolff i osjetio strah i nesigurnost kako mu se lagano uspinju duž kralježnice.

"Ništa, ali baš ništa što se dogodi ili što budeš vidio ne smije te izbaciti iz tvojeg stanja. Ukoliko se ne uspiješ brzo odvojiti od iznenađenja ili straha koji će se pojaviti nećeš preživjeti. Razumiješ li?"

"Da, Marija", odgovorio je.

"Wolff. Niste sami. Iako nismo u muzeju, cijela grupa radi za vas dvoje, a i Otto je na putu k vama."

Napravila je stanku.

"Izvršite zadatak, Hauptsturmfuhreru SS-a".

Njezine su mu riječi dale novo samopouzdanje, novu snagu. Kao da je dotakla nešto unutar njega i pojačala. Pred očima su mu proletjele sve stvari koje je doživio u zadnje vrijeme. Toliko toga još nije uspio shvatiti ali mu je jedno bilo jasno. Očigledno je da je uletio u nešto neobično, nešto što prelazi njegova dosadašnja shvaćanja i poglede na svijet, nešto što se događa na nekom nivou iznad onog na koji je navikao. Isto tako bilo je očigledno da Marija zna što govori i da on ne bi bio ovdje gdje je a da ga ona nije dovela na to mjesto. I jedino što mu je bilo važno u ovom trenutku, bilo je da ju ne iznevjeri i da obavi zadatak koji mu je povjerila. Pa i pod cijenu vlastitog života.

Večer se polagano spuštala nad Beč. Ulice su bile prazne, ljudi su se zatvorili u stanove očekujući daljnji razvoj događaja. Radio je javljao da su u nekim većim gradovima članovi Nacionalsocijalističke radničke partije, nasilno preuzeli vlast. Ponegdje je bilo i pucnjave. Vijesti sa granice bile su šture i nedorečene. Neki su tvrdili da njemačka vojska ulazi u zemlju, neki su tvrdili da ne. Za 20 sati bilo je predviđeno obraćanje austrijskog kancelara i svi su nestrpljivo očekivali taj govor. Osim dvojice čuvara koji su zajedno sa Angelikom dežurali na ulasku u Riznicu, Wolff je sve ostale okupio u njezinom uredu nekoliko minuta prije emisije. Ni sam nije točno znao što će učiniti jer je previše toga ovisilo o tome što će  objaviti. Morao je biti spreman na improvizaciju, biti smiren i strpljiv. Baš kako mu je rekla Marija. Intenzivno je radio na smirivanju svojih misli i tijela jer je adrenalin već kolao njegovim venama i stalno ga pozivao na brze, odrješite akcije i rješenja. Kad se uspijevao odvojiti od toga jasno je vidio da još uvijek mora čekati na daljnji razvoj situacije prije nego što će njegov odgovor biti potreban i opravdan. Uskoro su se čuvari u parovima pojavili u uredu. Izvijestili su ga da je situacija mirna i svakodnevna i kako nisu mogli primijetiti nikakve neuobičajene aktivnosti. Unutarnji parametar muzeja oko Riznice bio je tih i miran, ali je Wolff negdje unutar sebe mogao osjetiti da je to samo zatišje pred oluju. Na radiju je počelo obraćanje austrijskog kancelara. On je ukratko objasnio situaciju, potvrdio ultimatum koji je dobio iz Berlina i izvijestio slušateljstvo kako nije uspio dobiti nikakvu stanu potporu austrijskoj nezavisnosti.

Svjestan situacije u kojoj se nalazila zemlja i ljudi nastavio je: "I zbog toga sam naredio našim oružanim snagama i policiji, u slučaju da do invazije dođe, da se povuku bez otpora. Bez otpora i bez besmislenog prolijevanja bratske krvi. Neka čekaju daljnji razvoj događaja i nove upute koje će dobiti u sljedećim satima. Ja osobno se povlačim, podnosim ostavku u ovom trenutku, a uz riječ i želju od srca: Neka Bog čuva Austriju".

