Poglavlje XVII - Koplje Sudbine

Sjedili su u carskoj dvorani za primanje, pušili i prepričavali svoje događaje te burne noći. Wolff je imao desnu ruku uredno previjenu i zavezanu maramom oko ramena te očišćenu i saniranu ranu ispod lijevog oka. Nekoliko modrica na licu polako su dobivale ljubičastu boju. Nadlaktična kost desne ruke nije bila slomljena već je samo napukla. Boničar koji ga je previo, rekao mu je da će ruka biti kao nova kroz samo nekoliko tjedana. Angelika je imala širok zavoj zavezan oko glave. Eksplozija posljednje granate tamo u Riznici, odbacila ju je u zid u koji je udarila glavom i izgubila svijest. Imala je još nekoliko površinskih rana po tijelu i duboku posjekotinu na desnom bedru. I njezino je lice bilo prošarano sitnijim posjekotinama od stakla i komadića drveta ili kamena. Veliki podlijev krvi ispod desnog oka bio je već gotovo crn. Još uvijek joj se povremeno znalo zavrtiti u glavi dok je sjedila i ispijala vrući čaj sa rumom. Otto im je donio nove i čiste uniforme koje su uz pomoć bolničara presvukli. Iako su izgledali pretučeno i umorno, zapravo su bili zvijezde večeri. Čak ni Otto, koji je, nakon što su on i njegovi ljudi konačno osigurali muzej, uspio spriječiti razularenu nacističku rulju da ubije austrijskog predsjednika u susjednom kompleksu, nije imao takvu noć iza sebe kao njih dvoje. Umorni ali zadovoljni slušali su ljude oko sebe i polako otkrivali cjelokupnu priču o noći ususret Anshlussu. Još tamo negdje oko ponoći austrijski predsjednik Wilhelm Miklas, podnio je ostavku i konačno imenovao Seyss-Inquarta kancelarom. Ovaj je ponovno pozvao austrijsku vojsku i policiju da se ne suprotstavlja jedinicama njemačke 8. armije, koje su na nekim mjestima već prelazile granicu. Himmler i Heydrich navodno su već bili na putu prema Beču a i Hitler je imao u planu vrlo brzo posjetiti austrijsku prijestolnicu.

Crvene oči koje su ga promatrale iz oka onog engleza nije mogao izbaciti iz glave. Isto tako, njihova nadljudska snaga kojom su podnosili inače smrtonosne rane tjerala mu je strah u kosti. Tu je bila i Angelika, koja je također pokazala gotovo nadljudske sposobnosti a ono što ga je posebno brinulo bio je osjećaj da se i sa njim samim nešto neshvatljivo događa. Osjećao je da nije sam u vlastitom tijelu i to ga je činilo nemirnim i nervoznim. Imao je toliko pitanja, a nije ih imao kome postaviti. Također dobro se sjećao Angelike kako puca i pokušava pogoditi nešto što je bježalo iz tijela engleza kojeg je nekoliko trenutaka prije, ubila. I na kraju, jasno se sjećao iste takve sjene koja je pobjegla iz Riznice u trenutku kada je Otto ubio posljednjeg komandosa. Otto, očito, nije ništa čudno primijetio iako mu je sjena doslovno prošla između nogu a da on nije reagirao. Nekoliko je puta pogledao prema Angeliki, kao da traži odgovore, a ona bi mu samo lagano dala znak glavom da se strpi i da sva pitanja ostavi za kasnije. Marija, koja mu je uostalom i najavila čudne događaje te noći, smatrao je, vjerojatno će imati sve odgovore koje je tražio. I već je,
unaprijed, bio uplašen i zabrinut ali nije dopustio da to itko primijeti. Spremno je primao čestitke od SS-ovaca koji su ga okruživali, pričao sa Ottom, pušio i ispijao schnaps. U jednom je trenutku u dvoranu ušao Sturmscharführer, brzo pogledom potražio Otta i nešto mu zabrinuto govorio. Ovaj je stisnuo usnice, neko vrijeme neodređeno gledao ispred sebe kao da razmišlja i nakon toga krenuo prema Wolfu.

