"No", prekinula ga je, "neke stvari su ipak jednostavne. Ukoliko stvarno želiš znati da li se netko nastanio u tebi, jedino što trebaš jest otvoriti mu se i jednostavno pitati. Ako je tu, javit će ti se", nasmijala se.
"Pokušaj!" bodrila ga je.
"Znaš kako se smiriti i otvoriti, iskoristi svoje znanje, kapetane SS-a. Tu sam da ti pomognem."
Sljedeće jutro probudio se u znatno boljem stanju nego što je legao. Na stolici pored kreveta čekala ga je svježe oprana i izglačana uniforma. Soba je mirisala na lagani ženski parfem a kroz poluotvoren prozor prodiralo je sunce i svjež zrak. Polagano i bojažljivo dotakao je zavoj na ruci.
Rana je još uvijek bila bolna ali znatno slabije nego što je očekivao. Stisak šake ranjene ruke zabolio je jače ali je ipak mogao micati prstima. Polako je ustao i iskušavao sigurnost svojih nogu. Bolje je, puno je bolje, zaključio je i pošao u kupaonicu da se umije, osvježi i uredi koliko je
najbolje mogao. Nakon toga izašao je na balkon, zapalio cigaretu i uživao u svježini proljetnog jutra. Nekoliko je puta duboko udahnuo svjež zrak i pustio da se osjećaj svježine razlije njegovim tijelom. Ispod njegovog balkona, Beč je već živio novu stvarnost. Bogato okićen zastavama sa
svastikom, činio se snažnijim, jasnijim, stabilnijim nego prvog jutra kada je prvi puta stao na taj balkon i promatrao ga. Ovo je sad Njemačka, pomislio je. Sve je slično a opet tako različito. Osjećaj samopouzdanja i ponosa preplavio ga je. Tamo u sobi, na noćnom ormariću uz krevet stajao je Željezni križ kojim je odlikovan prošlu večer. Uz njega bio je i velik pečatnjak sa runom Vrila, koji kao da je pulsirao i odašiljao prema njemu neku njemu nepoznatu energiju i snagu. Iz te samozadovoljne sumaglice koja ga je obuzimala, prenulo ga je lagano kucanje na vratima njegove
sobe.
"Her Hauptsturmfuhrer!" začuo je ženski glas.
"Naprijed!" kratko je odgovorio i polako se vratio u sobu.
Vrata su se otvorila i na njima se pojavila lijepa mlada djevojka, jasnih plavih očiju i dugačke plave kose vezane u rep koji je bio prebačen preko njezinog ramena i koji je dosezao gotovo do njezinih bokova. Bila je uredno odjevena u uniformu koja je sličila na njegovu. Umjesto oznaka SS-a na kragni je imala runu Vrila.
"Dobro jutro, Her Hauptsturmfuhrer", pozdravila ga je.
"Šalje me Freulein Orsich. Ime mi je Veronika i došla sam vam pregledati rane, previti vas i pomoći vam da se obučete i uredite za sastanak. Marija vas očekuje u stožeru na doručku."
Wolff je samo potvrdno klimnuo i zadovoljno se nasmiješio. Uživao je u osjećaju pažnje koje su mu ukazivale pripadnice društva Vril, iako je negdje znao da su sve usmjerene na sebe i na zadatke koje su imale. Sa potpunim povjerenjem, iako je vidio da je Veronika vrlo mlada, prepustio se da ona uradi kako joj je rečeno. Vještim pokretima, skinula mu je zavoj, pregledala ranu, očistila je i stavila svjež zavoj.
"Jako se dobro oporavljate, kapetane. Rana izgleda veoma dobro."
"Drago mi je to čuti", odgovorio je.
"Osjećam se odlično. Kao da bih mogao ovom rukom zgrabiti cijelu planetu i dobro je protresti."
Veronika mu se nasmiješila.
"Znam kakav je to osjećaj", odgovorila je, "ali do tada, dopustite da Vam pomognem odjenuti se."
"Haha! U pravu ste! Do tada, mislim da ću ipak trebati Vašu pomoć".
U sjajnoj novoj, crnoj uniformi, sa Velikim križem oko vrata i pečatnjakom Vrila, uredno počešljan, mirisan i svjež, prošao je pored Veronike, koja je, otvorivši mu vrata i najavivši ga, zatvorila vrata iza njega. U velikoj sobi apartmana na zadnjem katu hotela, bio je bogato postavljen stol za doručak. Uz prozor je stajala Marija, odjevena u bijelu haljinu i bijelu košulju, plave dugačke kose raspuštene preko leđa.
"Dragi Wolffe! Dobro došao. Dozvoli mi da ti čestitam na uspješno izvršenom zadatku." uzbuđeno je rekla prilazeći mu.
