Unutra je stajao kip. Prikazivao je dva lica, jedno muško a drugo žensko, koja su bila spojena na jednoj glavi. Duga ženska kosa obavijala je stup i svojim krajevima formirala postolje. Marija je bila zapanjena. Nikada prije nije vidjela ovakvu figuru, a opet imala je snažan osjećaj prepoznavanja.
Sljedećeg je jutra dobila poruku od Prelata. Pozivao ju je na hitan i neodgodiv sastanak u prostorije Reda gospodara Crne stijene. Adresa je bila čitko napisana na kraju poruke. Začudila ju je ta žurnost koju je tražio Gernot. Prošli su mjeseci od zadnjeg sastanka i svi njezini pokušaji da se sastane sa njim ostali su bez rezultata. Isto tako, Red gospodara Crne stijene bio joj je nepoznat. Očigledno je da joj Prelat nije otkrio sve o sebi na prvom sastanku u kafiću Schopenhauer. Sada je on bio taj koji nju poziva da se odmah sretnu. U zakazano je vrijeme stajala u velikom predvorju kuće na kraju jedne od Bečkih ulica.
Kuća je izgledala staro ali otmjeno. Velika, teška ulazna vrata, na Marijino iznenađenje bila su otključana. Predvorje je bilo jednostavan velik prazan prostor sa dva reda stepenica koja su vodila prema katu. Ništa što je vidjela nije dalo zaključiti da je ovo kuća u kojoj se okupljaju Vitezovi Templari i Red gospodara Crne stijene. Provjerila je još jednom adresu. Bila je točno na tom mjestu. Nakon nekoliko trenutaka začula je korake kako se spuštaju niz stepenice. Uskoro se na njima pojavio Prelat Gernot i srdačno je pozdravio.
"Liebe Marija! Dobrodošli u naš skromni dom."
"Prelate, drago mi je da Vas opet vidim. Već sam se počela bojati da nešto nije u redu i da sam na pogrešnom mjestu. Ova kuća i predvorje uopće ne izgledaju kao mjesto gdje bi se mogli okupljati ljudi kao Vi," odgovorila mu je srdačno, pružajući mu ruku.
"Imate vrlo dobro oko za detalje, Marija", nasmijao se Prelat.
"Ipak", pokazao je rukom prema malom natpisu na stupu uz stepenište, "ovaj vam je detalj očito promakao".
Marija je pogledala u smjeru u kojem je pokazao i vidjela sitan natpis na kojem je jednostavnim slovima pisalo: HvSS.
"Isto tako, vjerujem da vam je već jasno", nastavio je Prelat, "Red Vitezova Templara tajno je društvo i ne želimo previše privlačiti pozornosti. Pogotovo je to slučaj sa Redom gospodara Crne stijene. Vrlo malo ljudi zna za njega i trudimo se da tako i ostane."
"Naravno, dragi Prelate", odgovorila je Marija, "možete računati na moju punu diskreciju".
"Naravno Marija. Računam na to. Ono što ću Vam sada pokazati mora ostati između nas. Nema puno ljudi koji dobivaju priliku da to vide", zagonetno će Gernot.
"Oh", uzbuđeno će Marija, "počašćena sam."
"Nema potrebe za time, Marija. Vidjet ćete i sami. Pođimo."
Uspeli su se stepenicama na posljednji kat zgrade. Na kraju dugačkog hodnika, Prelat je izvadio iz džepa ključeve i počeo otključavati teška drvena vrata. Prostorija u koju su ušli nije bila velika. Zrak je bio težak i ustajao, cijela je soba bila u polumraku jer su preko prozora bile navučene teške crne zavjese.
"Da. Malo je zagušljivo", reče Prelat, "prošlo je dugo vremena od kada sam zadnji puta bio u ovoj prostoriji."
Upalio je svijetlo. U prostoriji se nalazio samo jedan veliki stol, nekoliko stolica i veliki, teški drveni ormar. Prišao mu je i počeo ga otključavati starim velikim ključem. Razmaknuo je oba krila velikih vrata ormara i pomakao se u stranu kako bi Marija mogla vidjeti što je unutra.