Wolff je pažljivo promatrao čuvare. Nisu bili pretjerano iznenađeni, neki su i otvoreno podržavali pripojenje velikom njemačkom bratu. Odlučio je da je sada trenutak.

U sobi je bio tajac. Čuvari su se začuđeno pogledavali iznenađeni brzinom kojom se situacija promijenila. U međuvremenu je u ured ušla Angelika. Bila je obučena u pripijeni kožni kombinezon, sa crvenom trakom i svastikom na rukavu, kose zavezane u rep. Za pojasom je imala
futrolu sa Lugerom i dvije ručne bombe a preko ramena joj je visio MP38 sa prigušivačem. Izgledala je u isti čas vrlo privlačno ali i vrlo opasno.

"Gospodo. Imamo informaciju da će večeras ili tokom noći određene osobe pokušati iskoristiti situaciju i opljačkati Riznicu. Kapetan i ja smo ovdje kako bi to spriječili. Slobodni ste nam se pridružiti a vaši napori neće ostati bez nagrade. Ili, ukoliko želite, možete odložiti oružje i zaputiti
se kući, a bez ikakve opasnosti da ćete biti kažnjeni."

Čuvari su se međusobno pogledavali. Dvojica su ustala i stala uz Angeliku.

"Ostajemo" kratko su odgovorili.

Pridružio im se i još jedan, dok se onaj zadnji dvoumio i na kraju također pristao. Wolff je u međuvremenu čuvarsku uniformu zamijenio onom SS-a. Konačno se osjećao kao u vlastitoj koži. Nedostajala mu je crna otmjena uniforma. Pogledao je prema Angeliki. Njezine su oči bile tamnije
nego obično i u polumraku ureda izgledalo je kao da su potpuno crne.

"Požuri", začuo je njezin glas a da nije primijetio pomicanje njezinih usnica.

"Moramo biti brži".

"Gospodo", podigao je ton glasa Wolff.

"Na svoje položaje i nemojte se ustručavati upotrijebiti naoružanje", nastavio je vojničkim tonom.

"Nitko, ali baš nitko osim nas ovdje noćas nema što tražiti u Riznici i oko nje."

Čuvari su se uputili na svoja mjesta a njih dvoje su se brzim hodom uputili prema Riznici. Sada je bio trenutak da artefakte sklone na sigurno. Dok je Angelika razgovarala sa čuvarima i objašnjavala im situaciju, Wolff je samo prošao pored njih i ušao u Riznicu. Iz svojeg je kovčega izvadio ostatak opreme za snimanje, pažljivo zamotao dragocjenosti u baršunastu tkaninu te položio koplje, krunu i žezlo u njega. Brzo je izašao, zaključao vrata Riznice i mahnuo Angeliki da ga slijedi prema maloj napuštenoj prostoriji gdje su namjeravali sakriti svoj dragocjen ulov.

Prolazeći pored prozora ispred terase Wolffu se učinilo da je ugledao malu plavu točku.

"Stani", šapnuo je kratko i polagano razmakao zavjese.

"Netko je dolje u dvorištu", rekao je i pogledom pokazao na dva automobila koja su se polako, ugašenih svjetla približavala zgradi.

Kada su se zaustavili, iz automobila je izašlo nekoliko ljudi obučenih u crno i podijelivši se u tri skupine po dvojica zaputili se trčeći prema zgradi.

"Ovuda", povukla ga je za ruku i otvorila skrivena vrata na zidu iza baroknog stola.

