Na poziv Bruna Begera, Wolff odlazi na večeru u hotel Adlon. Uskoro u restoran ulazi tajanstvena, lijepa žena, koja zagospodari cijelim prostorom.
Oko pola šest popodne lagano je krenuo niz Unter den Linden Boulevard prema Branderbuškim vratima. Na ulici je bilo puno ljudi i vojske koji su uređivali svaku zgradu svaki prozor, vješali talijanske i njemačke zastave, ukrašavali stupove rasvjete cvijećem. Iz izloga pored kojih je prolazio gledali su ga portreti Hitlera i Mussolinija. Gestapo i naoružani SS-ovci legitimirali su ljude na ulici i provjeravali zgrade od vrata do vrata. Auti su prolazili bulevarom. Sve je izgledalo kao dobro uštimana mašina u kojoj svaki kotačić točno radi svoj posao, a opet. Ljudi su pričali, gestikulirali, hodali, radili kao u nekom transu. Kao da ih uopće nije bilo. Kao da se sve događalo samo od sebe, bez ikakvog njihova utjecaja.
"Gutten Abend, Her Hauptsturmfuhrer, Vaše papire molim"
Prenuo ga je glas starijeg muškarca u crnom baloneru sa crnim šeširom. Uz njega su stajala dva mlada SS-ovca naoružana novim MP38 automatima. Nezainteresirano je pružio papire agentu, lijeno otpuhujući dim cigarete, namjerno se trudeći da mu usmjeri dim u lice.
"Sve je u redu?" upitao je.
"Naturlich Her Hauptsturmfuhrer, rutinska provjera"
"Kamo ste se zaputili i kojim poslom?" drsko je nastavio agent.
U tom trenutku Wolff je osjetio kako mu bijes iz predjela trbuha nadire prema glavi. Ma šta on misli tko je? Pišljivi, stari, isluženi agent Gestapoa. Tako se obraća meni? Kapetanu SS-a! I ovi balavci što paradiraju ulicom s najnovijim automatskim naoružanjem! Malo pomalo, kao crna hobotnica bijes mu se penjao uz kralježnicu i počeo se pipcima omatati oko glave. Kao da ga je neko nepoznato biće postupno opsijedalo i pokušavalo ga preuzeti. U sljedećem je trenutku shvatio da promatra taj bijes. Imao je osjećaj kao da mu je nametnut, kao da nije njegov i kao da njega samog pokušava staviti pod svoju kontrolu. Bijes je poticao agresivnost, mržnju i želju da napadne agenta. Da ga uvrijedi i povrijedi. Negdje u daljini pojavljivala se mogućnost da potegne svoj Luger i nauči ovoga pameti. Opet, bilo je tu još nečega. Kao da je promatrajući svoj bijes vidio što će se desiti ukoliko mu se prepusti. Nekoliko mu je neugodnih scena izazvanih njegovim bijesom brzo prošlo kroz glavu. Prisjećajući se Marijinih uputa, odlučio mu se oduprijeti i ostati smiren koliko je mogao.
"Idem u Hotel Adlon na večeru sa gospodinom Brunom Begerom, stručnjakom za rasna pitanja"
odgovorio je agentu, uspijevajući sakriti svoje unutrašnje stanje.
"Posao pa uživanje u večeri, piću i nadam se nekom ugodnom ženskom društvu" dodao je, samouvjereno se nasmiješivši.
Osjećaj da kontrolira svoj bijes, činio ga je snažnim. Bio je to nov osjećaj koji mu se svidio.
"Vrlo ste ljubazni, Her Hauptsturmfuhrer. Želim Vam ugodnu večer" odgovorio je agent, mahnuo rukom svojoj pratnji i okrenuo se prema sljedećoj "žrtvi".
Wolff se ponovno usmjerio na bijes u sebi. Kao ranjena i poražena zvijer povlačio se prema trbuhu i konačno nestao negdje unutra. Zanimljivo, pomislio je. Uopće nije bilo teško.
Bruno je već sjedio za bogato ukrašenim stolom u sredini hotelskog restorana. Ovi naučnici na državnom novcu sigurno znaju uživati, pomislio je. Predao je kaput i kapu konobaru i sjeo nasuprot Bruna.
"Abend Herr Bruno"
"Aben Herr Wolff, kako ide ovih dana?"
"Pripreme teku dobro, iako problemi s rutom još nisu riješeni, dapače..."
"Da, prokleti Englezi, ponovno su nam uskratili dozvolu za prelazak preko Indije" ubacio se Bruno.
"Situacija u Kini isto ne obećava. Japanci su dobro napredovali ali im se ofenziva polako ispuhuje" nastavio je Wolff.
Imao je dosta informacija o Japansko-Kineskom ratu ali nije htio da razgovor ode u tom smjeru.
"Da, Ernst ima ideju da bez dozvole odemo u Indiju i sami se probijemo do gore. Nisam siguran da je to dobra ideja"odgovorio je Bruno.
"Isto tako, neobično se ponaša ovih dana. Rastresen je i nesiguran" nastavio je.
