"Znate, gđice Oršić, Beč je europska prijestolnica ezoterije, misticizma i okultizma. Tamo se mogu naći razne poznate i manje poznate škole i učenja. Imam puno kontakata u Beču i znam dosta ljudi koji bi Vas rado upoznali sa svojim znanjima. Sigurno bi tamo mogli naći odgovore na sva pitanja koja imate."
"Egipatska knjiga mrtvih".
Bila je potpuno očarana tom knjigom, pročitala ju je nekoliko puta i svaki put bi pronašla nešto novo. Nešto što prije nije vidjela ili shvatila. Ipak, većinu zagonetki iz knjige nije mogla odgonetnuti ali se svojski trudila. I danas, u knjižnici pažljivo je okretala stranicu po stranicu upijajući tekst i pokušavajući ga povezati u cjelinu, uputu ili tehniku. Nije ni primijetila omanjeg čelavog muškarca sa bradom koji je stajao iza nje. Čovjek se nakašljao kako bi privukao njezinu pažnju. Trgnula se iz čitanja pomalo uplašena.
"Nije pristojno na ovaj način preplašiti nekoga, gospodine", ljutito je rekla.
"Oprostite, gospođice" odgovorio je ovaj na njemačkom.
"Oh, govorite njemački?" upitala je.
U glavi su joj se pojavila sjećanja na školovanje u Beču i duge razgovore na njemačkom sa njezinom prijateljicom Traute. Gdje li je ona? Zašto ne odgovara na njezina pisma?
"Da, govorim" prekinuo ju je u njezinim mislima. "Oprostite još jednom, molim Vas. Zanimalo me koju knjigu čitate. Znate, istražujem ove prostore i ljude koji ovdje žive" nastavio je.
"Pokušavate otkriti kako najbolje uplašiti mlade žene?" upitala je zajedljivo.
"Ne, naravno, oprostite, baš sam neuljudan. Zovem se Rudolf Von Sebottendorf" odgovorio je.
"Marija Oršić, drago mi je."
Pružila mu je ruku, koju je prihvatio i poljubio.
"Što onda istražujete gospodine Sebottendorf?"
"Istražujem misterije svijeta i čovjeka. Godinama sam živio u Konstantinopolu i tamo sam došao u kontakt sa mistikom Orijenta. Nakon toga sam neko vrijeme bio u Aleksandriji. Egipatska kultura i misticizam očarali su me".
Marijine su se oči raširile od znatiželje.
"Što Vas dovodi u Zagreb?" upitala je.
"Zaustavio sam se ovdje na putu kući. Znate, Istočna Europa vrlo je zanimljivo mjesto. Mnogo je dobrih mistika i spiritualista. Moj učitelj Sufizma, derviš Mevlevijskog reda, uputio me na ove prostore. Isto tako u Zagrebu sam kako bi posjetio i lokalni red Slobodnih zidara. Član sam reda u Njemačkoj već desetak godina. Želim vidjeti kako vaši Slobodni zidari tumače Kabalu. U međuvremenu sam odlučio posjetiti i ovo mjesto u potrazi za zanimljivim ljudima. Izgleda da je moja potraga urodila plodom."
Cijelo je vrijeme, dok je govorio, pažljivo promatrao Mariju tražeći reakcije. Iako je naizgled, govorio o sebi, zapravo je ispitivao nju. Marija je šutjela neko vrijeme. Bila je očarana znanjem koje je ovaj čovjek očigledno imao. Možda je on taj koji će joj pomoći da odgonetne njezine noćne vizije.
"Gospodine Sebottendorf, nisam sigurna da se moje znanje i iskustvo može izdaleka usporediti sa Vašim. Za neke pojmove kojima baratate sam čula, za neke nisam. Nisam baš sigurna da Vam mogu pomoći u Vašoj potrazi."
"Baš naprotiv, gđice Oršić, netko tko je u ovo doba u knjižnici i u rukama drži Egipatsku knjigu mrtvih? Što tražite u ovoj knjizi?" nije se dao smesti Sebottendorf.
"Nakon što mi je nedavno umrla majka počela su me proganjati pitanja. Što je smrt? Što je Bog i zašto radi to što radi? Kuda idemo nakon smrti? Kako to sve funkcionira?"
"Oh, iskreno mi je žao zbog Vaše majke." pogledao ju je direktno u oči i zastao nekoliko trenutaka.
"Osjećam da Vas to i dalje muči. Njezina smrt i sva ta pitanja", zagonetno je dodao.
"Ne moramo nastaviti razgovor na tu temu, ako Vam je još uvijek teško."
"Da. Još uvijek mi je teško pričati o tome, pogotovo zato što..." zastala je, suznih očiju.
"Zašto?" upitao je.