Šmugnuli su u mračan prolaz. Upalila je ručnu svjetiljku i potrčala naprijed. Wolff ju je slijedio. Nekoliko minuta poslije, Angelika je lagano odškrinula vrata na kraju hodnika. Sve je bilo čisto i brzo su zamaknuli za ugao te se našli u napuštenoj prostoriji. Wolff je brzo spustio kovčeg u skriven prostor na podu, izvadio je ručnu granatu i namjestio je tako da ukoliko bi netko pokušao pomaknuti dasku koja ga je skrivala, povukao bi vezicu detonatora i aktivirao je. Na dasku su navukli stari stol za koji je Wolff pričvrstio još jednu granatu i namjestio vezicu detonatora. Angelika je zastala, duboko udahnula i na trenutak zaklopila oči. Wolff mogao osjetiti kako se njezino prisustvo širi prostorom.

U trenutku kad su se dvojica sa lijeve strane počeli penjati uz stepenište, Wolff je otvorio paljbu i ispucao dugačak rafal. MP38 je poskakivao u njegovim rukama, tiho, bez prevelike buke, kao da netko velikom brzinom otvara boce sa šampanjcem. Zvuk praznih čahura koji su udarale po podu lagano je zvonio oko njega. Meci su zujali poput ubojitih pčela i zasipali su stepenište lomeći komadiće kamena i drveta. U tom trenutku i Angelika je otvorila vatru pucajući prema desnoj strani stepeništa. Ljudi u crnom brzo su uzvratili. Wolff je promijenio spremnik i otpuzao nekoliko metara na desno, na poziciju sa koje će imati bolji pogled na cijelo stepenište. Kao po naredbi Angelika je krenula lijevo. Meci su zviždali oko njihovih glava. Polagano je provirio iza svog novog zaklona i podigao cijev automata prema novom cilju. Jedna silueta mu je bila direktno na nišanu i kratak rafal ju je oborio na pod. Čovjek je prigušeno kriknuo i očigledno ranjen, počeo se povlačiti. Ostala trojica su se pridigla i osula paljbu prema Wolffovoj poziciji. Sa lijeve strane Angelika je praznila svoj magazin prema njima. Još jedna se silueta srušila na stepenice i otkotrljala se u njihovo podnožje. U ovakvoj unakrsnoj vatri napadači nisu imali šanse probiti se na kat i odlučili su se povući. Wolff je brzo promijenio poziciju i polako izvirio kako bi bolje vidio niz stepenište. Na ogradi je bilo tragova krvi ali tijela nije vidio. Bilo mu je nevjerojatno da je čovjek koji je bio svega desetak metara od njega i u kojeg je ispalio kratki rafal, preživio. Dopuzao je do Angelike koja je ubrzano disala i pokušavala se dodatno smiriti.

"Ne možemo ostati ovdje," prošaputao je.

"Sigurno nas pokušavaju napasti preko krila. Ne razumijem", nastavio je.

"Imao sam čisti hitac, nema šanse da sam ga promašio".

"Ciljaj u glavu, posebno oči, uši, nos i usta", kratko mu je odgovorila Angelika.

"Pogodak u tijelo malo znači", nastavila je.

"Ne pitaj kako i zašto, gađaj u glavu i to je to".

"Hm" promrmljao je. Sjetio se Marijinog upozorenja ali nije imao vremena za razmišljanje. Negdje iza njihovih leđa u hodnicima ili prostorijama koje su vodile prema Riznici začula su se dva pucnja iz pištolja i krik smrtno ranjenog čovjeka. Brzo su se pogledali i požurili u smjeru iz kojih je dolazila pucnjava.