Njezin je poljubac bio vreo, njezine su oči sjale u svom svojem plavetnilu. Osjećao je toplinu u njezinom pogledu. Bilo joj je drago što ga vidi. Njezin je poljubac bio vreo, njezine su oči sjale u svom svojem plavetnilu. Osjećao je toplinu u njezinom pogledu. Bilo joj je drago što ga vidi. Izgledalo je kao da i ona sa njim, dijeli ponos koji je osjećao.
Ta ga je žena ispunjavala snagom, samouvjerenošću i sigurnošću. Uz nju se osjećao nekako cjelovito, potpuno i čiste svijesti, a opet osjećao je i poštovanje, povjerenje, divljenje i magičnu privlačnost svaki puta kada bi ju sreo. Isto tako, osjećao je kao da ona ispunjava cijeli prostor u kojem su se nalazili i da je puno veća, prostranija i moćnija od žene savršene ljepote koja je stajala pred njim.
"Marija. Bilo je teško, naporno i opasno. Ipak, osjećao sam da si tamo. Sa mnom." odgovorio joj je.
"Naravno", potvrdila je, "i bila sam", pokazala je prema stolu, "sjedni. Doručkujmo. Umirem od znatiželje da čujem sve. Svaki detalj koji se zbivao izvan tebe i u tebi".
I doručkovali su. Poslije toga su izašli na balkon, pili kavu i pušili. Wolff je detaljno prepričavao sve događaje koji su se dogodili od zadnjeg puta kada su se sreli. Često bi primijetio da su joj se zjenice raširile kad bi pričao o čudnim stvarima koje su mu se dešavale, o plavičastom svjetlu, o sjenama u očima britanskih komandosa i ostalim stvarima koje nije mogao objasniti. Često bi i zastao, kao da od nje traži potvrdu, kao da traži odgovore i objašnjenja. Ona bi ga u tim trenucima samo pozvala da nastavi. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da ju uvuče u razgovor, shvatio je da mu ona neće ništa potvrditi, ništa objasniti ili odgovoriti dok on sam ne završi sa cijelom svojom pričom. Sa druge strane, ništa što bi ispričao, bez obzira što bi i njemu samom to zvučalo kao nešto nestvarno, izmišljeno ili umišljeno, ne bi u njoj izazvalo nikakvo čuđenje, nepoznavanje ili neslaganje. Kao da je točno znala što će joj ispričati i da ju je jedino zanimalo kako će to učiniti. I taj mu je osjećao dao povjerenje i samopouzdanje da bude detaljan i da ništa ne prešuti, iako mu se često javio poriv da neke stvari preskoči jer ni sam nije znao o čemu točno priča i da li je za takvo što pomislio da je moguće. Ponovno se i sam vratio u noć u muzeju i ponovno ga proživio prepričavajući ga njoj.
"Jasno ti je da imam gomilu pitanja i da mi jako puno stvari uopće nije jasno što su. Isto tako ne vjerujem ni sam sebi ni u ovo što sam ti ispričao. Što se, pobogu tamo desilo?!" završio je svoju priču Wolff.
"Mislila sam da ćeš ti to reći meni", vragolasto se nasmiješila i otpuhnula oblak dima prema njemu.
"Nemam blagog pojma", odgovorio joj je.
"Kao da je osnovna priča u redu. Branili smo povjeren nam objekt koji je napadnut i uz žrtve smo ga uspjeli obraniti. Sve ostalo, zvuči mi, jednostavno nevjerojatno. Kao da sam poludio".
"Da. Slažem se. Zvuči", zagonetno ga je pogledala.
"Ali nije. Meni nije. Točno znam o čemu pričaš. I ne...", nasmiješila mu se.
"Ne brini. Nisi poludio. Da jesi, ne bi to ni znao".
Prebacila je nogu preko noge, udobnije se namjestila u fotelji, prodorno ga pogledala i duboko udahnula.
"Pođimo redom. Prvo. Važno je da očistiš svoj um od svega za što misliš da znaš. Ne znaš. Od svega što misliš da je istina. Nije. Od svega što misliš da je nemoguće. Jest".
Potvrdno je klimnuo, nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo, kao da sa svakim udahom želi izbaciti ono što mu je ona savjetovala da izbaci.
"Drugo", nastavila je.
"Sve što ću ti danas ispričati zadrži za sebe kao i sva pitanja koja imaš zadrži za kasnije. Prihvati ovo koliko možeš, provjeri koliko možeš ali ne pričaj o tome i sam potraži odgovore. Pričanjem o ovome, dovest ćeš sebe u opasnost a velika većina ljudi neće ti vjerovati, jer su oni igrani a nisu Igrači. Ukoliko ti netko drugi spomene bilo što slično, ispred sebe imaš Igrača i moraš ga natjerati da ti otkrije karte i pokaže se u pravom svjetlu, kojoj strani pripada. O stranama, ratu i Igri, kasnije."
Zastala je na trenutak.
"Koplje," nastavila je.