"Imamo problem, her Hauptsturmfuhrer." započeo je službeno, istovremeno dajući znak glavom svojim ljudima da se udalje.

"Dolje na ulazu nalaze se 20ak agenata Gestapoa i Abwehra. Moji ljudi su ih zadržali. Njihov vođa traži razgovor sa komandantom ove akcije.

Vjerujem da očekuje mene, ali s obzirom da si ti viši po činu, predlažem da ih malo iznenadimo."

Wolff je klimnuo, skinuo zavoj sa rane ispod lijevog oka, zategnuo uniformu i ustao. Nakon nekoliko koraka koljena su mu klecnula i zateturao je. Otto je brzo priskočio i pomogao mu da nastavi hodati. Nakon nekoliko minuta mukotrpnog hoda na nesigurnim nogama, stajali su na vrhu
stepeništa i očekivali agente Gestapoa po koje je Otto poslao. Uskoro su se pojavili i počeli se uspinjati stepeništem. Krajičkom oka, Wolff je ugledao nekoliko SS-ovaca kako se polako, sa automatima M38 spremnim za borbu, raspoređuju oko stepeništa.

"Što radite ovdje!?" zagrmio je Otto zaustavljajući ih nekoliko stepenica prije vrha, namjerno ih ostavljajući na stepeništu.

"Gestapo!" odgovorio je jedan.

Wolff ga je bolje pogledao i odmah prepoznao. Bio je to agent koji ga je pratio cijelo vrijeme još od Berlina.

"Da, I?" provocirao je Otto.

"Što radite ovdje? Ovaj muzej i rezidencija su pod kontrolom SS-a i vojna su zona. Kog se vraga motate ovuda?" zarežao je.

"Došli smo preuzeti osiguranje lokacije" odgovorio je agent.

"Do vraga da hoćete" odbrusio mu je Otto.

"Untersturmfuhrer Skorzeny?" upitao je agent.

"Tko pita?" uzvratio je Otto.

"OBERsturmfuhrer Wagner, Gestapo" odgovorio je ovaj, posebno naglašavajući čin koji je bio viši od Ottovog.

"To možete objesiti mačku o rep, Oberst. Ovo je vojna operacija Waffen SS-a i nemate ovdje jurisdikciju, pa ću Vas lijepo zamoliti da, uz dužno poštovanje, odjebete odavde."

"Vaš će bezobrazluk i neposluh dobiti pažnju koju zaslužuju, Untersturmfuhrer. Ovdje imam naređenje od Admirala Canarisa osobno, da od vas preuzmem osiguranje ove pozicije, kao i svih artefakata koji se u njemu nalaze".

Tek je u tom trenutku agent Wagner pažnju usmjerio na Wolffa. Bio je vidno iznenađen što ga ovdje vidi. Iznenađenje je bilo pojačano brojnim ozljedama koje je mogao vidjeti na njegovom licu i ranjenom zamotanom rukom na kojoj je krv već polako probijala zavoj.

"Oprostite što se nisam usrao od straha na licu mjesta, Oberst." nastavio je prepiranje Otto.

"Možete poručiti staroj, olinjaloj lisici, da su SS i Vril, pod komandom HAUPTsturmfuhrera Schepke-a isprašili prvi tim koji je poslao. Sigurno nećemo tvrđavu i plijen prepustiti njegovim rezervnim igračima. Još uvijek ste ovdje? Idemo, razlaz!"

Agent se zbunio. Njegova centrala mu je poslala pogrešnu informaciju o zapovjedniku SS snaga na terenu. I kakav prvi tim? Rezervni igrači? Nije mogao izaći na kraj sa bezobraznim Ottom, pa se okrenuo prema Wolffu.

"Her Hauptsturmfuhrer. Vi zacijelo razumijete situaciju..."

"Naravno!" prekinuo ga je Wolf.

"Ništa od toga, Oberst. Ovo je područje vojne operacije i nemate jurisdikciju. Točka." odlučno je završio Wolff, rukom dajući znak SS-ovcima da se pokažu.

