Nakon završetka školovanja u internatu u Beču, Marija se vraća u Zagreb i nastavlja školovanje. Jedne noći ponovno počinje primati misteriozne poruke.
Cijele praznike prije nastavka studija Marija je provela u gradskoj biblioteci čitajući i proučavajući knjige o Egiptu i dijela Pitagorejske škole. Bila je oduševljena monumentalnim građevinama koje su egipćani ostavili iza sebe, kao i teorijom praznine o kojoj su pisali Pitagorejci. Isto tako gutala je tekstove o Izidi i Ozirisu, egipatskoj knjizi mrtvih, ritualima i životu poslije smrti za koji su se pripremali faraoni. Mnogo je vremena provodila i u zagrebačkom etnografskom muzeju koji je imao veliku kolekciju egipatskih artefakata. Često je sjedila uz mumiju i upijala utiske. Jedne večeri dok je čitala prije spavanja, počela je razmišljati o Traute. Nedostajalo joj je njezino društvo, njihovi dugački razgovori i razmijena informacija koje su obje neumorno prikupljale. Uzalud je čekala pismo od nje. Ništa nije stizalo iako ih je sama napisala mnogo. Možda se Traute odselila i živi negdje drugdje.
Tuga ju je prepravila na trenutak. Žalosno je uzdahnula i nastavila sa knjigom još neko vrijeme prije nego što je zaspala. Cijelu je noć sanjala da putuje Egiptom, razgledava piramide i hramove, kupuje i razgovara na tržnici, ispituje i uči od kraljeva, faraona i visokih svećenika.
U godinama koje su slijedile pametna, mlada, obrazovana djevojka pretvorila se u mladu ženu nesvakidašnje ljepote. Njezina duga kosa dosezala joj je do kukova, lice joj je bilo čisto i savršeno poput porculanske lutke. Bila je ponos svog oca i majke. Najbolji student u klasi i desna ruka kustosa zagrebačkog etnografskog muzeja koji je bio očaran njezinom ljepotom, znanjem i sposobnošću odnošenja sa ljudima. Često je vodila grupe u obilazak i pričala priče koje su graničile sa maštom i fantazijom. Jednom je prilikom pri takvom obilasku dobila poziv da se pridruži spiritualnoj seansi. Iako nije znala o čemu se radi odmah je pristala. Sljedeće subote navečer sa svojom je prijateljicom sjedila za velikim okruglim stolom od hrastovine u pokrajnjoj sobi gradske biblioteke. Krupna žena sa crvenom maramom i mnoštvom čudnog nakita na sebi pomno je promatrala ostale koje su se okupile. Kad joj se pogled zaustavio na Mariji, zjenice su joj se raširile.
"Ti? Ti si jedna od nas!" iznenađeno je rekla.
Marija je skočila kao oparena. Nešto je bilo u toj ženi što ju je uplašilo. Njezin pogled kao da je prodirao kroz njezine oči i ulazio u um. Počela se tresti.
"Marija, smiri se, sve je u redu" pokušavala ju je ohrabriti prijateljica.
"Da, da, drago dijete, sve će biti u najboljem redu. Dobrodošla." toplo joj se obratila žena.
Njezin je pogled sada bio smirujuć, topao i zaštitnički. Zatvorila je oči i počela pjevušiti. Marija ju je promatrala. Strah je polako nestajao i zamijenila ga je znatiželja. Nikada prije nije vidjela ovako nešto. Zvukovi koje je žena ispuštala dok je polako padala u trans bili su tako neobični. Polagano je zatvorila oči i koncentrirala se na seansu. Odjednom je osjetila hladne trnce kako joj se iz glave spuštaju kroz kralježnicu. U daljini ponovno je začula glas.
"Čuješ li me?"
Kapci su joj počeli podrhtavati. Oči su se unezvjereno pokretale iza čvrsto stisnutih kapaka. Ponovno je bila nemoćna da ih otvori.
"Marija! Marija Oršić, čuješ li me?"
Ruke su joj se počele tresti, Osjećala je kao da se nešto spušta i ulazi u nju sa stražnje strane njezine glave. Pokušala se oduprijeti i izbaciti glasove iz svog uma ali nije mogla. Glas ju je i dalje zazivao po imenu, a hladnoća se i dalje širila njezinim tijelom. Na licu su joj se pojavile krupne graške znoja a iz ruba očiju počele kapati suze. Sve se jače tresla. Njezina je prijateljica otvorila oči i uplašeno zazvala.
"Gospođo Pušić! Marija! Što se događa?!"