"Koplje sudbine, Sveto koplje ili Longinovo koplje je vrh koplja kojim je rimski centurion Gaj Kasije Longinus, navodno, probo Isusa na križu želeći mu prikratiti muke. Iz njegove je rane potekla krv i voda, krv kao obilježje ljudskog i voda kao obilježje božanskog. Longinus je bio poprskan po licu, doživio je čudotvorno izlječenje te nakon toga i prosvjetljenje. Shvativši moć koju ima takav artefakt odlučio ga je sačuvati i sakriti na sigurno. Kroz stoljeća koja su slijedila, stvorena je legenda, Tko posjeduje Koplje sudbine, može prilagoditi sudbinu svijeta svojim željama. Ukoliko izgubi Koplje umrijet će za tri dana. Mnogi su uspješni osvajači tvrdili da svoja osvajanja mogu zahvaliti Koplju. To je, reći ćemo, službena verzija i u osnovi je točna, osim što joj nedostaje prvi dio. Koplje nije od ovog svijeta. Kao i mnogi drugi artefakti, poslano je na Zemlju kako bi pomoglo ljudskim civilizacijama da izađu iz zatvora u kojem su zarobljeni."
Zastala je i pogledala ga. On se borio da proširi svoju percepciju i da svoje znanje koje je dosada stekao odbaci kao konačno i proširi ga. A morao ga je u startu proširiti na vrijeme i prostor izvan okvira koje je poznavao. Vrijeme prije civilizacije koju je djelomično poznavao i prostor izvan planete na kojoj je živio.
"Koplje koje si obranio, na žalost, nije orginalni artefakt. Obična je kopija i nama nije od prevelike koristi. Međutim, predavši ga u ruke onima koji vjeruju da jest, moguće je iz te kopije izvući neku korist za našu borbu. Snaga vjerovanja jača je nego što misliš. Ukoliko veća grupa ljudi vjeruje da
imaju artefakt koji će ih učiniti nepobjedivim, oni takvi mogu i postati. Mi ne znamo točno gdje je orginal. To što su britanci i njihovi saveznici pokušali doći do ovog, govori nam da, možda ni oni ne znaju gdje je. Bilo kako bilo, iako Reich sada posjeduje samo kopiju, ukoliko postoji dovoljna količina vjere u njegove moći, pojačati će snagu Reicha, njegovog vodstva i same vojske za borbu koja se već odvija kao i za rat koji slijedi. Rituali kojima se Igrači koriste, a kao onaj u kojem si i sam sudjelovao, ne znajući, služe upravo tome. Nametanju svoje volje situaciji i nametanju situacije ljudima, a kako bi se oni, kao pijuni u šahu, bili spremni boriti i žrtvovati se za pobjedu."
Ponovno je napravila stanku, gledajući ga u oči. Njegov svijet doslovno se mijenjao. Da mu je netko drugi pokušao ispričati nešto slično ovome, momentalno bi to odbacio kao potpunu fikciju. Sve što mu je dosada ispričala Marija, pokazalo se istinitim iako je prkosilo svim stavovima i uvjerenjima koje je imao. Bilo mu je jasno da još nije pošteno ni zagrebala u dubinu i da je priča o Koplju samo uvod u ono što slijedi. Ipak, nakon noćne akcije u muzeju i stvari koje je tada doživio, um mu je bio nešto slobodniji da primi nove ideje. Zapravo, kad je bolje pogledao, sustav vjerovanja koji je imao o svijetu i životu bio je dobrano izbušen i kao da je tražio od nje da ga pokrpa i te rupe ispuni nečim novim, postojanijim, nečime u što bi mogao vjerovati i za što bi se mogao uhvatiti u sljedećoj nepoznatoj situaciji.
"Nastavi, molim te" uzdahnuo je.
"Naravno", rekla je, zavodljivo se osmjehnula i ustala.