Agent je zaustio da nastavi ali je progutao knedlu kada je na vrhu stepenica, ugledao desetak automata uperenih u njega. Nekoliko dugih trenutaka agenti su stajali na stepenicama, da bi napokon, polako podigli ruke u zrak i vratili se u prizemlje.

"Wolff, ustaj. Šefovi su na putu ovamo. Bit će ovdje kroz pola sata." kroz izmaglicu je čuo Otta kako ga budi.

Umoran i već dosta opušten, zadrijemao je na kauču nekog austrijskog monarha iz tko zna kojeg stoljeća. Netko je preko njega nabacio vojničku deku. Osjećao je da mu se u tijelo vratio dio snage, a i bol je bila slabija. Cijelim tijelom prolazili su lagani trnci, kao da je nešto unutar njega
poticalo stanice na ubrzano obnavljanje. Nikada prije nije bio ozbiljnije ranjen ili bolestan i nje previše obraćao pozornost na to. Činilo mu se normalnim, ali ipak. Osjećaj je bio čudan, ugodan na neki način, a opet njemu stran i nepoznat. Popio je gutljaj kave i zapalio cigaretu kako bi se dodatno razbudio. Otto je, u pratnji Angelike koja je isto tako bila vidno svježija i snažnija, raspoređivao ljude po prostoriji, davao im dodatna naređenja i pripremao jedinicu za dolazak vrhovnika SS-a . Iako je izgledalo da on potpuno vodi igru, često je izmijenjivao poglede i nekoliko riječi sa njom i Wolffu je bilo jasno da je zapravo ona ta, koja je pripremala pozornicu za sljedeći njihov nastup. Promatrao je situaciju oko sebe i ljude koji su u njoj sudjelovali, pritom promatrajući sve što se događa unutar njega. To mu je uvijek davalo novu snagu, oštrilo um i čula. Naučio je da to koristi kao pripremu za intenzivnije događaje koji su slijedili. Primijetio je da je danas proces još brži i intenzivniji nego inače. Polagano je ustao i oprezno počeo koračati po dvorani. Angelika ga je promatrala. Bio je puno sigurniji, snažniji i usmjereniji nego prije odmora. Klimnuo joj je.

"Herr Untersturmfuhrer, raport!" službeno se obratio Ottu.

"Herr Hauptsturmfuhrer, jedinica je spremna da ju pregledate", odgovorio je Otto i oštro mu salutirao.

"Pođimo", kratko je odgovorio.

Zaputili su se prema glavnom ulazu u muzej usput pregledavajući SS-ovce koji su već zauzeli svoje pozicije. U dvorani su ostala desetorica na čelu sa narednikom a na svakim vratima na putu prema ulazu po dvojica. U predvorju je bila još jedna desetina sa narednikom, postrojena ispred glavnog stepeništa. Zaputili su se prema izlaznim vratima. Vani je svitalo i svjež hladan zrak zapuhnuo je Wolfa. Duboko ga je udahnuo i na trenutak uživao kako mu kisik ulazi u pluća i krv. Gotovo da ga je mogao osjetiti. Vod SS-ovaca bio je postrojen lijevo od ulaza, dok su sa obje strane velikih vrata stajala još dvojica. Na stupovima stepeništa koje je vodilo prema trgu ispred muzeja, bila su postavljena dva mitraljeza uz koje su stajali strijelac i punitelj. Na trgu je bilo parkirano nekoliko automobila i kombi vozila. Agenti Gestapa i Abwehra stajali su oko njih pušili i razgovarali. Mrtvozornici su ukrcavali posljednja tijela poginulih u svoje vozilo koje se uskoro udaljilo. Wolff je zadovoljno klimnuo prema Ottu. Pozornica je bila postavljena, glumci spremni. Otto je skinu kapu i opušteno ju odložio na ogradu, izvadio tabakeru i ponudio ih cigaretama. Ostalo im je samo da čekaju dolazak vrha SS-a.

"Britanci? Ovdje? Jeste li sigurni herr Hauptsturmfuhrer?" upitao je Himmler sumnjičavo ga gledajući.

"Potpuno, herr Reichfuhrer!" odvratio je.