Unutra je na polici koja je izgledala kao manji hram ili žrtvenik stajao kip. Bio je visok oko jednog metra. Prikazivao je dva lica, jedno muško a drugo žensko, koja su bila spojena na jednoj glavi. Duga ženska kosa obavijala je stup na kojem su lica stajala i svojim krajevima formirala postolje. Sa dvije strane kipa bile su dvije udubine u koje se očigledno umetalo nešto što trenutačno nije bilo na svom mjestu. Marija je bila zapanjena. Sigurno nikada prije nije vidjela ovakvu figuru a opet imala je snažan osjećaj prepoznavanja. Polako je primakla ruku figuri, pogledom tražeći od Prelata dopuštenje da ju dotakne. Ovaj je samo potvrdno klimnuo i polagano zatvorio oči.
"Prekrasna je" rekla je. "Čudna a opet izgleda mi vrlo poznato. Što predstavlja? Ima li neke veze sa Izidom?" upitala je.
Prelat se samo nasmiješio.
"Naravno da ima. Ovo je Magna Figura. Predstavlja najavu novog, magičnog doba čovječanstva. Doba kada će Dvoje postati Jedno."
Magna Figura HvSS
Zastao je na trenutak.
"Znanje o energetskim promjenama koje trebaju donijeti novo doba postoji još od vremena kad su se pojavili Vitezovi Templari. Od tada traje i borba protiv sila koje ga pokušavaju spriječiti. Templari u tome nisu uspjeli. Vođene su nebrojene bitke protiv Katoličke crkve. Templari su vjerovali da će Dobro jednog dana pobijediti iako nikada to nisu doživjeli. Red je uništen, ljudi su pobijeni. Ipak znanje je ostalo sačuvano i prenosilo se tajnim redovima i društvima kroz stoljeća. Ova figura ili naprava, da budem precizniji, nikada nije dovršena i nikada nitko nije uspio proniknuti što i kako radi. Postala je tajni artefakt Reda."
"Ali, ne izgleda mi toliko staro", prekinula ga je Marija, "ovo je kopija. Jesam li u pravu?"
Sjetila se Izidine najave da mora naučiti o ovom artefaktu. Sve se savršeno poklapalo sa njezinim zadacima.
"Da, u pravu ste. Ovo je kopija orginalnog kipa koji je izgubljen kroz povijest. Izradili smo ga prema starim tajnim spisima. Sam kip nije toliko važan. Ono što je važno dijelovi su kipa koji nisu na svom mjestu. To su dva kamena. Ametyst i Crni Onyx. Čuvamo ih odvojeno na tajnim mjestima. Prvi se postavlja na vrh kipa u ovu udubinua drugi ide u ovu na podnožju. Prema starim spisima, kada se napune enegijom Izide, kristali postaju utjelovljenje energije Illua i Grali, Svijetla i Tame, Aktivne i Pasivne Sile, Ženskog i Muškog principa, dualnosti. Kristale treba povezati dugačkim pramenom ženske kose, koja igra ulogu, treće, nama vrlo često potpuno nevidljive, Neutralne Sile koja će razriješiti suprotnosti i aktivirati napravu. Svi dosadašnji pokušaji ostali su bez rezultata. Barem do sada..." zastao je i pogledao Mariju ravno u oči.
"Ali... Zašto? Zašto mi sve to govorite?" upitala je zbunjeno.
Prelat joj je prišao i stavio ruke na njezina ramena pokrivena njezinom dugom plavom kosom.
"Marija. Vaše su sposobnosti puno veće nego što mislite i vjerujete."
Zatvorila je oči i odmahnula glavom.
"Ja vjerujem da Vi možete aktivirati ovu napravu!"
"Ja? Prelate, ja?"
Napravila je korak unazad.
"Ne znam kako se to radi. Nemam dovoljno znanja ni moči za to. Zašto ne pokušate sa nekom ženom koja je članica vašeg Reda. Sigurno ih znate mnogo koje imaju više znanja i sposobnosti od mene."
I dalje je sumnjala u svoje sposobnosti.