Polaganim koracima njišući bokovima polako je prišla gramofonu u uglu sobe. Pokrenula ga je i lagano pucketanje gramofonske ploče ispunilo je prostoriju. Iz zvučnika je polako počeo izlaziti zvuk frule. Uskoro mu se pridružio i metalni zvuk nalik zvončiću, pa duboki bubanj, pa brze udaraljke. Melodija se polako gradila i postajala sve složenija i sve savršenija. Marija se kao u nekom transu počela izvijati i lagano plesati u ritmu
melodije. Kroz prozor je u sobu ulazilo sunce koje je vješto iskoristila kao savršenu pozornicu za svoju izvedbu. Vještim je pokretima a sve unutar plesa, upalila je pet mirisnih štapića koje je postavila oko osunčanog kruga u kojem je plesala. Polako je počela skidati odjeću sa sebe i dalje plešući u ritmu melodije koja je ispunjavala prostoriju. Dim mirisnih štapića i sam je plesao oko nje. Wolffova su čula bila preplavljena utiscima. Egzotični mirisi, skladan zvuk i prizor prekrasne nage žene koja se pred njegovim očima poput mačke uvijala u ritmu melodije. Mogao je vidjeti svaki njezin mišić kako se zasebno pokreće a opet svi oni zajedno činili su savršenstvo i sklad pokreta. Svaki pramen njezine kose plesao je u istom ritmu kada bi naglo zabacila glavu. Ritam glazbe se ubrzavao a njezini su ga pokreti pratili. Na njezinoj se koži počeo pojavljivati tanak film znoja, koji je činio da je postala još sjajnija kako su se sunčeve zrake kojima je bila okupana reflektirale prema njemu. A njezine oči su sjajile prodornom plavičastom svjetlošću. Iako je izgledalo kao da je u potpunom transu, jasno je vidio da ga cijelo vrijeme promatra i da joj je pogled prikovan za njega. Njegovo se disanje ubrzavalo, puls također, kao da je i njegovo tijelo reagiralo na kompletan prizor ispred njega. U jednom su se trenutku u njezinim rukama pojavila dva kratka zlatna bodeža sa valovitim oštricama. Njezini su pokreti postali još brži, strastveniji i borbeniji. Izgledalo mu je kao da se bori protiv mnoštva zamišljenih protivnika, a opet, sve je i dalje bilo skladno, savršeno i plesno. I nevjerojatno avodljivo. Ta zavodljivost, međutim, nije imala veze sa seksualnošću.
Zavodio ga je sam život, životna energija koja je činila ovakav prizor mogućim. Savršenstvo života od izvora života i životne energije. Žene. Više nije vidio Mariju. Pred njim je plesala Životna sila u svoj svojoj ljepoti i savršenstvu. Bio je potpuno očaran i opijen, kada je melodija utihnula i kad se Marija, očito fizički iscrpljena, sklupčala na podu. Nekoliko je trenutaka tako ležala a onda je ustala, i kao da se ništa nije dogodilo, podigla svoju odjeću sa poda i laganim koracima nestala iza vrata susjedne prostorije, ostavljajući Wolffovom umu da dovrši sliku koju mu je htjela pokazati. A njegov je um poletio daleko iznad Zemlje, gledajući ju tako lijepu, skladnu i savršenu, plavičastog sjaja. Pa prema Suncu, izvoru Životne sile sistema planeta oko njega. Pa dalje, prema centru galaksije, prema Crnom suncu i dalje. U jednom je trenutku sve to vidio zajedno, sav taj sklad i savršenstvo, savršen živi organizam neviđene ljepote. I ponovno se vratio prema Zemlji koja, iako je bila smještena na rubu galaksije Mliječnog puta, kao da je bila centar svega. Posebno i izdvojeno mjesto.
"Da, dragi", prekinula ga je u sanjarenju.
Sjedila je preko puta njega, obučena i uređena, svježa i nasmijana, puna životne sile, neopisivo lijepa i zagonetna.
"Zemlja je posebno mjesto na karti Galaksije. Eksperiment. Mjesto na kojem su trebali živjeti i stvarati najviši životni oblici u Galaksiji. Tako je zamislio Stvoritelj, Bog, ako hoćeš. O tome govore svi njegovi izaslanici koji se sa vremena na vrijeme pojave ovdje kako bi nas na to podsjetili. Kao Isus, na primjer", zastala je na trenutak.
"To je bila namjera. Međutim Jahve, Lažni bog, krade njihove riječi i izokreće ih. Zemlja se zbunila, čovječanstvo se zbunilo i jedno po jedno upadalo je u mrak i propadalo. Mi smo već sedmo čovječanstvo koje se bori na ovoj planeti. Bori se da zbaci Lažnog boga i vrati Zemlju na mjesto
koje joj pripada. U toj borbi na raspolaganju nam je i najmoćnije oružje koje postoji. Sila izvora. Sila svih sila. Vril. Neki današnji znanstvenici već vjeruju da postoji sila koja objedinjava sve poznate i nepoznate sile. Isto to vjeruju i neki filozofi. Još je Faraday napisao: "Vjerujem da iza svih različitih pojavnih formi sila, postoji zajednički izvor. Sve sile koje poznajemo međusobno snažno utječu jedna na drugu i ovise jedna o drugoj. Moguće je jednu transformirati u drugu i ponovo dobiti iste efekte. Kao da iza svega stoji jedna, osnovna Sila." Svako čovječanstvo uvijek kreće iz
početka. Otkriva Vril, počinje ga koristiti, zloupotrijebi ga i tako samo sebe uništi. I sve ide ponovno na početak. Zapravo, mogla bi reći, cijelo se vrijeme zapravo borimo sami protiv sebe i protiv svoje sebičnosti, neodgovornosti, mržnje i nesvijesti. Čuo si za Atlatidu?" upitala ga je.
Sjetio se nekih tekstova koje je čitao. Neki grčki povjesničari i filozofi pisali su o civilizaciji na kontinentu na području današnjeg Atlanskog oceana koja je u jednom trenutku misteriozno nestala. Vjerovao je da je to samo fantastična priča i ništa više. Zanimalo ga je što Marija zna o tome.