Trčao je poluosvijetljenim hodnikom a Angelika ga je slijedila. Svijetla na zidu poskakivala su u ritmu njegovih koraka. Ubrzano disanje i udarci njegovih čizama bili su jedini zvukovi koje je jasno čuo. Pucnjava je u međuvremenu prestala i u hodnicima je zavladala zlokobna tišina. Plavičasto
svijetlo lagano je ocrtavalo ugao hodnika. Wolff se zaustavio i podigao ruku pokazujući Angeliki da stane. Dva je puta duboko udahnuo kako bi smirio dah, tijelo i um. Čvrsto je zatvorio oči i lagano protresao glavom. Kakva je to plavičasta svijetlost? Nije mu se činilo da dolazi iza ugla, već mu je izgledalo kao da dolazi iz njegove glave. Angelika ga je uhvatila za ruku i pogledala u oči. Samo joj je klimnuo da je sve u redu i polagano se počeo približavati uglu. Plavičasta svijetlost je nestala i zamijenili su je treperavi bljeskovi svjetiljke koja je pregarala u kratkom spoju. Mogao je čuti pucketanje struje. Polako je provirio iza ugla. Jedan je čovjek ležao u uglu naslonjen na zid i rukama pritiskao vlastiti vrat. Noge su mu se grčile dok se borio za svaki dah, polako se gušeći i krkljajući. Nekoliko koraka dalje ugledao je drugog čovjeka kako leži na leđima dok je nad njim bila crna silueta britanskog komandosa koji je klečao i kao da mu se unosio u lice. Bio je leđima okrenut prema uglu i Wolff nije mogao točno vidjeti što radi.

Wolff je brzo otpuzao do stupa koji mu je pružio relativnu zaštitu od komandosa iza stola i ispalio par metaka u njegovom smjeru kako bi privukao njegovu pažnju i omogućio Angeliki da se dodatno približi. U trenutku dok je ovaj mijenjao spremnik na oružju, ona je iskočila iza ugla prema njemu, i ispalila par metaka u njega. Vidio ju je kako ga je opkoračila, izvadila svoj Luger i ispalila mu tri metka u glavu. Začuo se prodoran, gotovo životinjski krik dok je Angelika ponovno podigla automat i počela pucati u nešto što se velikom brzinom udaljavalo. Wolff nije mogao dobro vidjeti što je to, vidio je samo sjenu koja je brzo zaobilazila prepreke i nestala u polumraku. Uostalom nije bilo ni vremena za čuđenje ili propitkivanje jer je drugi, ranjeni komandos dopuzao do novog zaklona i iz pištolja počeo pucati prema Angeliki. Wolff je skočio na noge i u tri skoka se našao iza leđa ranjenog komandosa. Ispalio mu je metak između lopatica, koji je napravio veliku rupu na njegovim leđima, otkinuo nekoliko komadića kože, mesa i kostiju koji su pomiješani sa krvlju poprskali njegovu čizmu. Gusta krv počela je kuljati iz rane. Na njegovo veliko iznenađenje, čovjek nije bio mrtav, već se počeo okretati prema njemu i podizati pištolj. U sekundi koja je potrajala kao vječnost, Wolff je na njegovom lijevom uhu primijetio plavu točku i instinktivno opalio metak na to mjesto. Uslijedio je kratak prodoran krik i čovjekova glava, raznesene lijeve strane, tupo je udarila u pod. Lokva krvi brzo se širila po podu. Wolff je brzo zamijenio okvir i pogledom potražio Angeliku. Oprezno je prilazila mjestu na kojem je stajao i dalje držeći automat spremna za daljnju borbu.

"Ne brini, ovaj je gotov! A tvoj?" upitao ju je.

Kimnula je i brzo kleknula da bi izbliza pogledala ranu na glavi mrtvog komandosa. Kao da je nešto tražila u masi mozga, krvi i dijelova lubanje. Nakon par sekundi, ustala je i nasmiješila mu se.

"Čestitam", rekla je, "upravo si sredio svojeg prvog Tragača. Nemamo vremena za objašnjavanje, oni sada točno znaju raspored čuvarskih mjesta, put do Riznice i vjerojatno su krenuli u tom smjeru", nastavila je.

"Kako znaju?" nije mu bilo jasno.

"Izvukli su to iz njega" pokazala je glavom prema mrtvom čuvaru koji je ležao na leđima.

"Doslovno!"