Odlično, pomislio je Wolff, možda ipak ima nade da sve ovo propadne pa će se moći vratiti normalnom poslu.
"Ali dosta o poslu, naručimo" nasmiješio se Bruno mahnuvši konobaru, "Za piće preporučam Domaine de la Rommanee. 36-a. Odlična berba" kazao je, vidno želeći impresionirati Wolffa i konobara.
Wolff je samo klimnuo glavom. Nije se pretjerano razumio u izbor vina. Radije bi popio dobro pivo, ali nije htio uvrijediti Brunu i omalovažiti njegovo poznavanje enologije.
"Ja ću jedan lovački odrezak i kiseli kupus kao prilog" kratko je dobacio konobaru.
"Meni svinjsko pečenje sa krumpirom" dodao je Bruno.
"Jahvol, meinen Herren" odgovorio je konobar, udario petama i odjurio ispuniti njihove želje.
"Cigaretu?" ponudio ga je Bruno, "Kubanski duhan, uvozni iz SAD-a" namignuo je.
Sjetivši se Hitlerove ideje o Njemačkoj koja je potpuno samodostatna i neovisna o uvozu, pogotovo roba mrskih kapitalista sa zapada, Wolff se kiselo nasmiješio i samo klimnuo glavom te prihvatio ponuđeno.
"Baš je krasan ovaj duhan" odgovorio je otpuhujući prve kolute dima.
Kada je konobar donio vino, Bruno je opet počeo pričati o ekspediciji i svojim očekivanjima što će sve tamo naći i vidjeti. Bio je potpuno opsjednut. Iz očiju mu je sijalo. Avanturizam, želja za osobnim uspjehom i priznanjem, želja za bogatom nagradom, prestižem i moći. Wolff ga je slušao, u glavi bilježio važne stvari, ali je istovremeno promatrao okolinu, druge ljude za stolovima, konobare koji su užurbano posluživali goste. Imao je čudan osjećaj da primjećuje i čuje puno više nego obično. Slušao je istovremeno Bruninu priču i priču debelog bogatog industrijalca za susjednim stolom. Znao je i što je naručio par u kutu. I hrana koju su im poslužili imala je neki bolji i dublji okus nego inače.
Sve je izgledalo puno stvarnije i življe. Svidio mu se taj osjećaj. Osjećao je da dominira prostorom. Odjednom osjetio da je netko ušao u prostor i počeo otimati tu dominaciju.
U restoran je ušla prekrasna žena, duge plave kose u crnoj, pripijenoj haljini, golih ramena, koja je jedva uspijevala zadržati bujne grudi. Cipele sa visokim potpeticama dodatno su naglašavale njezine savršeno oblikovane noge i stražnjicu. Bilo mu je teško odvratiti pogled sa nje, ali nije mogao buljiti dok se Bruno i dalje trudio da dobije njegovu punu pažnju. Vratio je pogled na Bruna i trudio se zadržati ga na njemu. Ipak, jasno je mogao osjetiti ženino prisustvo i njezin hod kroz restoran. Sjela je za stol nasuprot njihovom. U njezinom društvu bio je sredovječni pukovnik Wehrmachta. Pogledom je prešao po njezinom licu. Bila je stvarno lijepa, decentne šminke koja je jasno isticala njezinu prirodnu ljepotu. Njezina se dugačka kosa lagano gibala kako bi zabacivala glavu i smijala se. Snježno bijeli zubi isticali su punoću njezinih crvenih usana. Pogledala ga je ravno u oči svojim duboko zelenim očima iz kojih je provirivalo još nešto. Nešto kao mračno noćno nebo. Duboko. Beskrajno... Vrijeme unutar njega kao da je stalo. A izvana se sve i dalje odvijalo. Samo od sebe. Jeo je, pio vino, razgovarao s Brunom. Pa ipak, njegova je kompletna pažnja ipak bila zarobljena. Svaki put kad bi ga pogledala kao da ga je usisala u svoj pogled, kao da ga je potpuno zarobila. I očito je bilo da se zabavlja sa njim.
"U redu, dragi Wolffe, vrijeme je da odem na počinak", rekao je Bruno ustajući.
Očigledno je završio svoj monolog ili je primijetio da je Wolffovu pažnju i interes nije mogao dulje zadržati. A bio je i lagano pripit.
"Nadam se da ti je večera prijala. A vino nije bilo loše. Do druge prilike, auf vieder sehen".
Wolff je također ustao, pozdravio se sa Brunom i još se jednom utopio u očima prelijepe neznanke. Čvrstim korakom uputio se prema šanku. Morao je popiti još nešto žešće.
"Viski" dobacio je šankeru. "Na ledu".
Izvadio je još jednu od Bruninih cigareta i pripalio je. Bruno je bio velikodušan i prepustio mu je cijelu tabakeru. Otpuhnuo je dim prema ogledalu koje se protezalo iza konobarovih leđa. Osjetio je lagani dodir po ramenu.
"Gutten Abend Herr Hauptsturmfuhrer. Smijem li vas počastiti sa pićem?"
Add comment
Comments