"Freulein Orsic. Ja vjerujem u Vas. Mi već desetljećima pokušavamo eksperimentirati sa ovime. Bez uspjeha, kao i mnogi prije nas. Ili je kosa koju koristimo prestara ili žene koje su nam trenutačno na raspolaganju nemaju dovoljno energije, znanja ili sposobnosti. Moguće je da je potrebna točno određena vibracija koja je potrebna da bi se probila barijera između ovog kipa i onoga što je na drugoj strani. Ne znamo i ne uspijevamo u tome."
Marija je i dalje sumnjičavo kimala glavom.
"Znamo da je moguće ali ne uspijevamo. Bez toga ovaj je kip samo artefakt, ukras, nešto što nas nadahnjuje da i dalje pokušavamo. Kada bi je uspjeli aktivirati, dobili bi veliku pomoć u našoj borbi da dovedemo novo doba na ovu planetu. Naučili smo kako sastaviti figuru, pronašli smo kristale i naučili kako da ih napunimo energijom potrebnom za njihovu funkciju. Ostalo nam je da pronađemo nekoga tko to može učiniti."
"Herr Gernot, ne osjećam se još spremnom za takvo što."
Spustila je pogled prema podu kao da osjeća stid zbog toga.
"Izida mi je rekla da pratim njezine stope. Moram poći u Untersberg na mjesto gdje se ukazala vitezu Hubertu i tamo potražiti dodatnu snagu i znanje za zadatak koji stavljate pred mene. Osjećam da nisam još dovoljno snažna", rekla je ne dižući pogled.
"Marija. Imate vremena koliko Vam je potrebno", rekao je, "siguran sam da ćete na svom putovanju pronaći ono što mislite da Vam nedostaje. Uz Izidinu pomoć."
Podigla je pogled. U njoj je počela rasti odlučnost kad se sjetila Izidinih riječi. Pogledala je Gernota ravno u oči.
"Prelate, obećajem Vam da ću, kada se vratim pokušati aktivirati Magna Figuru. Imate moju riječ."
Prelat Gernot je samo potvrdno klimnuo glavom. Još su neko vrijeme razgovarali i nakon toga se rastali.
Hodajući prema kući, Marija se prisjećala razgovora sa Izidom. Sve što je dosada rekla i najavila ispostavilo se potpuno točnim. Dok je otključavala svoj stan, susjedova su se vrata otvorila.
"Marija", pozvao ju je, "imam poruku za Vas. Prije sat vremena došla Vas je posjetiti jedna mlada žena. Nažalost niste bili kod kuće", rekao je i pružio joj kovertu.
"Oh, hvala Vam najljepša".
Prihvatila je kovertu, otključala stan i ušla. Sjela je na fotelju u dnevnoj sobi i uzbuđeno otvorila kovertu sa porukom.
"Draga Marija.
Ni nakon ovih puno godina koje su prošle, nisam te zaboravila. Kontaktirala sam tvojeg oca koji mi je rekao da sada živiš u Beču. Danas te, na žalost nisam pronašla. Ovdje je moja adresa. Dođi čim prije, imamo toliko toga za razgovarati.
Rig Veda
– tvoja prijateljica, Traute Amon."
Sljedeće je nedjelje oko 11 sati prije podne stajala pred vratima stana na adresi koja se nalazila u Trautinoj poruci. Bila je uzbuđena. Vidjet će svoju staru prijateljicu nakon toliko dugih godina. A Traute joj je nedostajala cijelo to vrijeme. Nitko drugi nije ju mogao povući u višesatne razgovore kao što je to mogla ona. Sa druge strane osjećala je čudnu nelagodu. Poruka koju je primila završavala je riječima Rig Veda. Sve joj se više činilo da je i Traute dio velike i zamršene priče koja se polagano odmatala pred njom. Zašto joj se sada javila? Nakon toliko vremena i nakon što joj je Izida u zadnjoj poruci rekla da okupi ljude iste kao ona i napravi unutrašnji krug oko sebe. To nikako nije moglo biti slučajno. Nervozno je pozvonila na vrata, nadajući se da će svoju prijateljicu zateći kod kuće. Nije prošlo mnogo a vrata su se otvorila. Na njima je stajala mlada žena duge smeđe kose. Tiho je kriknula i bacila se Mariji u zagljaj.