"Njihova su tijela prebačena u mrtvačnicu i možete ih naći tamo. Naravno, na sebi nisu imali nikakve službene oznake, ali naoružanje i govor su bez sumnje engleski."

"Vi ste ih vidjeli?" upitao je Heydrich.

"Hauptsturmfuhrer Schepke je uz pomoć jedne agentice i muzejskih čuvara osobno obranio muzej od napada. Kad smo mi stigli, već je uglavnom sve bilo gotovo", ubacio se Otto.

"Untersturmfuhrer Skorzeny" obratio mu se Himmler.

"Koliko čujem, Vi ste noćas obavili lavovski dio posla ovdje u Beču. Samo tako nastavite".

"Javohl, mein Reichfuhrer, Heil Hitler!" viknuo je ovaj, podižući desnicu.

"Što se tiče ove priče o muzeju i kapetana Schepke-a, to ćemo još vidjeti" sumnjičavo je pogledao prema Wolffu i kratko naredio: "Vodite nas do artefakata!"

Hodajući prema dvorani nekoliko je puta uhvatio pogled Alfreda Rosemberga. Dobro se sjećao večeri u baru hotela Adlon i osjetio je neugodu u donjem dijelu leđa kako polako jača i lagano puzi uz kralježnicu. Što li ovaj smjera, pitao se. A Rosemberg se samouvjereno smješkao i naočigled nije bio zainteresiran za situaciju. Ipak, Wolff je osjećao da ga ovaj vreba i strpljivo čeka povoljnu priliku. Nekoliko se puta pokušao odvojiti od nelagode, ali se ona ipak vraćala, polako se širila i zauzimala mjesto u trbuhu. Kao i sam Rosemberg, ona je vrebala i spremala se za napad. Jasno je to mogao vidjeti. Nakon što su se popeli stepenicama te prošli nekoliko hodnika i dvorana, u kojima su se, iako su SS-ovci raskrčili prvobitan nered, jasno vidjeli tragovi žestoke borbe, grupa je ušla u dvoranu. Narednik SS-a oštro je salutirao, ali je Himmler, potpuno opsjednut željom da čim prije dođe do stola sa artefaktima, samo prošao pored njega. Brzo je prišao stolu i uzeo Koplje Sudbine u svoje ruke. Oči su mu se sjajile. Visoko ga je podigao i uzviknuo: "ZIG!"

"Heil!!" prolomilo se dvoranom.

Užarenih očiju, vidno u ekstazi, okrenuo se prema ostalima.

"Gospodo! Danas je veliki dan za naš Reich. Ova kolekcija od neprocjenjive vrijednosti, konačno će se vratiti tamo gdje pripada. U Veliku Njemačku."

Mahnuo je prema svom pobočniku koji je pohitao prema stolu noseći crni kovčeg u rukama. Himmler je pažljivo položio Koplje u kovčeg. Na ostale artefakte uopće se nije obazirao.

"Skorzeny!" pozvao je Otta.

"Vodi nas u neku sobu gdje možemo neometani razgovarati o tome što se noćas događalo. Želim na licu mjesta pripremiti izvještaj za Fuhrera."

"Javohl herr Reichfuhrer", odgovorio je Otto i uputio se u smjeru Angelikinog ureda.

"Ovim putem, gospodo" pozvao je.

"Pratite nas kapetane" dobacio je Rosemberg.

Wolff je pogledom potražio Angeliku. Rosemberg je ispratio njegov pogled, zlobno se osmijehnuo i dobacio prema njoj.

"Ti, ne! Samo oficiri SS-a".

Wolff je postao zabrinut. Jasno je bilo da ih je ovaj namjerno razdvojio i da će kroz situaciju koja slijedi morati proći bez njezine neposredne pomoći. Stisnuo je usne i pošao za grupom. Nelagoda u njegovom trbuhu i kralježnici pojačala se. Uz nju je osjetio i strah.

