Rudolf Steiner - Utjecaji Lucifera i Ahrimana - Ljudska odgovornost za Zemlju - Predavanje II

Još jednom je nužno pregledati prilično dug period u životu čovječanstva. Kao što znate, sadašnju epohu razlikujemo od drugih epoha, računajući da počinje sredinom petnaestog stoljeća poslije Krista. O njoj govorimo kao o petoj post-atlantskoj epohi, razlikujući je od prethodne epohe koja je počela u osmom stoljeću p.n.e. i nazvana je grčko-latinska po narodima odgovornim za njenu kulturu. Njoj je prethodila egipatsko-kaldejska civilizacija. Kada razmotrimo egipatsko-kaldejsku epohu nalazimo da se zapisi obične povijesti ruše. Čak i uz pomoć dostupnog egipatskog i kaldejskog znanja, vanjski nas dokazi ne vode daleko u povijesti čovječanstva. Ali nije moguće shvatiti ono što je važno za sadašnje vrijeme ukoliko ne razumijemo suštinske osobine te treće post-atlantske epohe kulture.

Sigurno ste svjesni da u običnoj povijesti tog drevnog vremena, sva civilizacija, sva kultura tada poznatog svijeta, potpada pod ime poganstvo.
Poput oaze, usred nje nastaje hebrejska kultura kao priprema za kršćanstvo. No, zanemarujući na trenutak ovu židovsku kulturu, koja se toliko bitno razlikovala od ostalih oblika predkršćanskog civiliziranog života, usmjerimo pozornost na paganizam. Njegova posebna osobina može se reći da leži u mudrosti, u njegovom dubokom uvidu u stvari i procese svijeta. Znanje sadržano u poganstvu imalo je svoj izvor u drevnim misterijima i premda prema modernoj znanosti nosi mitski, slikovni karakter, treba naglasiti da je sva slikovitost, sve slike koje su iz tog drevnog paganizma došle do potomstva, plodovi dubokog uvida.

Sjećajući se mnogih blaga ovog nadosjetilnog znanja kojeg smo nastojali iznijeti na svijetlo, biti će očigledno da tu imamo posla s iskonskom mudrošću, mudrošću koja je u osnovi svog mišljenja, svih percepcija i osjećaja tih drevnih naroda. Svojevrsni odjek te drevne mudrosti, tradicija u koju je ugrađena, preživio je tu i tamo u tajnim društvima, zapravo u zdravom obliku, sve do kraja osamnaestog stoljeća i početka devetnaestog. U devetnaestom stoljeću izvor je presušio i takvi su ostaci prešli u ruke izoliranih grupa koje pripadaju određenoj nacionalnosti. A ono što danas posjeduju obična tajna društva više se ne može smatrati korisnim ili kao izvorna tradicija stare poganske mudrosti.

Sada ta drevna mudrost ima jednu posebnu osobinu koja se nikad ne smije izgubiti iz vida. Ima jednu osobinu zbog koje je judaizam, manja struja koja je tada radila pripremu za kršćanstvo, morao biti uveden kao neka vrsta oaze. Ako se ovo drevno poganstvo ispravno shvati, naći će se da sadrži uzvišene, duboko prodiruće istine, ali ne i moralne impulse za ljudsko djelovanje. Ti impulsi nisu zapravo bitni za čovječanstvo, jer za razliku od onoga što danas prolazi kao ljudsko znanje, ljudski uvid, ta stara poganska mudrost je čovjeku davala osjećaj da je član cijelog kozmosa. Ljudi koji se kreću zemljom nisu se samo osjećali sastavljeni od supstanci i snaga prisutnih oko njih u zemaljskom životu, u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu, već su osjećali da sile koje djeluju, na primjer, u kretanjima zvijezda i Sunca, djeluju i na njih. Taj osjećaj pripadnosti cijelom kozmosu nije bio puka apstrakcija, jer su iz misterija dobivali smjernice temeljene na zakonima zvijezda, za njihovo djelovanje i cjelokupno ponašanje. Ova drevna mudrost zvijezda ni na koji način nije bila slična aritmetičkoj astrologiji koja se ponekad danas smatra vrijednom, već je to bila mudrost koju su posvećeni izrazili na takav način da su impulsi za pojedinačno djelovanje i ponašanje
proizlazili iz misterija.