"Jesam", odgovorio je.
"Ali sam siguran da ćeš mi ti reći nešto što dosada nisam čuo"
Odgovor je izmamio osmjeh na njezinom licu.
"Na Atlantidi", nastavila je, "ljudi su u potpunosti ovladali svim zakonima prirode. Otkrili su kako proučavati sile i koristiti se njihovim učincima. Istražujući sve dublje i dublje, naučili su kako su sve o kozmičkoj povezanosti svih bića. To ih je konačno dovelo do "Sile svih sila" i mogućnosti da je tehnološki iskoriste. To je ono što nazivamo Vril, sila izvora, čista magična energija, daleko iznad onoga sa čime današnji svijet raspolaže. Atlantiđani su bili dinamički psihofizički tehničari, provoditelji, transformatori i korisnici, a ne samo mehanički strojari kao mi danas. Mi se baziramo isključivo na tehnologijama koju pokreću fizičke sile. Sve ostalo za nas je znanstvena fantastika. Oni su, živjeli Vril i koristili se njime kako bi svijet oblikovali po vlastitim idejama a ne obrnuto, kako mi danas činimo. Odgovornost koju je sa sobom nosila mogućnost upravljanja takvom silom i tehnologijom bila je ogromna, pogotovo sa strane etike i morala.
Atlantida, Atlantis
Oni su bili pažljivo pripremani za takvu vrstu odgovornosti, tisuće godina su prolazile u radu na svjesnosti, budnosti i odgovornosti a imali su i stalnu izvanzemaljsku pomoć i nadzor. Priroda im se u potpunost pokorila i služila im. I tako je bilo tisućama godina. Sve dok je postojalo poštovanje prema majci Prirodi, jedinstvo i zajedništvo čovječanstva kao cjeline, visoko moralno dostojanstvo i iznad svega bezuvjetna ljubav, Vril je bio blagoslov. Beskonačna kreativna energija univerzuma. Zemlja je bila raj. U jednom su trenutku zaboravili svoje dostojanstvo, svoju odgovornost i bezuvjetnu ljubav. U njih je bilo posijano sjeme sebičnosti, orijentiranosti na materiju. U doticaju sa time Vril je od blagoslova postao prokletstvo. Zatresao je temelje cijelog kontinenta, a mogao je i uništiti cijelu planetu. Antlantida je potonula uništena vlastitom mržnjom i iskvarenošću. Gledajući gigantske građevine koje su na zemlji ostavili egipćani ili južnoameričke civilizacije, očito je da su neka znanja starih Atlantiđana ostala očuvana i nakon propasti njihovog kontinenta. Pa ipak, niti te civilizacije nisu opstale, usprkos mogućnosti da kontroliraju takvu vrst energije. Zašto?" zagonetno se upitala,
zastala i pripalila cigaretu.
"Postoje sile, entiteti ako hoćeš, kojima je u cilju da Zemlju i čovječanstvo zadrže u stanju u kojem je sada. Zbunjene, malodušne, bez samopouzdanja, slabe i jadne. Lažni bog i njegovi agenti već tisućljećima drže Zemlju zarobljenom i njezine stanovnike u zatvoru. Promovirajući izokrenute vrijednosti zapakirane u lijep omot, polako iznutra vrše preobrazbu stvarnih vrijednosti u lažne. Čovjek se bori za pravdu i vjeru, a zapravo služi i bori se na strani Lažnog boga. Uzmi za primjer Križarske ratove. Ljudi su u njih išli da se bore za Isusa i njegovo učenje a protiv nevjernika. Ognjem i mačem borili su se u ime nekoga tko je zagovarao bezuvjetnu ljubav, milost i opraštanje. Savršena manipulacija." nasmijala se.
"Pratiš li me?" upitala ga je.
"Da. Donekle", zbunjeno se nasmiješio.
Primjer sa križarskim ratovima bio je tako čist i jasan i nije mogao vjerovati kako mu je takva, očigledna nelogičnost, promakla i kako ju nije vidio. Isto tako, učinilo mu se da su i posljednji događaji u kojima je i sam sudjelovao, slična stvar. Ali kako primjetiti manipulaciju? I tko manipulira?
"Ovo o čemu govoriš u isto je vrijeme potpuno fantastično i nevjerojatno, a sa druge strane logično i čini se, istinito. Odakle ti te informacije?" upitao ju je.
Nasmijala se i rukom odmaknula uvojak plave kose koji joj je pao preko lica.
"Odakle?" ponovila je.
"To je vrlo dobro i zanimljivo pitanje" promijenila je izraz lica i uozbiljila se.