Na mjestu gdje je nekad bilo njegovo oko, zjapila je krvava praznina, kao da je nešto probušilo veliku rupu u njegovoj glavi. Wolff je znao da to ne može biti rana od metka ili noža. Nije mogao razumjeti što se događa. Bilo je previše stvari koje se nikako nisu uklapale u njegovo iskustvo i ono što je već vidio ili znao. Jedino što mu je držalo um fokusiranim i bez previše pitanja bilo je Marijino upozorenje da će se noćas dešavati gomila čudnih stvari. On se samo prilagođavao situacijama i učio u hodu, a bez da je tražio dodatna objašnjenja.

"Odlično", cinično je rekao, "i mi ćemo prema Riznici. Bolje je da čim dulje branimo mjesto gdje nema srebrnine i zavlačimo ih", namignuo joj je.

"Kurt!" povikala je Angelika dok su se približavali stražarskom mjestu ispred Riznice.

"Kurt, jeste li ovdje!?!" povikala je glasnije.

"Angelika?" začuo se glas iza prevrnuta stola.

"Tu smo! Što se, do vraga događa? Tko puca?"

"Dolazimo. Nicht schiessen!" viknula je i mahnula Wolffu da je prati.

"Engleski komandosi su u muzeju".

"Što? Englezi? Komandosi? Kog vraga rade ovdje?" upitao je drugi čuvar u panici.

"Žele opljačkati Riznicu. Koriste kaos koji je u zemlji da opljačkaju naše nacionalno blago", odgovorio je Wolff.

"Pomoć je na putu. Na nama je da ih zadržimo koliko god dugo možemo", dodao je.

"Da zadržimo Engleske komandose? Mi? Vi ste ludi. Trebamo se tornjati odavde dok još možemo", povikao je Kurt.

"Kasno je za to, dragi", odgovorila mu je Angelika i stisnula mu ruku.

"Drže glavno stepenište i dolaze", nastavila je.

"Jedino što možemo jest da se utvrdimo ovdje i pokušamo ih odbiti", nadovezao se Wolff.

"Dvojicu smo već sredili, tu je njihovo oružje. Iskoristite ga", rekao je i čizmom udario o torbu koju su donijeli.

"Što je sa ostalim našima?" upitao je Kurt, ubacujući okvir u engleski automat.

"Mrtvi", kratko je odgovorio Wolff.

"Blagi Bože, gotovi smo", rezignirano će drugi čuvar.

"Ti!" povikala je Angelika i prostrijelila ga pogledom.

"Kako se zoveš?"
"Walter", kratko će ovaj.

"Walter. Saberi se i usredotoči. To je jedino što te može spasiti. I slušaj što ti se kaže."

"U redu", odgovorio je Walter, duboko udahnuo i drhtavim rukama dohvatio krvavi engleski Sten.

"Ostani ovdje iza stola", rekao mu je Wolff, "ti Kurt, tamo iza onog stupa u uglu. Pokrivajte prolaz. Angelika i ja ćemo do dvorane. Kad zagusti povući ćemo se prema vama, pa pazite u što pucate i štedite municiju, klar?"

"Javohl!" odgovorili su uglas.

Wolff i Angelika brzo su se zaputili prema dvorani i zauzeli pozicije blizu početka hodnika sa kojih su mogli pokrivati većinu dvorane. Brzo su razbili nekoliko sijalica kako bi njihove pozicije ostale u mraku a smjer iz kojeg su se trebali pojaviti napadači ostao je osvijetljen. Uz automate i Lugere imali su svaki i po jednu Stiel granatu. Wolff je odvrnuo prigušivač sa automata i odložio ga pored sebe. Tišina je bila sablasna. Na brzinu zatvorio oči i u mislima odradio tehniku smirivanja uma i izoštravanja čula koju je već toliko puta napravio da je mogao proizvesti osjećaj u nekoliko sekundi. Negdje vani crkveni sat je zvonio za puni sat. Ništa se u dvorani ispred njega nije micalo. Prolazile su napete minute, a Wolff je mogao osjetiti otkucaje svog srca i činilo mu se da zvuk njegovog disanja odjekuje prostorijom. Nekoliko metara od njega Angelika je pozorno gledala ispred sebe kao da pogledom pokušava prodrijeti kroz zidove i zatvorena vrata. U jednom trenutku pucnula je prstima kako bi provukla njegovu pozornost.