Ne samo da su se ljudska bića osjećala sigurno i osigurano unutar prevladavajuće mudrosti kozmosa, već su oni koje su prepoznali kao posvećenike misterija pretakali tu mudrost u smjernice za djelovanje od jutra do večeri, u određene dane u godini. Ipak, ni kaldejska niti egipatska mudrost nije sadržavala ni jedan moralni impuls u onome što im je na ovaj način udijeljeno od posvećenika. Moralni impuls je u svom pravom smislu bio pripremljen od judaizma i zatim dalje razvijen u kršćanstvu. Neizbježno se nameće pitanje: Zašto je ta uzvišena poganska mudrost, premda nije sadržavala moralni impuls, mogla, na primjer u drevnoj Grčkoj, cvjetati u takvoj ljepoti umjetnosti i veličini filozofije?

Ako bismo se vratili mnogo dalje natrag, u vrijeme više od tri tisuće godina prije kršćanske ere, trebali bismo otkriti da je zajedno s poticajima mudrosti tada došao moralni impuls, da su moralna načela, etika koja je trebala tim narodima starine, bila sadržana u toj mudrosti. Ali određeni etos, specifični moralni impuls kao onaj koji je došao s kršćanstvom nije bio integralni dio poganstva. Zašto je bilo tako?

To je bilo zato što je kroz tisućljeća koja su izravno prethodila kršćanstvu, ta poganska mudrost bila nadahnuta iz mjesta daleko u Aziji, nadahnuta izvanrednim bićem koje je bilo utjelovljeno na dalekom Istoku u trećem tisućljeću prije Krista — naime, Luciferom. Mnogim stvarima koje smo naučili o evoluciji čovječanstva, mora se dodati i ovo znanje: da kao što je postojalo utjelovljenje koje je kulminiralo na Golgoti, utjelovljenje Krista u čovjeku Isusu iz Nazareta, tako je postojalo i stvarno utjelovljenje Lucifera u dalekoj Aziji, u trećem tisućljeću prije Krista. I
izvor nadahnuća za mnogo drevne kulture ono je što se jedino može opisati kao zemaljsko utjelovljenje Lucifera u čovjeku od krvi i mesa. Čak je i
kršćanstvo, čak i otajstvo Golgote koje je doneseno među ljude, bilo u početku shvaćeno jedinim dostupnim načinom, naime starom luciferskom mudrošću. Jednostranost gnoze, u svoj svojoj velikoj dubini, proizlazi iz utjecaja koji se jednom širio od tog utjelovljenja Lucifera cijelim drevnim svijetom. Značaj otajstva Golgote ne može se potpuno shvatiti bez znanja da je prije manje od tri tisuće godina prije toga, postojalo utjelovljenje Lucifera.

Da bi se lucifersko nadahnuće moglo podići iznad svoje jednostranosti, došlo je utjelovljenje Krista i s njime impuls za obrazovanje i razvoj europske civilizacije i njenog američkog izdanka. Ali od sredine petnaestog stoljeća, otkad djeluje impuls za razvoj individualnosti, osobnosti, ova faza evolucije također sadrži u sebi izvjesne snage, čime se radi priprema za utjelovljenje još jednog nadosjetilnog bića. Baš kao što je postojalo utjelovljenje Lucifera u tijelu i utjelovljenje Krista u tijelu, tako će, prije nego protekne samo dio trećeg tisućljeća postkršćanske ere, biti, na Zapadu, stvarno utjelovljenje Ahrimana: Ahrimana u tijelu. Čovječanstvo na Zemlji ne može pobjeći od ovog utjelovljenja Ahrimana. Doći će neizbježno. Ali ono što je važno je da ljudi nađu pravi način da mu se suprotstave.