"Znaš, vrlo često ni sama ne znam pravi odgovor na to pitanje. Možda sve umišljam i sve je samo fantazija a možda i nije. No, to je moje istraživanje i moj rad. Recimo da sam nešto osjetila i pošla za time. S vremenom se pokazalo da informacije koje dobivam mogu iskoristiti ovdje i sada", duboko je udahnula i napravila stanku, razmišljajući kako da priču prilagodi a kako bi ju on mogao bar donekle shvatiti.
"Prije puno godina kao mladoj djevojci počele su mi pristizati neke čudne poruke. Kao da je netko ušao u moju glavu i počeo mi pričati. U prvom trenutku nisam previše obraćala pažnju na to ali se to sa vremenom pojačavalo. Priče koje sam dobivala bile su nevjerojatne. Glas unutar moje glave tvrdio je da potječe sa planete u orbiti zvijezde Aldebaran u sazviježđu Bika. Zanimljivo je to da nikada prije nisam čula za tu zvijezdu i potražila sam što astrolozi znaju o njoj. Ime joj na arapskom znači Sljedbenik, Pratitelj, Učenik i to me odmah zainteresiralo. Odakle u mojoj glavi ime za koje nikada nisam čula a ispostavilo se da je stvarno. Odlučila sam početi razgovarati sa entitetom koji mi je govorio. Slijedila sam upute koje su me odvele na dug put. Trebalo je sakupiti neke artefakte i sastaviti od njih neku vrst prijemnika. Uskoro su mi se pridružile i druge žene koje su dobivale slične poruke, Gudrun, Traute i Sigrun. Neću ulaziti previše u detalje jer to je bio naš put i naš rad. Na kraju smo pronašle artefakte, sastavile prijemnik i kontaktirali bića koja su nas vodila u našoj potrazi. Prijemnik se pokazao kao više od toga. On je u isto vrijeme i portal koji je dopustio tim bićima da se ponovno spuste na Zemlju. Kao i kod Vrila, svako čovječanstvo iznova mora otkriti i uspostaviti kontakt sa njima te ih dozvati kao pomoć i vodstvo. Tada, ta bića imaju mogućnost projicirati se u čovjeka koji je spreman i otvoren. Skočiti u njega, zato ih zovemo Skakači. Na neki način Skakač se poveže sa svojim domaćinom te počnu surađivati. To zovemo Simbiozom. Bez domaćina, Skakač se u početku, očito ne može manifestirati na Zemlji. Rekli su nam da je ovo već sedmi puta kako se spuštaju na Zemlju kako bi pomogli njenim stanovnicima da se oslobode zatvora u kojem ih drži Lažni bog uz pomoć svojih agenata, Tragača. Za razliku od Skakača, Tragači imaju materijalnu formu na ovoj planeti i prisutni su ovdje tisućljećima, sakriveni u svojim gradovima ispod površine. Kao i Skakači mogu ulaziti u čovjeka i u potpunosti preuzeti njegovu svijest i natjerati ga da radi za njihovu agendu, da postane igrač crnog tima. Tragači potječu iz sazvježđa Draco i potpuno su usmjereni na materiju, vladanje, iskorištavanje i porobljavanje. Majstori su prilagođavanja, preobražavanja i manipulacije.
Borba Skakača i Tragača, bijelih i crnih ili točnije plavih i crvenih, na ovoj planeti traje od njezina postanka. S obzirom da se ciklički ponavlja i da pri tome koriste ljude kao posrednike ili figure, tu borbu možemo nazvati i Igrom. Kao u šahu ili na vojnoj karti na kojoj generali ili igrači pomiču svoje figure trudeći se stjerati protivnika u kut. Sve je u isto vrijeme Igra i borba, zavisi samo sa koje se pozicije promatra. Prema informacijama kojima ja raspolažem da bi se prešlo na sljedeći nivo Igre potrebno je unutar sebe postići minimalno 51% pozitivnosti. Tragači i njihovi saveznici imaju zadatak da postignu 95 postotnu negativnost unutar sebe. Ukoliko to uspiju prenijeti i na kompletnu civilizaciju, tada se ona uništava i igra se vraća na početak.