Marija ga je pogledala. Imala je snažan osjećaj da ovaj čovjek jako dobro zna tko je ona i da je polako navodi da mu se otvori i povjeri. Nije još imala dovoljno povjerenja iako joj se činio dobroćudan i bezopasan. Ipak, nešto je bilo u tom čovjeku što ju je u isto vrijeme plašilo i privlačilo.
"Dakle, gdine Sebottendorf. Pričajte mi kako je u Beču. Nakon mog školovanja nisam ga ni jednom posjetila" pokušala je promijeniti temu i razgovor usmjeriti u drugom smjeru.
"Kakav je život tamo ovih dana?"
"Ah, Beč. Krasan grad i prepun vrlo zanimljivih ljudi. Znate, gđice Oršić, Beč je europska prijestolnica ezoterije, misticizma i okultizma. Tamo se mogu naći razne poznate i manje poznate škole i učenja. Trebali bi ga ponovno posjetiti. Možete biti i moj gost. Imam puno kontakata u Beču i znam dosta ljudi koji bi Vas rado upoznali sa svojim znanjima. Sigurno bi tamo mogli naći odgovore na sva pitanja koja imate." odgovorio je, lukavo vraćajući razgovor u smjeru u kojem je htio.
"Da? Nisam znala da se u Beču mogu pronaći takve škole i takvi ljudi" iznenađeno će Marija.
"Uvjeravam Vas da je tako. Beč je prepun zanimljivih učenja. I tek smo na početku razvoja. Prije nekog vremena pojavili su se i ljudi koji mogu kontaktirati sa mrtvima i sa bićima sa dalekih svjetova"
Marijino srce je brže zakucalo. Osjećaj da Sebottendorf točno zna tko je ona i da ju polagano navodi da mu se otvori pojačao se.
"Hm, da" pokušala je sakriti svoje iznenađenje, "čitala sam nešto o tome".
"Gđice Oršić" prekinuo ju je.
"I vi čujete takve glasove?" upitao je.
"Jesam li u pravu?"
Samo je zatvorila oči i pognula glavu.
"Jasno se vidi da postoji nešto što tišti Vaše srce" nastavio je blagim, gotovo očinskim glasom. Skupila je svu snagu i hrabrost koju je imala, polako otvorila oči i pogledala ga.
"Gdine Sebottendorf, nisam sigurna da li sam u pravu ali mi se čini kako znate o meni mnogo više nego što želite pokazati. U pravu ste", duboko je udahnula i nastavila: "Primam glasove bića iz daleka. Još kao dijete ti su me glasovi budili tijekom noći. Znala sam ih čuti i preko dana. Bila sam uplašena, dok mi jedan medij na seansi nije rekao da ih prihvatim i poslušam što žele. Učinila sam kako je rekla i od tada dobivam poruke od žene koja se predstavlja kao sveta majka. Izida. Vizije i glasovi sve su učestaliji i jasniji. Čak je i predvidjela smrt moje majke".
Na pomisao o majci oči su joj se ponovno napunile suzama. Sebottendorf joj je nježno prihvatio ruku.
"Frau Oršić, sada su mi mnoge stvari jasne i znam da sam pronašao onu koju sam tražio. Pridružite mi se u Beču i uvest ću Vas u svijet ezoterije, magije i okultizma."
Još istog tjedna Marija je preselila u Beč. Razgovor sa ocem bio je težak i emotivan. Nije joj se svidjela pomisao da će ga, nakon majčine smrti, ostaviti samog u Zagrebu. Ipak, prilika koju joj je ponudio Sebottendorf nije mogla odbiti.
"Marija, dovoljno si odrasla da sama možeš odrediti kojim putem ćeš krenuti" rekao joj je otac.
Preko svojih kontakata u Beču brzo joj je osigurao adekvatan smještaj. Nisu prošla niti dva tjedna od prvog susreta sa Sebottendorfom u knjižnici a Marija je već sjedila u društvu pripadnika bečkog Teozofskog društva kojeg je osnovao i vodio Frederick Eckstein.
Helena Blavatsky
Već na prvom sastanku mlada je žena svojim obrazovanjem, elokvencijom, načitanošću i samom svojom pojavom, privukla pažnju samog Ecksteina koji ju je uveo u osnovne ideje teozofije. Dobila je i dvije knjige, "Tajna doktrina" i "Uvod u teozofiju"od H.J.Blavatsky. Tražio je od nje da ih pročita i pokuša mu prenijeti zapažanja, ideje i razmišljanja koja će se pojaviti. Već nakon nekoliko dana ponovno se sastala sa njim.
Eckstein je bio zapanjen brzinom i preciznošću načina na koji je shvatila ideje iz knjige. Sjeli su u veliku sobu za sastanke društva.