U ured su ušli jedan za drugim Himmler, Heydrich, Rosemberg, Wolff i još jedan oficir SS-a, očito zapisničar, koji je imao zadatak zapisati sve detalje razgovora. Ottu se Himmler zahvalio i hladno mu naredio da ostane ispred vrata u društvu još trojice SS-ovaca iz njegove pratnje. Himmler i Heydrich su sjeli za stol, Rosemberg je stajao iza njih dvojice i još uvijek se samouvjereno smješkao. Postupno je nametao svoju volju situaciji i sada se spremao situaciju baciti Wolffu u lice.

"Dakle, kapetane", počeo je Heydrich, "ispričajte nam što se događalo noćas ovdje".

U kratkim vojničkim crtama, bez pretjeranog objašnjavanja, ispričao im je sve događaje prošle noći. Naravno, izostavio je sve događaje koje nije mogao objasniti. Zapisničar u kutu pažljivo je zapisivao svaku njegovu riječ.

"Odbili ste naređenje agenata Gestapo-a da im predate lokaciju i artefakte?" upitao je Heydrich.

"Kako to?"

"Moja naređenja koja sam dobio od Admirala Canarisa i od Vas osobno, glasila su da ni u jednom trenutku ne smijem artefakte ispustiti iz vida i prepustiti ih nekom drugom doli Vama ili Reichfuhreru, osobno", odgovorio je.

"Isto tako, bila mi je vrlo sumnjiva pojava stranih komandosa, ovdje i u ovom trenutku te zato nisam mogao više nikome vjerovati. Kao što sam rekao, Koplje je definitivno bila njihova meta. Vođi agenata Gestapo-a bilo je vrlo bitno da se približi artefaktu i sa svojim ljudima ostane u potpunoj kontroli lokacije. Pod cijenu da budem poslat pred Vojni Sud, odlučio sam oglušiti se na njihovu naredbu i zadržati kontrolu nad situacijom do Vašeg dolaska."

Himmler i Heydrich su se pogledali.

"U redu" rekao je Heydrich.

"Kada dobijemo službena izvješća svih sudionika odlučit ćemo da li postoji potreba za Vojnim sudom ili ne" hladno je nastavio.

"Ostaje nam još jedna stvar da raščistimo, kapetane" zagonetno će Heydrich.

Napravio je dugu stanku, izvadio cigaretu, upalio je i otpuhnuo veliki oblak dima iznad sebe. Iza njega, Rosembergove su oči zasjale. Rukama je
formirao trokut kao i one večeri u hotelu. Wolff je osjetio snažan napad. Ovaj je pokušavao da ponovno preuzme njegovu volju.

"Društvo Thule, čiji je predstavnik uostalom ovdje", pokazao je glavom prema Rosembergu, "polaže pravo na dio zasluga za vraćanje artefakta u posjed Velikog Reicha".

Zastao je, kao da mu daje na vremenu da se odupre ili prepusti Rosembergu. A njegova se volja njemu na očigled, topila poput snijega na proljetnom suncu. Doslovno ga je osjećao u svojoj glavi te i dalje nije mogao skloniti pogled sa njegovih očiju i znaka koji je rukama formirao.

"Možete li potvrditi to pravo?" polako je izgovarao Heydrich.

Himmlerove su se zjenice raširile. Očigledno je i njemu bilo vrlo bitno što će Wolff sljedeće odgovoriti. Potvrdan se odgovor protivan njegovoj volji sam od sebe formirao u njegovom umu. Njegove misli prestajale su biti njegove i postajale su Rosembergove. Borio se unutar sebe da se
othrva. I gubio je bitku. Sekunde su sporo prolazile.

"Dakle?" upitao ga je Rosemberg dodatno pojačavajući svoj pritisak.

Wolffovo se grlo osušilo, u glavi mu je pucketalo, krv je raznosila adrenalin i strah kroz njegovo tijelo. Udahnuo je kako bi odgovorio potvrdno, usprkos tome što to nije želio. Odjednom, u njegovom desnom oku pojavila se plavičasta svjetlost. Nešto unutar njega ga je presjeklo i zaustavilo. Začuo je unutrašnji glas za koji nije mogao točno odrediti odakle dolazi. Kao da je bio dio njega, dio njegovih misli i osjećaja, kao da su bili jedno a opet dvoje.

"Ostani ovdje. Budi Tu. Trebam tebe" govorio mu je glas.