Kad kažem uništenje, nemoj misliti da se mora raditi o brzom i nasilnom događaju. Godine na Zemlji su dijelovi sekunde u prostoru u kojem se igra. Isto tako nemoj misliti da se mora raditi o globalnom događaju. Nekada može biti, kao na primjer katastrofa koje uništila dinosauruse ili skup lokalnih događaja, kao na primjer propast Atlantide ili Lemurije i naposljetku pojedinačni događaji kao nestanak civilizacija Azteka, Maja, Rimskog Carstva i slično. S obzirom na evolucijski karakter Igre, planeta Zemlja je prevladavajuće negativna. Zašto? Zato što je dozvoljeno da se pojedinci, grupe i čak civilizacije oslobode svoje uloge u Igri ukoliko dosegnu više od polovine unutrašnje pozitivnosti. Tako sa vremenom postoji sve manje bijelih igrača. Naravno, kroz evolucijski proces neki crni postanu bijeli i krenu prema vlastitom ili grupnom oslobođenju. Samo veliki i masovni prelazak crnih igrača u bijeli tim gurnuo bi cijelu planetu prema oslobođenju. Problem je u tome što je Igra za crni tim nama ljudima strahovito primamljiva, donosi moć, snagu, dominaciju i sigurnost poznate uloge. Tek kada to postane ne zanimljivo i dosadno nakon nebrojenih puta vraćanja, pojedinci se odluče, iako im iskustvo pokazuje da će gotovo sigurno izgubiti Igru, prijeći na drugu stranu. Paradoksalno je to da u želji da se prijeđe na sljedeći nivo, Igra mora biti izgubljena. Tek kada bi više od polovine čovječanstva na planeti to shvatilo i trenutačno pristalo na takav ishod, cijela planeta bi bila oslobođena i podigla bi se na sljedeću razinu. Pitanje je da li je to uopće moguće. Začudio bi se koliko su ljudi daleko od tih 51% iako misle da su u potpunosti dobri i pozitivni. Čovjeku se namjerno ne daju Viša Znanja. Religija to ne čini, duhovnost to ne čini, magijsko-okultno to ne čini, obrazovanje to ne čini. Dapače, on se namjerno usmjerava na pogrešna znanja, moral, tzv. "dobro i zlo". Čovjek ne zna što je to dobro i zlo. On ne zna da zlo savršeno imitira takozvano dobro i on, misleći da čini dobro zapravo tone u vlastitu negativnost. Sa druge strane, Lažni bog, Tragači i njihove sluge koriste ta ista Viša Znanja, ali orijentirana na osobne i sebične interese, gradeći vlastitu unutrašnju negativnost i poput bolesti je šire među ostalima. Zašto? Oni također moraju imati dovoljno energije za takvo "vrhovno djelo". Što misliš na koji način je dobivaju?"
Zagonetno se nasmiješila, uzela novu cigaretu i pripalila je. Pogledala ga je kako se nervozno meškolji na stolici pokušavajući povezati sve što čuje.
"Uglavnom", nastavila je, "oslobođenje cijele planete i čovječanstva nalikuje mi na utopiju. Iako moji duhovni vodiči, najveći i najsposobniji među Skakačima, tvrde da je to moguće i da se zajedno sa njima borimo za taj ultimativni cilj, sve mi se više čini da je to samo dobra priča. Način da nam
se pojača motiv i podigne moral. Očito je da se takav slučaj do sada nije dogodio na Zemlji. Da jeste, ova Zemlja više ne bi bila Zemlja", nasmijala se i napravila nekoliko savršenih kolutova dima.
Wolffu se čak učinilo da je oblikovala nekoliko planeta i dva Sunca oko kojih su kružili. Um mu je bio izbušen poput sira i imao je osjećaj da u njega može ući bilo što i da ništa od toga ne može zadržati. Sve mu je izgledalo kao halucinacija.
"Znam da Skakači i Tragači također igraju Igru, samo na nekoj svojoj razini koja ni meni nije potpuno jasna. Samo sam sigurna sam da nisu slučajno ovdje i da imaju svoje zadatke i ciljeve. Malo je složenije od šaha, ha?" nasmijala se glasno, zabacivši glavu i dopuštajući kosi da joj
prekrije dio lica.
"No, o tom potom", nastavila je, "pretpostavljam da ti neki dijelovi ove nevjerojatne priče ipak djeluju poznato?" upitala je.
"Vidiš li Skakača u meni?" upitao ju je umjesto odgovora.
Um mu to nikako nije mogao prihvatiti iako je imao osjećaj da zna odgovor.
"Ne, ne vidim", odgovorila mu je.
"Ali to ne znači da već nisi u Simbiozi", nastavila je.
"Događaji i osjećaji koje si opisao tipični su za Simbiozu. Možda tvoj Skakač ima neki razlog da ostaje skriven i od tebe i od mene."
"Ali", prekinuo ju je, "ja sam vidio tvojeg Skakača u tebi, tamo na balkonu muzeja. Je li to moguće ili sam samo sanjao?"
"Da. Moguće je", odgovorila je.
"Ja sam naučila kako ju dozvati i pustiti da se pokaže prema van. Teško mi je to točnije opisati. Puno mi je zanimljivije da si je ti vidio. To je rijetko", nasmiješila se.
"Očito si uspio otkriti trik iako toga još nisi svjestan."
"Trik?" upitao je zbunjeno.
"Da. Trik kako prevariti svoj um i otvoriti ga da može primiti nešto što u njemu još ne postoji."
"Nisam siguran na što točno misliš" zbunjeno je odgovorio.
"Pronađi odgovor. Onaj koji je Tvoj ali nije tvoj. Sada i ovdje!" naredila mu je.
Sklopio je oči i umirio um.