Secret doctrine
Frederick Eckstein
"Ne mogu vjerovati da ste sve ovo shvatili gđice Orsic" rekao je nakon nekoliko minuta razgovora.
"Nastavite, molim Vas" dodao je.
"Moram priznati da nije bilo nimalo lako" odgovorila je. "Ove knjige i ideje koje sam pronašla ponudile su mi odgovore na mnoga pitanja koja sam imala a isto tako pojavila su se nova. Opis duhovnog svijeta kojeg sam pronašla vrlo je zanimljiv. Nisam znala da postoji takvo što. Suptilni svjetovi i tijela, iznad ovog fizičkog i pojavnog, preko astralnog, mentalnog do kauzalnog. Život se gradi od temelja, fizičkog i pojavnog, svakodnevnog. Ista je stvar i sa vjerom u duhovni svijet. Četiri anđeoska nivoa koje spominje gđa. Blavatsky govore mi da smo, kao ljudska bića u neprestanoj evoluciji kroz proces učenja. Kad dostignemo određen nivo, dobivamo nova tijela, nove sposobnosti ali i nove zadatke, izazove. Nakon smrti, vraćamo se nazad kako bi razvili područja koja smo propustili za prethodna života.
Svakim novim životom, svakom inkarnacijom, bez obzira da li smo u tom pojedinom životu napredovali ili nazadovali, bili uspješni ili ne, dobivamo određene lekcije i znanja a sve u cilju generalne evolucije. Kako nas kao bića pojedinačno, tako i grupe, društva ili civilizacije u isto vrijeme. Poput velike piramide koja se sastoji od manjih, polagano se penjemo prema vrhu zauzimajući mjesto nekog tko je ispred nas i prepuštajući svoje mjesto nekome tko nas slijedi. Teozofi ne vjeruju u Boga, već vjeruju u više Sopstvo, kao nešto što nas usmjerava i vodi kroz sve inkarnacije sa ciljem cjelovite evolucije bića" zastala je i pogledala Ecksteina. Ovaj je samo potvrdno klimnuo.
"Nastavite, molim".
"Koliko shvaćam", nastavila je, "svaki je čovjek i biće iza njega na individualnom stupnju evolucije. Neki su brži, neki sporiji. Neki su na kraju svog puta na ovoj planeti i nakon smrti neće se više inkarnirati ovdje. Oni su Majstori. Njihova učenja i djela, kao da su sažetak svih njihovih života i
oni kao da su u stalnom kontaktu sa svojim višim Sobstvom, prenoseći svoje znanje onima koji još uvijek nisu završili svoju evoluciju ovdje. Postoje ljudi koji ih i nakon smrti mogu kontaktirati. Jesam li u pravu?" upitala je
"Da li vi u Teozofskom društvu prakticirate seanse sa medijima?" nastavila je, "jako bi rado prisustvovala takvoj seansi."
"Fraulein Orsic, Vaši komentari i ideje su fascinantni. Razmišljate i govorite kao netko tko već godinama proučava naše ideje. Bit će mi čast i veliko zadovoljstvo da Vas pozovem da nam se pridružite na prvoj sljedećoj seansi. Isto tako, pozivam Vas da prisustvujete našim tjednim
sastancima društva na kojima čitamo odlomke iz knjiga i raspravljamo o njima. Siguran sam da ćete i na ostale članove ostaviti ovako sjajan dojam." odgovorio je Eckstein.
"Oh, neizmjerno Vam hvala na Vašim pozivima herr Eckstein. Sa velikim veseljem ih prihvaćam", odgovorila je Marija, još uvijek ne vjerujući kojom se brzinom stvari događaju.
Tjedan dana kasnije primila je pismo od Fredericka Ecksteina u kojem je pozvana na seansu sa medijem. Nije mogla a da se ne prisjeti prve seanse u Zagrebu i neugodnih iskustava koja je tada doživjela. Ipak, skupila je hrabrost i odlučila prihvatiti poziv. Sljedećeg je dana u naznačeno vrijeme stajala pred vratima Teozofskog društva. Bila je večer i zgrada je bacala čudne sjene na park ispred nje. Drveće je izgledalo sablasno poput duhova ili demona. Snažna je mjesečina obasjavala prostor a lagana sumaglica stvarala osjećaj mističnosti, straha i napetosti. Lagani povjetarac igrao se lišćem koje je tiho šuštalo. Duboko je udahnula i konačno pokucala na vrata. Otvorio ih je Eckstein osobno.
"Freulein Orsic. Konačno ste ovdje. Bojao sam se da nećete doći", uzbuđeno ju je pozdravio i pozvao je da uđe.
"Bože, kako ste blijedi! Da li je sa Vama sve u redu?" upitao je.