"Marija, draga moja, kako si samo lijepa. Koliko je vremena prošlo od našeg posljednjeg susreta?"
"Predugo, draga, predugo", odgovorila joj je kroz smijeh.
"Haha", nasmijala se Traute, "znam da ne misliš tako. Ovo je pravo vrijeme. Uđi!"
"Hm, čini mi se da si u pravu", složila se Marija.
Kroz hodnik u kojem je Marija ostavila svoj kaput i šešir, prateći Traute ušla je u prekrasno uređeni dnevni boravak. Stan se nalazio u elitnom dijelu Beča i bilo je očito da Traute živi lagodnim i otmjenim životom bečke buržoazije.
"Sjedni, draga." pozvala ju je Traute.
"Donijet ću nam čaj i pridružiti ti se kroz koji trenutak."
Marija je sjela u udobnu fotelju i počela razgledavati prostoriju. Namještaj je bio otmjen, barokni, na središnjem dijelu sobe bio je smješten veliki lijepo ukrašen kamin. Na zidovima su visjele slike i na stolićima po sobi bile su razmještene vaze sa svježim cvijećem. Bilo je vrlo čisto, uredno i
otmjeno ali nikako kičasto i previše napadno. Uskoro se Traute pojavila noseći pladanj sa velikim porculanskim čajnikom i dvije šalice. Miris
svježe kuhanog čaja proširio se prostorijom.
"Dakle, draga Marija", počela je Traute čim je sjela.
"Tako si narasla od kad sam te zadnji put vidjela. Pogledaj se. Prava ljepotica".
"Hvala, draga", odgovorila je Marija, sramežljivo se smješkajući.
"Mnogo je vremena prošlo. Jako si mi nedostajala. Vidim da tebi ide dobro u životu", nasmijala se pokazujući rukom na prostoriju.
"Da, da", odgovorila je, "ne mogu se požaliti", nasmiješila se i natočila dvije šalice vrućeg, mirisnog čaja.
"Tvoj mi je otac u pismu napisao da ti je majka umrla. Žao mi je" nastavila je.
Na spomen majke Mariji su navrla sjećanja.
"Da. Jest. Vrlo teška upala pluća. Prošlo je već više od godina dana. Još uvijek mi nedostaje i osjećam bol kad pomislim na to".
U uglu očiju počele su se sakupljati suze.
"I moj je otac umro prije otprilike godinu dana, također od iste bolesti. Majka mi se preudala prije nekoliko mjeseci i odselila sa novim suprugom u Švedsku. Sve što smo imali u Beču, otac je oporučno ostavio meni", sjetno se nasmiješila, "osigurao me za cijeli život."
"Oh, žao mi je što to čujem, Traute", odgovorila je.
Osjetila je laganu nelagodu što je njezin lijep stan i očigledno lagodan život povezan sa gubitkom oca.
"Ah, Marija. Tko zna koje su bile uloge naših roditelja. Vjerojatno su obavili sve kad su pozvani na onaj svijet."
"Da, vjerojatno" složila se.
Neko su vrijeme razgovarale o svojim roditeljima, prisjećale se događaja iz vremena dok su zajedno pohađale internat i polako se približile sadašnjosti.
"Traute, tvoja poruka koju si mi ostavila neki dan završava sa riječima Rig Veda. Odakle ti te
riječi?" upitala je, ne mogavši više zatomiti svoju znatiželju.
Traute se samo nasmiješila. Znala je, pomislila je Marija. Znala je za Izidu!
"Te riječi imaju duboko značenje, znam. Oduvijek sam osjećala da smo nas dvije snažno duhovno povezane. Ti si, Marija još od našeg zajedničkog školovanja posjedovala posebnu karizmu. Rođena si za vođu. Tvoji snovi i vizije oduvijek su bile magični i mistični. Sve dok..." zastala je.
Marija ju je pogledala ravno u oči kao da želi prodrijeti u njezin um.