U Wolffovoj je glavi bljesnula plavičasta svjetlost i pozornost mu usmjerila prema drugim vratima, baš u trenutku kad su se ona uz
tresak otvorila. Dvije su siluete uletjele u dvoranu sipajući rafale prema poziciji sa koje je Angelika pucala, prisiljavajući ju da se priljubi uz pod. Wolff je podigao automat i sasuo kratki rafal u njihovom smjeru. Jedan je komandos zateturao i pao pogođen u koljeno. Brzo se otkotrljao u stranu iza stupa. Drugi je skočio u drugu stranu i sakrio se iza fotelje. U isto vrijeme kroz dimnu zavjesu kroz druga vrata napadala su druga dvojica pucajući prema Wolffu. Otpuzao nekoliko koraka prema hodniku i ponovno zapucao prema njima. Angelika je izvukla osigurač granate i zavitlala je prema stupu iza kojeg se sakrivao ranjeni komandos. Granata je udarila u zid, odbila se iza stupa sekundu prije nego što je eksplodirala i raskomadala čovjeka koji se skrivao iza stupa. Komadi njegovog tijela razletjeli su se na sve strane a na zidu iza stupa, sitniji komadići lagano su se spuštali prema zemlji ostavljajući za sebe krvave tragove. Krajičkom oka Wolff je ugledao okrugli predmet koji je
letio prema mjestu odakle se Angelika već povlačila.

"Granate!" povikao je, skočio na noge i bacio se iza ugla hodnika.

Angelika se poput velike mačke izvila u skok i zamakla za ugao hodnika u trenutku kad je granata eksplodirala. Udarni val odbacio ju je u zid, no brzo se ustala i pohitala iza slijedećeg ugla. Wolff je isturio automat iza ugla i ispalio ostatak spremnika prema napadačima te joj se trčećim korakom pridružio. Uz cijenu jednog komandosa Englezi su zauzeli posljednju prostoriju ispred ulaska u Riznicu. Nova je granata poletjela niz hodnik ali je udarila u ugao i eksplodirala u samom hodniku. Iako nitko nije bio ozljeđen, učinak eksplozije u ograničenom prostoru izazvao je gomilu dima i krhotina koji su letjeli po zraku. Wolff i Angelika su se morali skloniti sa uglova, ali je zato Walter iza stola počeo pucati iz automata niz hodnik. Jedan se Englez bacio na pod i provirujući iza ugla uzvratio paljbu prema Walteru. Ovaj se ponovno sakrio iza stola. Meci i komadići drveta letjeli su oko njega. Wolff je provirio iza ugla i opalio jedan jedini metak pažljivo nišaneći prema mjestu odakle se pucalo prema Walteru. Pogodio je Engleza direktno u oko. Od siline udarca metka, njegova je glava prsnula poput lubenice i mješavina krvi, komada mozga i kostiju razletjela se po zidu i podu oko mjesta gdje je pao. Drugi je Englez zapucao prema Wolffu. Meci su ga pogodili u rame i podlakticu. Oštra bol i vrelina su kao plimni val protutnjali njegovim tijelom. Automat mu je ispao iz ruke i sa treskom pao na pod. Energija udarca širila se kroz njega, presjekla mu koljena, koja su popustila i od pretrpljenog šoka samo je sjeo. Walter je pucao iz pištolja niz hodnik u trenutku kada ga je metak pogodio u vrat. Krkljajući se srušio na pod i u smrtnom šoku pokušavao zaustaviti krv koja je šikljala iz njegovog vrata i gušila ga. Kurt je u svom uglu počeo panično vrištati. Odbacio je svoj automat i rukama se uhvatio za koljena pokušavajući se zaštititi te počeo zazivati majku. Angelika je isturila automat iza ugla, ispalila cijeli okvir prema englezima i otkotrljala se prema Wolffu. Njegova je desna ruka beživotno visjela dok mu je bol smrskane kosti parao mozak. Pogledala ga je u oči i kratko rekla.