"Sve je u redu herr Eckstein, samo sjene i vjetar..."
"Sjene i vjetar? Niste li možda vidjeli duha?" upitao je kroz smijeh.
Morala se i sama nasmijati situaciji. Riječ po riječ, osmjeh po osmjeh i boja na licu brzo joj se vratila dok su ulazili u dvoranu gdje su za velikim stolom već sjedili okupljeni. Neke od njih je poznavala sa tjednih sastanaka, neke nije. Pogled joj je pao na starog znanca. Rudolf Von Sebottendorf srdačno ju je pozdravio dok je sjedala na svoje mjesto. Dugo se nisu vidjeli i njegova je prisutnost dodatno osnažila njezinu odlučnost da ponovno prisustvuje ovakvom događaju. Eckstein nije želio da gube vrijeme i pozvao je te predstavio ženu koja će večeras biti medij preko kojeg će pokušati kontaktirati duhove. Svjetla u prostoriji su pogašena i samo je svijeća na sredini stola osvjetljavala prostoriju. Nakon desetak minuta koliko joj je trebalo da se spusti u trans začuo se glas.
"Dobra večer, moji gosti. Hvala Vam što ste me pozvali."
"Tko si ti?" upitao je Eckstein.
"Duh. Duh pokojnika", odgovorio je glas.
"Kako ti je tijelo umrlo?" bilo je sljedeće pitanje.
"Snažna plućna infekcija. A i moje je vrijeme isteklo" odgovorio je duh.
Marija nije bila posebno impresionirana. Sve izgledalo nekako namješteno i lažno. Ipak zanimalo ju je kako će se predstava dalje odvijati.
"Imam poruku za jedno od vas" nastavio je duh.
"Kakvu poruku?" upitao je Eckstein.
"Marija, slušaj glasove koji ti se obraćaju. Ne boj se. Ja sam uvijek uz tebe."
Marija se skamenila i zurila je u ženu koja je upravo spomenula njezino ime.
"Tko? Tko si ti?" uzviknula je.
"Zar me ne prepoznaješ? Ja sam Sabrina. Tvoja majka."
"Majko..."
Ruke su joj se počele tresti. Ledena se hladnoća spuštala niz njezinu kralježnicu. Osjećala je da gubi kontrolu nad sobom i svojim tijelom. Žena je ispružila ruku i snažno uhvatila Marijinu. Iz daleka, negdje iza njezine glave u um su joj počeli stizati glasovi. Ponovno su bili ovdje.
"Marija. Marija Oršić!"
Čvrsto je zatvorila oči, slobodnom rukom pokušavajući se zaštititi. Nije pomoglo. Glasovi su već bili u njezinoj glavi.
"Marija. Ne boj se. Govori ti Izida. Posjetit ćeš nas. Doći ćeš k nama."
Nastupila je tišina. Glas je nestao brzo kao što se i pojavio. Marija je polako dolazila k sebi. Medij, još uvijek u transu, čvrsto je držala njezinu ruku.
"Drago moje dijete, vjeruj glasovima koje čuješ. Neće ti učiniti ništa nažao. Ja znam da si ti odabrana".
Žena je zašutjela i polako se počela buditi iz transa. Marija je sjedila iscrpljena i preplašena. Eckstein joj je brzo ponudio čašu crnog vina koja joj je vratila malo energije u tijelo.
"Freulein Orsic, što se dogodilo? Što ste vidjeli?" upitao ju je uzbuđeno Sebottendorf.
U svoju knjižicu brzo je zapisivao sve što je vidio i želio je znati više.
"Ponovno sam čula glasove. Povremeno mi se javljaju još odkad sam bila dijete. Kao da se spuste negdje odozgo straga i jednostavno prodru u moju glavu. Prvo sam mislila da mi se priviđa ali nije tako." odgovorila je.
"Tko su oni? Što govore?" nastavio je sa pitanjima Sebottendorf.
"Ne znam ni sama. Prvo sam mislila da mi se obraćaju mrtvi. Sada mi se čini da glasovi dolaze negdje izdaleka. Zapravo, uvijek se radi o jednom glasu. Ženskom. Uvijek mi govori o nekim planovima i porukama koje ima za mene. Kao da dolazi sa nekog višeg nivoa, sa nekog drugog svijeta."
"Koliko ja vidim, Fraulein Orsic ima vrlo jako razvijene psihičke moći i prijemčivost." ubacila se žena-medij, "osjeća prisustvo izvanzemaljskih bića i može komunicirati sa njima".
Marija ju je pogledala i ništa više nije rekla. Popila je vino do kraja i poželjela otići kući. Sebottendorf je samo dodao u svoju knjižicu: Marija kontaktira sa izvanzemaljskim bićima.
Add comment
Comments