"Kada izbacim sve misli iz svoje glave i ostanem miran u pitanju što će se slijedeće dogoditi ili što da sljedeće učinim, odgovor kao da se pojavi sam od sebe. Osjećam da je moj ali kao da nije došao iz mog uma", odgovorio je upravo na način na koji se odgovor pojavio.
Otvorio je oči i susreo se sa Marijinim pogledom. Samo je potvrdno klimnula glavom.
"Da. To je to", potvrdila je zadovoljno.
"Ne možeš vidjeti osim ako to ne očekuješ. Ako ne staviš um u određeno stanje isčekivanja a bez nestrpljivosti, bez traženja logike, činjenica ili razloga. Tada ti odgovori dolete u misli kao ptice. Zamisli da si u mračnoj prostoriji. Prvo uopće ni ne vidiš vrata. Toliko je mračno. Malo pomalo pojavljuje se svijetlo i ugledaš vrata. Što je iza njih? Otvaraš ih i ulaziš u sljedeću mračnu prostoriju. Ukoliko ti je um stvarno bio u stanju isčekivanja i promatranja, ući ćeš u novu prostoriju. Ukoliko te prevario i nisi uspio ispred vrata ostaviti sve što nosiš sa sobom, shvatit ćeš da si se vratio u istu prostoriju iz koje si pokušao izići."
"Znaš, nikada i nikome nećeš moći dokazati da si u simbiozi sa Skakačem, ali će tvoja djela to moći potvrditi. Čak ni sami Skakači ne mogu ovdje vidjeti jedan drugoga jer su na Zemlji u svom zadatku povezani nekom vrstom kolektivne svijesti. Oni su ovdje zapravo jedno u množini i kao takvi ne mogu vidjeti jedan drugog jer bi to značilo da vide sami sebe. Rijetki su ljudi koji mogu vidjeti Skakače u drugima. Ja mogu a očito i ti. Ne znam zašto je to tako, jer ostale žene vide samo svoje Skakače i meni prenose što im ovi govore i koriste ono što im Skakači omogućavaju. I mi i Skakači od prvog dana učimo kako živjeti i surađivati zajedno. Evoluiramo zajedno i mi i oni, kao jedinke i kao cjelina. Oni, definitivno sa sobom donose neko znanje ali je očito da pri skoku sa svoje planete na ovu gube znanja koja su imali u prošlosti ovdje i ponovno ih moraju naučiti, točnije prisjetiti ih se."
Napravila je stanku i nastavila.
"Na žalost, jedini koji nepogrešivo mogu vidjeti Skakače su njihovi protivnici Tragači iako mislim da Skakači i njihovi domaćini mogu naučiti kako se prikriti. Da to nije tako ovi se ne bi nazivali Tragačima", nasmijala se.
"Isto tako, rečeno mi je da su u doba Atlantide i Lemurije, Skakači u velikom broju hodali ovom planetom. Bili su prisutni i u doba Sumerana u određenom broju, dok ih se nekoliko desetaka uspješno materijaliziralo za vrijeme starog Egipta, civilizacije Maja, Inka i Azteka. Očito na nekom stupnju dobiju mogućnost da dođu ovdje i u fizičkom obliku. Ništa nije predodređeno i sve je podložno promjeni, evoluciji ili propadanju."
U Wolffovom je umu ključalo, informacija je bilo previše, bile su naizgled nepovezane ali je imao osjećaj da ova žena ispred njega ima mogućnost da ih poveže. Duboko je udahnuo, zatvorio oči i počeo smirivati um koji je u panici tražio neko čvršće uporište.
"No", prekinula ga je, "neke stvari su ipak jednostavne. Ukoliko stvarno želiš znati da li se netko nastanio u tebi, jedino što trebaš jest otvoriti mu se i jednostavno pitati. Ako je tu, javit će ti se", nasmijala se.
"Pokušaj!" bodrila ga je.
"Znaš kako se smiriti i otvoriti, iskoristi svoje znanje, kapetane SS-a. Tu sam da ti pomognem."
Stisnuo je usne, klimnuo glavom i udobnije se namjestio u naslonjaču, sklopio ruke na trbuhu i počeo povlačiti svijest iz tijela prema glavi. Osjećao je Marijino prisustvo u prostoru i to mu je davalo dodatnu snagu i usmjerenost. Konačno i to je nestalo i ostao je sam. Sam u cijelom univerzumu. I iz tog osjećaja je zapitao.
"Jesi li tu? Pokaži mi se. Kako se zoveš?"
Nakon nekoliko pokušaja primijetio je lagano plavičasto svijetlo negdje u dubini sebe. Svijetlost je polako, gotovo bojažljivo izlazila u njegovo osjećajno polje. Više ju je osjećao nego vidio a uostalom koja je bila i razlika?
"Kako se zoveš?" ponovio je u sebi sada se direktno obraćajući plavičastom osjećaju unutar sebe.
"Cora", začuo je djevojački glas, "ime mi je Cora."
Add comment
Comments