"Dok ih i sama nisi počela dobivati?" upitala je.
Traute je duboko udahnula i zatvorila oči. Izgledalo je kao da ponovno proživljava te trenutke.
"Da" odgovorila je nakon nekog vremena.
"Većinu poruka ne razumijem ali ono što jesam uputilo me da te potražim. Tebe i još jednu. Tebe sam pronašla", nasmiješila se.
"Dobivam poruke koje stalno spominju Izidu i najavljuju novo doba za čiji dolazak trebaju našu pomoć. Tvoja je uloga da primiš glavne smjernice. Moja i uloga te treće osobe je da te podržimo. Udružene, naša energija i sposobnosti biti će pojačane. Glas me na kraju uvijek pozdravi sa Rig Veda. Sve mi izgleda vrlo ozbiljno i stvarno. Što ti znaš o svemu tome Marija?" upitala je na kraju.
Marija joj je u detalje prepričala sve poruke koje je dobila od Izide kao i sve sastanke, osobe i informacije koje je sakupila od kad je preselila u Beč. Traute je bila zapanjena pričom i samo je odmahivala glavom u nevjerici.
"Marija? To je sve stvarno? Još uvijek mi je teško povjerovati. Oprosti"
"Da, jasno mi je. Ne brini. Uskoro će sve sjesti na svoje mjesto. I meni je u početku bilo teško. Izgledalo je previše fantastično da bi bilo istinito. S vremenom, kada sam dobila potvrdu sa raznih strana i od raznih ljudi te sakupila dijelove priče, uvidjela sam da sve vodi jedno drugom. I odlučila
se prepustiti tom poduhvatu."
Traute je stisnula usnice i potvrdno klimnula glavom.
"Vjeruj, Traute, ne želim ovu ulogu. Često se pitam zašto baš ja. Zadatak se čini golem i težak. Nisam sigurna da li sam spremna za to."
"Ah, Marija. Oduvijek si zračila posebnom energijom a tvoje su sposobnosti uvijek izgledale gotovo nadnaravno. Tko, ako ne ti?"
"Znaš Traute, Izida mi je rekla da će moja majka umrijeti i otići k njima. A ja? Ja nisam mogla ništa učiniti da to spriječim. I dalje se mrzim zbog toga. I dalje mrzim biti bačena na milost i nemilost situaciji bez mogućnosti da išta učinim. Kakve su to moći? Kakve sposobnosti? Nisam bila
sposobna izliječiti svoju majku" odgovorila je već na rubu plača.
Traute ju je samo slušala. Mogla je razumjeti njezinu bol i tugu i suosjećala je sa njom. Nekoliko su dugih minuta tako promatrale jedna drugu, osjećajući kako se njihova povezanost pojačava.
"Marija, koliko često pričaš sa Izidom?" upitala je konačno Traute.
"Pravih je razgovora bilo samo nekoliko", odgovorila je.
"Mnogo toga još uvijek ne razumijem. Zapisujem razgovore na jeziku i pismu koje ne poznajem i koje ne mogu pročitati. Ipak, većina
komunikacije odvija se telepatski. Prije nego što će moja majka umrijeti Izida mi je rekla da se ne bojim, jer ona ide k njima. Da odlazi u Zelenu zemlju. Nikada prije nisam čula da bi Aldebaran mogao biti mjesto za život poslije smrti. Ili ta, Zelena zemlja. Da li je to tako? Ne znam."
Traute je spustila glavu. Ipak je očekivala da će joj Marija moći objasniti sve.
"Da, Traute", nastavila je Marija, nepogrešivo osjetivši svoju prijateljicu.
"I meni nedostaje dublje razumijevanje temelja Izidinih poruka. I zato želim nastaviti istraživanje i dobiti odgovore na sva ta pitanja".
"Vjerujem da hoćeš, Marija. Stvarno vjerujem. I ako postoji išta što ja mogu učiniti da ti pomognem možeš računati na to."
Ustala je, prišla joj i snažno ju je zagrlila. Neko su vrijeme stajale tako zagrljene i odlučile se rastati uz dogovor da će se redovito viđati i razgovarati.
Add comment
Comments