" Ostavite je na miru!" povikala je gđa Pušić. "Nije još spremna! Pre rano je! Ostavite je na miru!"
Marija se borila za dah i dalje se snažno tresući. Prijateljica je skočila i donjela posudu sa vodom i ubrusom počela hladiti Marijino čelo i vrat. Gorijela je izvana a iznutra je osjećala ledenu hladnoću.
"Trebamo te! Trebamo tvoju pomoć! Ona je odabrana." ponavljali su glasovi.
"Ne. Ne sada!" nastavila je borbu gđa Pušić "Prvo vas mora razumijeti. Odlazite iz njezinog tijela i pustite je na miru!"
Ustala je i položila obje ruke na Marijinu glavu. Mrmljala je nerazumljive riječi, kad da se prepire sa duhovima na nekom samo njima poznatom jeziku. Glasovi unutar Marijine glave i dalje nisu odustajali. Gđa Pušić je pojačala pritisak i njezino mrmljanje se pretvorilo u bujicu glasnih i prijetećih riječi koje nitko od prisutnih nije razumio. Odjednom, Marijine su ruke poletjele prema ženinim. Glasno je kriknula i otvorila oči. Tijelo se počelo smirivati. Žena ju je pogledala u oči uz uzdah olakšanja.
"Smiri se, dušo. Gotovo je"
Ostale žene i njezina prijateljica sjedile su za stolom blijede i uplašene. Nikada više neće im pasti na pamet da pokušaju ovakvo što. Kada se Marija konačno uspjela smiriti, žena joj je dala svoju vizitku i samo kratko rekla.
"Ukoliko poželiš razgovarati o ovome, dođi kad god hočeš"
Ležeći u krevetu te noći, nakon što ju je prijateljica dopratila do kuće još je jednom pogledala u vizitku. Možda joj ova žena ipak može pomoći. Uprkos strahu odlučila ju je ponovno posjetiti.
Nakon nekoliko dana Marija je ponovno posjetila gđu Pušić. Ovaj puta smirena i pripremljena za sve što bi se moglo dogoditi. U ugodnom razgovoru uz čaj i kolačiće gđa. Pušić joj je objasnila da postoje ljudi sa posebnim sposobnostima, odabrani, kojima se duhovi iz prošlosti i budućnosti javljaju u snovima ili tijekom transa. Ohrabrila je Mariju da sljedećeg puta kad ih čuje, pokuša ostati smirena i zapamtiti ili zapisati što joj govore. Obzirom na svoju naobrazbu i gomilu knjiga koje je pročitala, Mariji nije bilo teško prihvatiti mogućnost da je to tako i pripremiti se za sljedeći susret. Pa ipak, za ono što je pri sljedećem javljanju doživjela nije bilo moguće da se pripremi.
Bio je početak zime i mnogi zagrepčani pripremali su se za zimski odmor i putovanja u planine. Tomislav je također planirao odvesti svoju obitelj na zimovanje. Nekoliko dana prije puta Sabrina se razboljela. Morali su otkazati putovanje. Mariji to nije teško palo. Moći će više vremena provesti u biblioteci i muzeju. Jedne večeri čitala je knjigu o Egiptu i polako tonula u san. Usnula je da je u Egiptu. Bila je visoka svećenica Amon-Ra i spremala se na ritual gledanja u budućnost. Ispred nje je bila velika zlatna posuda sa svetom vodom u koji je položila crnu kuglu i zavrtjela je. Kugla je stvarala vrtlog i polako se spuštala prema dnu posude. Marija je netremice promatrala prizor i polako tonula u trans.
"Marija! Marija Oršić" začuo se glas.
"Da?" Odgovorila je. Bila je vrhovna svećenica, navikla na obraćanje Bogova i duhova.
"Marija, budi hrabra. Tvoja majka. Tvoja majka dolazi k nama."
"Kako to mislite da dolazi k vama?"
"Veoma je bolesna i neće ozdraviti. Dolazi k nama. Ne boj se. Svojom stazom, morati ćeš koračati sama."
Riječi su je pogodile poput groma. Preplavio ju je osjećaj hladnoće koji je paralizirao njezino tijelo. Jedino što je željela bilo je izbaciti glas iz svoje glave. Nije se više vratio. Nestao je brzo, kao što se brzo i pojavio. Tijelo joj se i dalje treslo kad se začuo glas njezina oca koji ju je dozivao. Jedva je ustala, noge su joj bile nesigurne, lice blijedo, ruke su joj se tresle.
"Odnesi čaj svojoj majci" rekao joj je otac.
Uhvatila je šalicu i gotovo prosula tekućinu iz nje. Otac ju je uhvatio za ruku.