Kada god se vrši priprema za utjelovljenje ovakvog značaja, moramo biti na oprezu za neke indikacije toga u evoluciji. Biće poput Ahrimana, koje će se utjeloviti na Zapadu u vremenu koje dolazi, priprema se unaprijed za to utjelovljenje. S obzirom na svoje utjelovljenje na Zemlji, Ahriman upravlja izvjesnim silama u evoluciji na takav način da bi mu mogle dati najveću moguću prednost. I rezultirati će zlom ako ljudi budu živjeli u pospanom nesvjesnom stanju, ne budu mogli prepoznati izvjesne pojave u životu kao pripremu za utjelovljenje Ahrimana u tijelu. Ispravno stajalište može se zauzeti samo prepoznavanjem u ovom ili onom nizu događaja pripremu koja je napravljena od Ahrimana za njegovo zemaljsko utjelovljenje. A sada je došlo vrijeme da individualna ljudska biće znaju koje su tendencije i događaji oko njih makinacije Ahrimana, pomažući mu da se pripremi za utjelovljenje koje se približava.

Nesumnjivo bi Ahrimanu bilo od najveće koristi ako bi mogao spriječiti veliku većinu ljudi da shvate što bi im moglo donijeti najveću dobrobit, ako bi velika većina ljudi gledala tu pripremu za utjelovljenje Ahrimana kao napredak i dobro za evoluciju. Ako bi se Ahriman uspio uvući u čovječanstvo a da je ono nesvjesno njegovog dolaska, to bi ga najviše obradovalo. Zbog toga se pojave i trendovi u kojima Ahriman radi za buduće utjelovljenje moraju iznijeti na vidjelo.

Jedan od događaja u kojem se Ahrimanov impuls jasno vidi je širenje vjerovanja je da mehanicističke, matematičke koncepcije koje su inaugurirali Galileo, Kopernik, i drugi, objašnjavaju ono što se događa u kozmosu. Zato antropozofska znanost duha toliko naglašava činjenicu da se duh i duša moraju razabrati u kozmosu, ne samo matematički, mehanicistički zakoni izneseni od Galilea i Kopernika kao da je kozmos neki ogroman stroj. Nagovijestilo bi uspjeh Ahrimanova iskušenja ako bi ljudi ustrajali u pukom izračunavanju revolucija nebeskih tijela, u studiranju astrofizike s jedinom svrhom utvrđivanja materijalnog sastava planeta — postignuća na koji je moderni svijet tako ponosan. Ali jao ako taj kopernikanizam nije suočen sa znanjem da je kozmos prožet dušom i duhom. Upravo to znanje Ahriman, pripremajući svoje zemaljsko utjelovljenje želi uskratiti. Želio bi ljude držati tako tupe da mogu shvatiti jedino matematički aspekt astronomije. Stoga dovodi u iskušenje mnoge ljude da imaju odbojnost u vezi spoznaje o duši i duhu u kozmosu. To je samo jedna sila kvarenja koju je Ahriman ulio u ljudske duše. Još jedan način iskušenja poveza s njegovom inkarnacijom — također radi u suradnji s luciferskim silama — još jedna od njegovih težnji je sačuvati već raširen stav da je za javnu dobrobit dovoljno ako su osigurane ekonomske i materijalne potrebe čovječanstva. Ovdje dolazimo do točke s kojom se nerado suočava u modernom životu.

Službena znanost danas ništa ne doprinosi stvarnom znanju o duši i duhu, jer metode usvojene danas od konzervativne znanosti su valjane jedino za shvaćanje vanjske prirode, uključujući i vanjsku ljudsku konstituciju. Zamislite samo s kolikim prezirom prosječni građani gledaju sve što izgleda idealistički, sve što izgleda kao put koji na bilo koji način vodi u duhovno. U srcu se uvijek pitaju: kakve korist od toga? Kako će mi to pomoći da steknem dobra ovoga svijeta? Šalju svoje sinove u privatne škole, a možda su i sami bili u nekoj; šalju ih na sveučilište ili institut za napredne studije. Ali sve se to radi samo da im stvori temelj za karijeru, drugim riječima, da bi se osigurala materijalna sredstva za život. A sada razmislite o posljedicama toga. Koliki je broj ljudi danas koji više ne cijene duh radi duha, ni dušu radi duše! Oni žele iz kulturnog života apsorbirati samo ono što se smatra "korisnim". To je značajan i tajnovit čimbenik u životu modernog čovječanstva i onaj koji se mora podići u punu svjetlost svijesti. Prosječni građani, koji marljivo rade u svojim uredima od jutra do večeri, a zatim imaju uobičajenu večernju rutinu, neće dopustiti da se petljaju u ono što zovu "brbljanje" što se može pronaći u antropozofiji. Izgleda im potpuno suvišnim, jer misle: to je nešto što se ne može jesti! Napokon se dolazi do toga — iako ljudi to neće priznati — da se u običnom životu ništa na putu znanja ne smatra stvarno korisnim ukoliko ne pomaže u stavljanju hrane u usta!