"Ostani ovdje. Budi tu. Trebam Tebe".

Njezine su riječi poput oštrog noža rezale njegovu bol, vraćajući ga k sebi. Podigla je njegov automat sa poda, uhvatila ga za lijevu ruku i počela povlačiti prema vratima koja su vodila u Riznicu. Wolff je teturao za njom pokušavajući se pribrati i pobijediti sve jaču bol i paralizu koja se širila njegovim tijelom. Serija plavičastih bljeskova u njegovoj glavi kao da mu je dala dodatnu snagu. Angelika se okrenula i ispalila još jedan rafal prema hodniku, dok je Wolff preskakivao preko Waltera koji je još uvijek umirao gušeći se u vlastitoj krvi na podu iza stola. Lijevom je rukom otvorio vrata i bacio se na pod Riznice te počeo puzati prema unutarnjoj prostoriji. Angelika je također uspjela ući u Riznicu, zalupivši vratima baš u trenutku kad je eksplodirala nova granata. Od siline udarca vrata su izletjela iz šarki i odbacila Angeliku na obližnju vitrinu. Sva su stakla na
vitrinama popucala i kiša svjetlucavih komadića zasula je Wolffa koji je ležalo na podu. Osjetio je
kako mu se krv slijeva niz lice. Komadići stakla zabili su se samo nekoliko centimetra ispod njegovog desnog oka a iz velike posjekotine na čelu krv mu se slijevala u lijevo oko. U glavi mu je bubnjalo, u ušima zavijalo. Bol u desnoj ruci gasila mu je svijest. Angelika je nepomično ležala na razbijenoj vitrini, djelomično pokrivena velikim komadom teških drvenih vrata.

Nagnuo se nad Wolfa, približio se njegovom licu i oštro ga pogledao u oči.

"Sada ćeš nam reći sve, a onda ćeš umrijeti."

Njegove tamne oči izgledale su jezivo, predatorski, životinjski, gotovo demonski. Wolffu se učinilo da je u njima ugledao pokret. Nešto tamno, sjenovito kao da se premjestilo iz jednog oka u drugo. Osjetio je strah, pravi životinjski iskonski strah od nepoznatog. U isto vrijeme pokreti unutar oka koje ga je netremice gledalo privlačili su svu njegovu pažnju.

"Idi u pakao!" kroz zube je procijedio Wolff.

"Da idem?" upitao je komandos ledenim glasom.

"Zašto?" dodao je.

"Planiramo ga dovesti ovdje."

Zlobno se osmjehnuo.

"Seek!" prosiktao je a Wolf nije mogao sa sigurnošću reći je li ovaj samo siktao ili je upotrijebio riječ na engleskom.

Tijelo mu je bilo potpuno ukočeno i nije se mogao pomaknuti. U trbuhu mu je divljao strah, znatiželja, želja da se preda i da sve ovo čim prije završi. Jedino mu je još u glavi negdje ostalo sve ono što mu je Marija govorila i grozničavo je pokušavao to iskoristiti za borbu sa stanjem koje ga je preuzimalo. Poput magneta, sjena u englezovom oku privlačila je sve njegove strahove, osjećaje, ideje, bolove u tijelu. Nalik crnoj gustoj magli ta se nakupina povećavala i penjala se njegovim tijelom prema glavi. Kao velika vojska tame koja guta sve pred sobom i napreduje prema posljednjoj utvrdi na svijetlu. Odjednom, crvene oči unutar komandosove glave, poskočile su i skrenule pogled sa njega. U djeliću sekunde vidio je brz pokret sjene koja kao da se premještala iz jednog oka u drugo i dalje. Prije nego što se komandosovo tijelo uspjelo pomaknuti, sa vrata su se začuli pucnjevi. Jedan mu je metak probio pluća. Krv iz rane poprskala je Wolffa po licu, dok je englez padao prema njemu i dalje prema podu.