Osjećaj svježine počeo se razlijevati njegovim umom, trgati okove kojima ga je Rosemberg pokušavao kontrolirati. Poput divlje rijeke nosio je sve pred sobom i vraćao mu je njegovu volju i snažio je.

"Budi Tu. Nemoj odlaziti. Budi Tu. Budi Ti. Trebam Tebe" ponavljao je glas sve jače.

Plavičasta se svjetlost proširila i na drugo oko te mu je cijelo vidno polje bilo ispunjeno plavom bojom. Osjetio se budan, prisutan, snažne volje i jasnoće. Strah i nelagoda su nestali. Osjećao se potpuno slobodnim.

Toga je jutra, na poziv novog kancelara Austrije Artura Seyss-Inquarta, njemačka 8. Armija i službeno prešla granicu. Dočekana je cvijećem, zastavama sa svastikom, pljeskom i odobravanjem mnoštva Austrijanaca. Bilo je tu, naravno, i inscenirane dobrodošlice u organizaciji lokalnih nacista ili onih koji su sa tim zadatkom došli iz Njemačke, te je stvarnu podršku austrijanaca Anshlussu bilo teško točno utvrditi. Ono što je bilo bitno, jest da niti jedna vojna ili policijska jedinica nije pružila nikakav aktivni otpor. Zbog toga je i sam Adolf Hitler, automobilom, u pratnji oko 4.000 pripadnika SS-a i Wehrmachta, istog popodneva došao u svoje rodno mjesto, Braun am Inn. Dočekalo ga je mnoštvo koje mu je uzbuđeno klicalo. Iste je večeri došao u Linz. Ponovno uz burnu i toplu dobrodošlicu. Prvotni je plan bio da Austrija bude marionetska država, ali  oduševljenje koje su austrijanci pokazivali i koje je bilo potpomognuto nacističkom propagandom i manipulacijama, nagnalo je Fuhrera da promijeni plan i provede potpuno pripajanje. Nakon samo 2 dana na položaju kancelara, Seyss-Inquart potpisuje potpuno pripajanje i daje ostavku na mjesto kancelara. Austrija kao država prestaje postojati. U pozadini plebiscitarne podrške pripajanju, Gestapo i SS brzo su
neutralizirali bilo kakvu moguću opoziciju. Više od sedamdest tisuća ljudi pohapšeno je i odvedeno u sabirne logore u Njemačkoj. Vodeće austrijske stranke podržale su pripajanje, isto je učinio i austrijski kardinal u ime Katoličke crkve. Čak je i Vlada Velike Britanije odmah zatvorila svoju ambasadu u Beču i dan kasnije ju otvorila. Ovaj puta kao Konzulat i defacto odmah priznala novu situaciju na karti Europe.

Njegova je popularnost bila na vrhuncu, njegova samouvjerenost također. Ponovno se kockao i ponovno dobio. Zapadni saveznici nijemo su prihvatili pripajanje Austrije kao neizbježno i brzo ga pospremili pod tepih. On se spremao na sljedeću igru. Sudetski Nijemci već su bili dobrano
pripremljeni da se i oni, zajedno sa svojom pokrajinom, odcijepe od Čehoslovačke i pripoje Velikom Njemačkom Reichu. Te je večeri u Hotelu Imperial, održano svečano primanje na kojem je Hitler, osobno, podijelio odličja Željeznog Križa, najistaknutijim pojedincima operacije. Među
njima je bio i Hauptsturmfuhrer SS-a Wolf Schepke. Iste večeri u sobu su mu došle Heide i Gudrun, kako bi mu čestitale na uspješno odrađenom zadatku i odličju, te mu svojom seksualnom energijom pospješile brže iscjeljivanje. Sljedećeg jutra trebao se naći sa Marijom za koju je imao gomilu pitanja. Zaspao je brzo i čvrsto. Zadnjeg čega se sjećao prije nego što je utonuo u san, bila je lagana plavičasta svijetlost koja se iz njegove glave blago prelijevala njegovim tijelom, opuštajući ga, osvježavajući i, činilo mu se, liječeći njegove rane.