U vezi s tim ljudi su danas podlegli čudnoj zabuni. Ne vjeruju da se duh može jesti, a baš oni koji to kažu, baš jedu duh! Iako mogu odbiti prihvatiti
bilo što duhovno, ipak sa svakim zalogajem koji prijeđe iz usta u želudac oni proždiru duhovno, ali ga otpremaju drugim putem nego je onaj koji vodi do stvarne dobrobiti čovječanstva. Vjerujem da mnogi Europljani misle da je zasluga njihove civilizacije da mogu reći: mi nismo kanibali! Ali ti Europljani i njihovi Američki srodnici su, ipak, proždirači duše i duha! Bezdušno proždiranje materijalne hrane vodi do stranputice duha. Teško je kazati ove stvari danas, jer u svijetlu takvog znanja samo promislite što bi se moralo reći za veliki dio moderne kulture! Držati ljude u stanju da proždiru dušu i duh jedan je od impulsa Ahrimana za pripremu njegovog utjelovljenja. U mjeri u kojoj ljudi mogu biti potaknuti na vođenje njihovih poslova ne samo radi materijalnih ciljeva, i da gledaju na slobodan i nezavisan duhovni život, jednako kao i ekonomski život, kao integralni dio socijalnog organizma — u toj će mjeri utjelovljenje Ahrimana biti dočekano sa stavom dostojnim čovječanstva.

Još jedna tendencija u modernom životu koja koristi Ahrimanu u pripremi za njegovo utjelovljenje je sve ono što je tako jasno vidljivo u nacionalizmu. Što god može razdvojiti ljude u skupine, što god ih može otuđiti od uzajamnog razumijevanja po cijelom svijetu i između njih zabija klinove, jača Ahrimanov impuls. U stvarnosti bismo trebali prepoznati glas Ahrimana u onome što se ovih dana objavljuje kao novi ideal: "Sloboda za narode, čak i one najmanje", i tako dalje. Ali krvne veze su prestale biti odlučujući čimbenik i ako se nastavi s ovom iznošenom idejom, upasti ćemo ravno u ruke Ahrimana. Njegove interese promiče i činjenica da ljudi preuzimaju najrazličitije nijanse stranačkog mišljenja, od kojih se jedno može jednako lako opravdati kao i drugo. Program socijalističke stranke i anti-socijalistički program mogu se potkrijepiti argumentima jednake valjanosti. I ako ljudi ne shvate da je ovakva vrsta "dokaza" krajnje površinska da se i NE i DA jednako mogu opravdati s našom modernom inteligencijom — kao takvom korisnom za prirodnu znanost ali ne i za drugačiju vrstu znanja — ako ljudi ne shvate da je ta inteligencija potpuno na površini unatoč tome što tako učinkovito služi ekonomskom životu, bez obzira na to, nastaviti će je primjenjivati na socijalni život i na duhovni život.