"Krepajte gadovi prokleti" vrištao je Kurt dok je praznio spremnik automata u glavu drugog komandosa koji je isto tako bio nagnut nad Angeliku, koja je nepomično ležala pod njim.

"Gubi se od nje, nakazo!" vikao je kao u transu.

Komandosova glava bila je u trenutku pretvorena u kašastu smjesu mesa, mozga i kostiju. Tijelo mu se beživotno srušilo na pod.

"Angelika, Angelika!" dozivao ju je Kurt.

"Gotovo je. Sredili smo gadove!"

Nagnuo se nad nju, brišući krv i prašinu sa njenog lica. Wolff je odahnuo i spustio glavu na stol. Ponovno je bio na rubu da izgubi svijest i zatvorio je oči te počeo duboko disati da povrati snagu i fokus. Pokušavao se smiriti ali je u njegovom desnom oku snažno bljeskalo plavo svijetlo i pozivalo ga na uzbunu. Brzo je otvorio oči i ugledao crnu figuru kako se brzo približava Kurtu. Pokušao je viknuti ali bilo je prekasno. Nož je sijevnuo i Kurt se uz krkljanje srušio na pod. Komandos je kleknuo, koljenom mu pritisnuo vrat i zario mu nož u srce. Nekoliko je puta Kurtovo tijelo brzo trznulo nogama i nakon toga se smirilo. Wolff se uspio podići sa stola i pokušavao je pogledom pronaći neko oružje. Englez se okrenuo prema njemu, potrčao i uhvatio ga za vrat. Velika rana na njegovim prsima kao da ga uopće nije smetala. Držeći Wolffa desnom rukom, lijevom je posegnuo u džep, izvadio smotuljak zavoja sa prvu pomoć i snažno ga stisnuo na svoju ranu tako zaustavljajući krv koja je curila iz rane i  mjehuriće zraka koji su šištali iz njegovih propucanih pluća. Bio je toliko snažan da je uspio Wolffa podići sa zemlje. Stisak englezove šake bio je poput čeličnog okova i morao se boriti za svaki udah dok ga je komandos ponovno fiksirao pogledom.

"Gdje je koplje?" upitao je.

"Seek!" ponovno je zasiktao i brzo vratio Wolffa u situaciju da ponovno pokuša obraniti svoju svijest pred njegovim napadom da je preuzme.

Malene crvene oči prodirale su kroz njegovo oko i polako mu počele ulaziti u glavu. Tamna masa iz Wolffove podsvijesti nanovo je kuljala prema njegovoj glavi privučena neodoljivim zovom došljaka. Želja da se prepusti i preda bivala je sve jača i jača dok mu je oko gorjelo od vrućine i
pritiska.

"Gotovo je!" proletjelo mu je kroz glavu.

"Marija", pomislio je "Razočarao sam te".

Svijest i svijetlo unutar njega polako se gasilo. Odjednom, negdje iz najskrivenijeg kutka njegove glave ili njegovog uma, pojavila se snažna plava svijetlost i kao da je udarila u sjenu koja je kroz njegovo oko već ulazila u njegovu glavu. Svijest mu se počela buditi i odupirati tami koja ga je do
tog trenutka preuzimala. Iz englezove se glave začuo krik, crvene su oči popustile stisak i polako, kao ranjena zvijer, počele se povlačiti.

"Zanimljivo", procijedio je Englez.

"Još jedan Skakač".

Lijevom je rukom odbacio zavoj, podigao pištolj i prislonio ga Wolffu na čelo.

"Die, you blue son of a bitch!"