"Marija što se događa? Zašto ti se toliko tresu ruke? I zašto si tako blijeda i hladna?" upitao je zabrinuto.
"Ništa ozbiljno, oče" pokušala ga je slagati "Samo sam ostavila otvoren prozor u sobi."
"Prozor? U ovo doba godine? Želiš li se razboljeti kao majka?" ljutito je odgovorio.
Bio je vidljivo zabrinut za zdravstveno stanje svoje supruge. Dani su prolazili a njezino se stanje samo pogoršavalo. Više i nije mogla ustati iz kreveta. Marija je uzela šalicu sa čajem i zaputila se majci u spavaću sobu. Majka je bila loše. Očni kapci bili su joj natekli, koža oko nosa crvena od stalnog kihanja, usne ispucale, teško je disala i imala snažne napadaje kašlja. Sa mukom se nasmiješila kćeri kad je ušla u sobu.
"Izvoli majko. Vrući čaj."
Trudila se ne zvučati zabrinuto i uplašeno. Bolesna je žena drhtavim rukama prihvatila šalicu i uz napor uspjela popiti nekoliko gutljaja.
"Marija. Drago moje dijete. Reci mi. Jesi li imala vizije? Hoću li ozdraviti?" sa mukom ju je pitala, boreći se sa sljedećim napadom kašlja.
"Kako to misliš majko? Kakve vizije?" upitala je začuđeno.
"Od malena imaš te noćne more. Znam. Puno sam puta ustajala i dolazila k tebi da te smirim. Tvoj otac ne zna ali ja znam za tvoje snove i vizije. Ja znam da si odabrana." odgovorila je.
Uslijedio je težak napad kašlja. Žena se borila za svaki udisaj. Marija nije mogla odgovoriti. Njezine su se oči napunile suzama. Nije mogla sakriti zabrinutost i strah zbog zdravlja njezine majke.
"Osjećam da nešto nije u redu. Vidim da mi želiš reći nešto što ja ne mogu razumjeti. Snaga mi kopni. Nisam više ono što sam bila. Vidim te ispred sebe ali kao da nisam ovdje" nastavila je Sabrina.
Suza se zakotrljala niz Marijino lice.
"Majko. Naravno da ćeš ozdraviti. To sam jasno vidjela kao što i sada tebe jasno vidim. Ne brini", pokušavala ju je smiriti Marija.
I sama je vidjela upravo isto. Pojava njezine majke kao da je polako bljedila. Briznula je u plač. Sabrina se lagano nasmiješila. Znala je da se bliži njezin kraj. Umrla je tri dana nakon toga od galopirajuće tuberkuloze pluća.
Ležala je u krevetu. Nije mogla zaspati. Čudna energija prolazila je njezinim tijelom. Okrenula se na drugu stranu i pokušala se smiriti i opustiti. Nije pomoglo. Tijelo joj je i dalje bilo nemirno. Što je to? Odakle dolazi? Malo po malo, sve se više usmjeravala prema tome. Odjednom joj se učini da čuje glas.
"Marija! ... Marija Oršić!... Čuješ li me?"
Kao i prethodnog puta kad joj se to desilo, osjetila je kao da se nešto pokušava probiti kroz stražnji dio njezine glave. Ovog puta neće pokazati strah, odlučila je.
"Da. Čujem te." pomislila je, "tko si ti? Što želiš?"
"Marija, ne boj se. Imaš dar zbog kojega si odabrana." odgovorio je glas u njezinoj glavi.
"Odabrana za što?" upitala je.
"Za nas", odgovorio je glas, "budi strpljiva. Uskoro ćemo moći još više razgovarati. Uskoro."
"Tko si ti?" upitala je.
Tijelo joj je sve jače drhtalo i grčilo se.
"Isais", stigao je odgovor.
"Drago mi je što si konačno dovoljno snažna da možemo komunicirati. Vjeruj mi, uskoro ćemo se bolje upoznati."
"Isais? Ja ne znam ..."
" Vjeruj mi... Do skorog viđenja, Marija".
Glas je nestao, tijelo se počelo smirivati. Nakon nekoliko minuta otvorila je oči i sjela. Plahta na krevetu bila je izgužvana i mokra. Niz lice joj je i dalje curio znoj miješajući se sa suzama. Grlo joj je bilo potpuno suho a tijelo iscrpljeno. Jedva je ustala da popije vode. Sjela je za stol i zapalila cigaretu kako bi se smirila i polako došla k sebi. Da li je stvarno primila poruku od tajanstvene žene ili je sve samo mašta ili san?
Add comment
Comments