Jedna će skupina dokazati jedno, druga ono upravo suprotno, a oba se dokaza mogu pokazati jednako logična, pojačat će se mržnja i ogorčenost — koje na svijetu ima više nego dovoljno. I te trendove koristi Ahriman u pripremi za njegovo zemaljsko utjelovljenje. Opet, ono što će mu biti od posebne koristi je kratkovidno, usko poimanje evanđelja koje toliko prevladava danas. Znate koliko je postalo potrebno u naše vrijeme produbiti razumijevanje evanđelja kroz znanost duha. Ali također znate koliko je rašireno shvaćanje da to ne dolikuje, da je za osudu unijeti bilo koje znanje o duhu ili o kozmosu koje se odnosi na evanđelja; kaže se da se evanđelja moraju uzimati u "svoj svojoj jednostavnosti", onako kako
stoje. Neću pokretati pitanje da mi više ne posjedujemo prava evanđelja. Prijevodi nisu vjerna reprodukcija autentičnih evanđelja, ali ne namjeravam sada ulaziti u to pitanje. Pred vas ću samo staviti dublju činjenicu, naime da se ne može doći do pravog razumijevanja Krista jednostavnim, laganim uvidom u evanđelja koja vole većina religijskih denominacija i sekti danas. U vrijeme Otajstva Golgote i par stoljeća nakon toga, poimanje stvarnog Krista još je bilo moguće, jer izvješća koja su prenošena tradicionalno mogla su se shvatiti uz pomoć poganske, luciferske mudrosti. Ta mudrost je sada nestala, i ono što sekte i denominacije nalaze u evanđeljima ne vodi ljude do pravog Krista za kojim težimo u znanosti duha, već do iluzorne slike, najviše do sublimirane halucinacije Krista. Evanđelja ne mogu voditi do stvarnog Krista ukoliko ih ne osvijetli znanost duha. U nedostatku tog osvijetljenja, evanđelja onakva kakva stoje dovode do onoga što je samo halucinacija Kristove pojave u povijesti svijeta. To postaje vrlo očito u teologiji našeg vremena. Zašto moderna teologija toliko voli govoriti o "jednostavnom čovjeku iz Nazareta" i poistovjećivati Krista s Isusom iz Nazareta — kojeg smatra za čovjeka samo malo uzvišenijeg od drugih velikih povijesnih likova?

To je zato jer je izgubljena mogućnost naći stvarnog Krista, i jer ono što ljudi izvuku iz evanđelja vodi do halucinacije, do svojevrsne iluzije. Iluzorno poimanje Krista je sve što se može izvući kroz način na koji se danas čitaju evanđelja — ne stvarnost Krista. U izvjesnom smislu to je zapravo sinulo teolozima i mnogi od njih sada opisuju Pavlovo iskustvo na putu u Damask kao "viziju". Došli su do točke da su shvatili da njihov način proučavanja evanđelja može voditi samo do vizije, do halucinacije. Ne kažem da je ta istina lažna ili neistinita, već da je to samo unutarnji doživljaj, nepovezan sa stvarnošću Krist bića. Ne koristim riječ "iluzija" tako da implicira neistinu, ali samo želim naglasiti da je Krist biće ovdje subjektivni, unutarnji doživljaj, istog karaktera kao i halucinacija. Kada bi se ljudi ovdje mogli zaustaviti, ne upirući do stvarnog Krista već se zadovoljavajući s halucinacijom Krista, Ahrimanovi ciljevi bili bi neizmjerno unaprijeđeni.

Utjecaj evanđelja također vodi do halucinacija kada je samo jedno evanđelje uzeto kao osnova vjerovanja. Istini za volju, to je preduhitrila činjenica da smo dobili četiri evanđelja, predstavljajući četiri različita aspekta, i ne treba uzimati svako evanđelje od riječi do riječi samo za sebe, kad izvana postoje očite kontradikcije. Uzeti jedno evanđelje od riječi do riječi i zanemariti druga tri je zapravo opasno. Ono što možete pronaći u sektama čije se pristaše zaklinju samo na doslovni sadržaj evanđelja sv. Luke ili sv. Ivana je iluzorni koncept koji proizlazi od izvjesnog prigušivanja svijesti. S prigušenjem svijesti koje se neizbježno javlja kada nije otkriven dublji sadržaj evanđelja, ljudi bi potpuno pali u službu Ahrimana, pomažući na najučinkovitiji način da pripremi svoje utjelovljenje, i zauzimajući prema njemu upravo stav koji želi.

A sada još jedna neugodna istina za čovječanstvo danas! Živeći u zagrljaju svojih denominacija, ljudi kažu: "Mi ne trebamo antropozofiju ili bilo što slično; zadovoljni smo s evanđeljima u svoj njihovoj jednostavnosti". Inzistiraju da je to rečeno iz "poniznosti". U stvari, međutim, to je najveća
arogancija! Jer to znači da se takve osobe, koristeći ideje koje su im predstavljene rođenjem i uzburkavaju njihovu krv, udostoje izbaciti dublja
blaga mudrosti koja se mogu otkriti u evanđeljima. Ta "najskromnija" ljudska bića su općenito najarogantnija od svih, posebno u sektama i
denominacijama. Međutim, treba upamtiti, da su ljudi koji najviše čine za pripremu za utjelovljenje Ahrimana oni koji neprestano propovijedaju. "Sve što je potrebno je čitati evanđelja od riječi do riječi i ništa više od toga!" Čudno je reći, unatoč svojim radikalnim razlikama, dvije stranke idu jedna drugoj pod ruku: oni koje sam nazvao "proždiračima duše i duha" i oni koji zahtijevaju doslovno čitanje evanđelja, od riječi do riječi. Svaka strana ide pod ruku onoj drugoj, unaprjeđujući pripreme za utjelovljenje Ahrimana. Jer ako bi se zadržalo gledanje "proždirača duše i duha" na jednoj strani i navodnih kršćana koji odbijaju dublje ući u istine evanđelja na drugoj, tada bi Ahriman sva ljudska bića na Zemlji mogao učiniti svojima. Dobar dio onoga što se danas širi u vanjskom kršćanstvu je priprema za utjelovljenje Ahrimana. I u mnogim stvarima koje arogantno tvrde da predstavljaju pravo vjerovanje, trebali bi prepoznati pripremu za rad Ahrimana.

Riječi danas zapravo ne prenose unutarnju suštinu stvari. Kao što sam vam često govorio, previše vrijednosti se stavlja na riječi — jer riječi ne
moraju nužno voditi u stvarnost; danas je zapravo slučaj da riječi odvajaju ljude od stvarne prirode stvari u svijetu. I to ponajviše čine kada ljudi
prihvaćaju drevne zapise kao što su evanđelja s "jednostavnim razumijevanjem" — kako se kaže. Ali postoji daleko istinitija jednostavnost da
se prodre do duha koji tamo boravi i razumije sama evanđelja s vidikovca duha. Kao što sam vam rekao, Ahriman i Lucifer će uvijek raditi ruku pod ruku. Jedino je pitanje koji od dvojice prevladava u konkretnoj epohi vremena. To je bila prvenstveno luciferička kultura koja je trajala sve do Misterija na Golgoti — kultura nadahnuta utjelovljenjem Lucifera u Kini u trećem mileniju prije Krista. Mnogi utjecaji tog utjelovljenja nastavili su zračiti i još su bili snažni u ranim kršćanskim stoljećima; doista rade do danas. Ali sada, kad se suočavamo s utjelovljenjem Ahrimana u trećem tisućljeću nakon Krista, tragovi Lucifera postaju sve manje vidljivi, a aktivnost Ahrimana kao u trendovima koje sam spomenuo postaje sve važnija. Ahriman je sklopio svojevrsni pakt s Luciferom, čiji se smisao može izraziti na sljedeći način.

Ahriman, obraćajući se Luciferu, kaže: "Ja, Ahriman, smatram povoljnim korištenje 'tegli'. Tebi ću prepustiti želudac ljudi, ako mi prepustiš da ih uspavam — odnosno da uspavam njihovu svijest što se tiče njihovih stomaka".

Morate shvatiti što mislim s ovim. Svijest onih ljudskih bića koja sam nazvao proždiračima duše i duha je u stanju prigušenosti što se tiče njihovih
želudaca; jer, ne prihvaćajući duhovno u svoju ljudsku prirodu, tjeraju ravno u lucifersku struju sve što uđe u njihove želuce. Ono što ljudi jedu i piju bez duhovnosti ide ravno Luciferu! A na što mislim sa "tegle"? Mislim na knjižnice i slične institucije, gdje su sačuvane razne znanosti kojima se bave ljudska bića bez da je zapravo potaknut njihov interes; te znanosti zaista nisu žive u njima već su jednostavno sačuvane u knjigama na policama knjižnica. Sva ta znanja su odvojena od ljudskih bića. Posvuda su knjige, knjige, knjige! Sami studenti, za doktorat, moraju napisati učenu tezu koja se zatim stavi u što veći broj knjižnica. Kada studenti žele zauzeti neko posebno mjesto, opet moraju napisati tezu! Kao dodatak tome, ljudi beskrajno pišu, prema se mali dio onoga što se napiše ikada pročita. Tek kada se treba napraviti neka posebna priprema ljudi pribjegavaju onome što je u knjižnicama. Te "tegle" mudrosti posebno su pogodne za postizanje ciljeva Ahrimana.

Ovakve stvari se događaju svugdje. U tome bi moglo biti neke svrhe ako bi ljudi imali živi interes za to, ali nemaju, njihovo postojanje je potpuno razdvojeno i odvojeno. Samo promislite — ako je netko sklon tome lako bi mogao očajavati — samo promislite, na primjer, na parnicu u kojoj se mora angažirati odvjetnik. Dolazi vrijeme rasprave. Dokumenti se gomilaju! Odvjetnik ih sve ima u dosjeu, ali kada netko počne govoriti, odvjetnik nema pojma o okolnostima. Papiri se stalno prevrću bez da se bilo gdje stigne; odvjetnik uopće nema veze s dokumentima. Ovdje je jedan pun portfelj, tamo drugi. Broj dokumenata stalno raste, ali što se tiče interesa za njih — to jednostavno ne postoji! Ti profesionalci bacaju nekoga u očaj kada ima posla s njima; zaista ne znaju ništa o pitanju o kojem se radi, nemaju veze s njim, jer sve ostaje u dokumentima. To su male tegle za čuvanje a knjižnice su velike tegle duše i duha. U njima je sve sačuvano ali ljudska bića ne žele se povezati s tim, prožeti to s interesom. I konačno se javlja raspoloženje koje ne želi da glava igra ikakvu ulogu u iskazanom pogledu na svijet. Ali konačno, glava, ili neki element glave, nužan je za bilo kakvo razumijevanje! Ono što ljudi vole je temeljiti njihovu vjeru, pogled na svijet, samo na srcu. Srce mora igrati ulogu, naravno; ali način na koji često danas govore o njihovoj vjeri podsjeća me na dosta spominjanu izreku u oblasti gdje sam proveo mladost.

U ovom smislu:
"Postoji nešto posebno u ljubavi. Ako je kupiš, kupuješ samo srce a glava ide gratis". To je više-manje stav koji ljudi danas vole usvojiti u pogledu na život; voljeli bi sve primiti kroz srce, kako kažu, bez naprezanja glave. Srce ne može kucati bez glave, ali srce je sposobno prihvatiti stvari ako se pod "srce" ovdje zaista misli na stomak! A onda, ono što bi trebalo postići kroz glavu dobačeno je gratis, posebno što se tiče najvažnijih stvari u životu. Zaista je važno obratiti pažnju na ove stvari, jer promatrajući ih postaje očito kakva se ozbiljnost mora primijeniti na život u ovom trenutku, kako je nužno učiti iz iluzija koje čak i evanđelja mogu potaknuti, i kako drago čovječanstvo danas voli te iluzije.

Istina je izvan dosega vrste znanja za kojim ljudi danas teže. Osjećaju se na sigurnom terenu kada mogu računati pomoću brojki, kada stvari mogu dokazati statistikom. Sa statistikom i brojkama za Ahrimana je lako; izvrsno mu paše kada neki učenjak istakne, na primjer, da su uvjeti na Balkanu takvi zbog činjenice da se populacija u Makedoniji sastoji od toliko Grka, toliko Srba, toliko Bugara. Ništa se ne može suprotstaviti brojkama zbog vjere koja u njima počiva; a Ahriman je potpuno spreman iskoristiti brojke za svoje ciljeve. Ali kasnije se počinje vidjeti koliko su takve brojke 'pouzdane'! Doduše, brojke su ponekad sredstvo dokazivanja, ali ako se ide izvan njih i bolje istraži, često se primijete stvari poput sljedeće. U Makedonskoj statistici, na primjer, otac se može zabilježiti kao Grk, jedan sin kao Srbin, drugi sin kao Bugar; tako se otac broji u Grke, jedan sin u Srbe, a drugi u Bugare. Međutim, ono što bi doista pomoglo da se dođe do istine, bilo bi otkriti kako se dogodilo da je u istoj obitelji jedan Grk, jedan Srbin, i jedan Bugar, i kako to utječe na brojke — radije nego prihvaćati brojke koje su za ljude danas zadovoljavajuće. Ako je otac Grk naravno da su i sinovi Grci. Brojke su sredstvo kojim se ljude vodi pogrešnim putem u smjeru povoljnom za Ahrimana za njegovo buduće utjelovljenje u trećem mileniju poslije Krista.

O ovim stvarima ćemo opet govoriti na sutrašnjem predavanju.